SLOMIO IH COVID

‘Oprostite, ali trebam pomoć. Bio sam uvjeren da se mogu nositi s tim, ali to su demoni‘

Samo u posljednjih 20 dana deset liječnika zatražilo je hitnu psihološku stručnu pomoć. Razgovarali smo s njihovim psihijatrima

Mladi muškarac umiva lice hladnom vodom, lagano zagladi kosu, podbrije se i sjedne pred kompjutor. Počinje njegov sat psihoterapije. Liječnik je, nema dugo da je specijalizirao, radi na intenzivnom odjelu za covid. Dugo je izdržavao bez pomoći, više ne može. Mogao bi, ali bi se raspao. Paradoksalno, pun je snage. Zna da u trenutku kad radi desetak sati na dan i spava tek tri, četiri sata, to nije normalno. Na ekranu lice dr. Tihane Jendričko. Psihijatrica iz Vrapča, šefica Zavoda za psihoterapiju, ohrabrujuće se smješka. Zna da je mladom doktoru teško. Brojke idu u prilog nevolje. U petak je bilo 3955 novozaraženih, aktivno je 24.190 slučajeva. U bolnicama se liječi 2427 covid-pacijenata, 262 su na respiratoru.

Do nedjelje je taj broj sigurno i veći. Jer krivulja ne ide prema dolje, samo uzlazno. Hrvatska je imala 143.370 osoba oboljelih od covida. Do petka ih je umrlo 2032. Mladi specijalist nije prvi koji se u zadnja dva tjedna obratio za pomoć doktorici Jendričko. Sve više liječnika i bolničkog osoblja traži psihološku pomoć, njoj se javilo njih deset. Liječnika, medicinskih sestara, tehničara... Svi su oni s Odjela za covid. Jedna je predana liječnica zauvijek otišla. Tek nakon njezine se smrti glasno progovorilo o psihološkom stanju medicinara.

- Liječnici i medicinari s prve covid-linije hitno trebaju psihološku pomoć. Posao vole, bez pitanja rade onoliko koliko ih pacijenti trebaju. Uglavnom si ne žele priznati da je i njima potrebna pomoć - kaže doktorica.

- Osjećam se kao mlakonja, da cendram. Mnogima je teško, a to mi je posao. Ali jednostavno više ne mogu. Trebam pomoć i zato sam tu - priznaje liječnik. Čini se da se dugo lomio oko ove odluke. Od liječnika se očekuju da budu heroji. Oni to i jesu, ali Supermani nisu. Liječnik se doktorici Jendričko javio u "dvanaest i pet". Kao i svi od njezine desetorke. A psihološka im je pomoć prijeko potrebna, kaže liječnica. Kao kad slomite ruku, a ne sanirate prijelom. Boli, naučite se na bol, saživite se s njom. Ali ruka je nepovratno otišla k vragu. Ovdje je u pitanju psiha. Posljedice će biti teže.

image
Tihana Jendričko
Ivan Lackovic/CROPIX

- Cijeli sam dan u adrenalinu. Orijentiran isključivo na pacijente. Imaju moju kompletnu pažnju. Pratim parametre. Smrti su stalno tu. Učestale. Ne mogu im pobjeći jer volim posao. Teško mi je gledati ljude kojima je svaki udah možda posljednji, a tjednima nisu vidjeli nikoga svog. Broj smrti puno je veći nego što se i puno stariji od mene sjećaju. Osim toga, kao voditelj jedne jedinice, stalno moram davati zadatke, brinuti se o organizaciji. Dodatna je to briga, koja mi oduzima vrijeme i živce. Adrenalin ne prolazi ni kad dođem doma. Ne mogu se opustiti. Nikako. Pokušavam i s relaksirajućim aktivnostima, meditacijom ili jogom, ali adrenalin ne odlazi. Ne istroši se ni u fizičkim aktivnostima, pospremanju, sportu. Stalno je tu i stalno je jak - govori mladi liječnik doktorici Jendričko.

Cigaretu ne ispušta. Mora zaokupiti ruke. Jednu pripaljuje drugom. Ne može spavati. Nesanica ga muči, sad već mjesecima. Kad i uspije zaspati, svako malo se budi.

- Razmišljanje o smrti mojih pacijenata najteže mi pada. Moj je posao boriti se za život, spasiti ga. Svaki gubitak ljudskog života osjećam kao vlastiti gubitak. Nisam izgubio blisku osobu, ali jesam ono za što sam se borio, za život te osobe. I onda se to ponavlja i ponavlja. Ponavlja, u nedogled. I ne vidim tome kraja - govori.

Mlad je, takvu preplavljenost smrću, kaže, nije očekivao. Je li pogriješio profesiju? Znao je što znači posao liječnika, pripremao se za njega, dugo učio i naučio sve što se naučiti može. Ali suočavanju s tolikim brojem smrti u jednom danu nitko ga nije naučio. Priznaju stariji od njega, doktori s drugih bolničkih odjela, da niti oni ne znaju kako bi se nosili s mjesecima rada na covid-odjelu. Sugeriraju bolovanje.

- Ali ja ne želim otići na bolovanje. Tu sam jer želim biti, nitko me ne tjera raditi - nije liječniku jasno zašto mozak vrišti na uzbunu kad je on tu, gdje želi biti. Pomagati. Pa se osjeća kao da cendra, a doktorica Jendričko mu objašnjava da nitko nije imun na tragedije. Liječnici iz intenzivne ne odlaze na bolovanje. Osim ako i sami ne obole od covida. Grižnja savjesti biti doma, dok kolege rade, ubila bi ih, kažu. Njegovu kolegicu s istog odjela, ali iz druge hrvatske bolnice, uz sve to, muči i nešto drugo.

- Pokušavam se nasmiješiti svojemu pacijentu, ne znam vidi li da se smijem. Reći ne mogu ništa - teško je doktorici. Razgovori s dr. Jendričko svjetlo su u mraku. Jednako je onom žarkom, zasljepljujućem, kad rijetko koji pacijent, izliječen, ode s intenzivnog odjela. Iako im pomoć treba, liječnici se još uvijek rijetko odlučuju i potražiti ju. No dr. Jendričko vjeruje da će ih biti sve više. Dolazak deset u dva tjedna pokazuje da su limiti izdržljivosti probijeni. Smrt liječnice upalila je alarme.

- Ovom temom trebalo se baviti puno prije - oštro i kratko kaže dr. Jendričko. Znala je da će do doći do pucanja. Predugo se bavi ljudskom psihom. Ili će medicinari potražiti pomoć, ili postati neupotrebljivi. Za sebe, obitelj i za pacijente. I znala je dr. Jendričko da su online terapije pravo rješenje. Na njih je lakše "dolaziti", teže je pronalaziti izgovore. Vrapče je odnedavno i službeno telepsihijatrijski centar. Svi pacijenti koji nisu akutno hitni liječe se online. Iako su demoni medicinara isti, a priče slične, sve su i različite. Neke se čine "manje važne" od drugih, ali sve su one dio kompozicije zdravlja liječnika u pandemije. Tehničar koji radi na trijaži, prima pacijenta i uzima podatke, nemoćno gleda čovjeka pred sobom. Ovome nije dobro, blijed je, hvata ga groznica, čini se. O podacima laže. Žena, koja je iz kožne torbice izvukla svoju olovku, gricka njezin vrh i preskače pola pitanja u upitniku.

U trenutku kad mora izaći iz trijažnog kontejnera, pacijenti međusobno šapuću. Zna da se aerosol širi kontejnerom. Vraća se i opominje da je distanca obavezna. Milijunti put tog dana. Isto je toliko puta upozorio na podizanje maske s brade na lice. Na kihanje u lakat. To ga čini tjeskobnim. Pa pokušava šalom. Nada se iskamčiti poslušnost i otjerati tjeskobu. Pa im opet, kao učitelj pubertetliji, objašnjava kako će, budu li slušali, sve riješiti brže. Situaciju koja ga muči, tehničar prepričava doktorici Jendričko. Ona će reći da je izvor njegove tjeskobe stalna izloženost zahtjevima ljudi u trijaži, ali i izloženost zarazi. Ako nema kaosa, nema ga niti u njegovoj glavi. Scene ga prate do doma. Povlači se od obitelji u osamu, slabo komunicira, zamišljen je, napet i zabrinut. Jer sutra ga sve to čeka iznova. Pita li ga netko nešto, odgovara kratko i šturo. Zatvorio se u sebe.

Javio se u Vrapče, jer osjeća da se teško nosi sa situacijom. Anksiozan je od ranije, a njegovo se stanje u novim prilikama dodatno pogoršava. Smetnje koje je ranije držao pod kontrolom i dobro se s njima nosio sad su sve izraženije. Boji se da ne pukne. On je, kaže doktorica, jedan od mnogih medicinskih djelatnika koji su se uspješno borili sa svojim poteškoćama, a koje su danas postali demoni. Korona ih je izvukla na površinu. Sreća u nesreći je da ih oni lakše prepoznaju. Njegovu tjeskobu danas ne izazivaju u vlastitoj psihi kreirani demoni, nego stvarna situacija. U sličnoj su situaciji mnogi, ali ne prepoznaju problem, ili ga negiraju ili o njemu šute. A svaka karika u bolnici jednako je važna. Od trijaže do odjela za intenzivnu njegu.

- Već to što razgovara s nekim je dobro. Da svoje osjećaje ne proživljava sam. Da samim tim što se ventilira i verbalizira što mu se događa, prepoznaje koji dio je povezan uz realitet, a koji dolazi iz njegove anksioznosti - kaže doktorica. Razgovaraju putem platforme za psihijatrijsku skrb. Sve je isto kao u ordinaciji, termin, trajanje, metoda, osim ekrana između terapeuta i pacijenta. Online terapija za nju nije novost. Ima deset godina, istina sporadičnog, iskustva. Pokazalo se to sad korisnim.

- Dosad su svi govorili samo o nedostacima online terapije, zašto to nije dobro, a kad je došla pandemija, vidjeli smo koliko velika korist to može biti. Uzajamna sigurnost pacijenata i zdravstvenog osoblja. Pukne veza, loš je zvuk, kamera nije oštra... To su ograničenja. S druge strane, 'dolaznost' je veća. Komotnije je. I zbog stigmatizacije je lakše - kaže. Da je odlazak na psihoterapiju još uvijek tabu tema, vidimo jer i liječnici inzistiraju na strogoj anonimnosti. Koliko su god liječnici naučili odmaknuti se i ne vezati uz pacijente, danas je to, kažu, nemoguće. Njihov je blagoslov, posvećenost poslu, postao prokletstvo. Doktorica je o tome govorila kolegama koji nisu "u covidu", predložili su joj dr. Jendričko. Ljudi "izvana" bolje vide promjene onih "iznutra".

Prije mjesec dana ih je poslušala. Uz svu silu opravdanja da ne zna jesu li njezin problemi uopće vrijedni doktoričina vremena. Mislio je to i liječnik iz intenzivne, s desetljećima staža iza sebe. Kroz svoje je iskustvo bio oboružan obrambenim mehanizmima. Dodatno ga je iscrpio covid svih članova njegove obitelji, on je ostao zdrav i radio.

image
Zeljko Hajdinjak/CROPIX

- Nisam početnik, bio sam uvjeren da se mogu nositi s tim, smrt kao smrt. Ali kad ih bude previše, kao da se nešto nataloži i hoće eksplodirati. Pokušavate, a ne možete ništa promijeniti. Taj osjećaj bespomoćnosti je najstrašniji - kaže. Kad ga je prvi put uhvatila tjeskoba, bio je prestravljen.

- Bio sam sasvim miran, radio svoj posao. A onda je počelo. Prvo sam osjetio mučninu u želucu, penjala se sve više. Stalno sam morao mokriti, došao je i proljev. Drhtavica. Vid mi se zamaglio, u grlu sam osjetio knedlu. Ne mogu do kraja udahnuti, srce mi lupa. Probada me, ne znam je li infarkt. Usta su mi suha. Intenzivan strah, a bez vanjskog uzroka. Uznemirenost je ogromna. Onda osjećaj da ću izgubiti razum, kontrolu, da ću poludjeti - prepričava svoj strah doktor, a Tihana Jendričko ga smiruje da se radi o "klasičnoj" tjeskobi s napadajem panike. Tjeskoba i nesanica simptomi su svih medicinara koji se javljaju na terapiju. Njihova psihoterapeutkinja pojašnjava:

- Reakcije su sukladne situaciji kojoj su izloženi. Moj je posao podržati ih da to izdrže. Da pronađu snagu, a ne izgube sebe. Liječnici posvećeni skrbi za drugoga manje razmišljaju o samima sebi. Dio je to idealističke posvećenosti, altruizma i spašavanja drugih, pri čemu zaboravite na sebe. Primjer je neurokirurg koji je prije neki dan operirao ženi aneurizmu bez zaštitnih naočala. Nije razmišljao što bi se moglo dogoditi, imao je svoju misiju - govori dr. Jendričko za Jutarnji. Kaže da se medicinski djelatnici, okruženi s toliko umrlih, suočavaju i s vlastitom smrtnošću i onom svojih bližnjih. Jedna joj je pacijentica, liječnica u srednjim godinama, predana i empatična, rekla: - Umrijeti od gušenja, boriti se za djelić zraka, strašna je smrt - stresla se. Pacijenti svojoj doktorici govore o suočavanju umirućih sa smrću. Izraz njihovih lica im je pred očima.

- Leže sami, uplašeni su i usamljeni. Nadasve tužni jer su bez ikoga svog. U njima vidite nekog vama bliskog - kaže doktorica. Teška je tu empatija osobina. Medicinska sestra iz intenzivne njege, Tihanina pacijentica, preboljela je covid. Strašno je umorna i iscrpljena. Osim posljedica bolesti, tu je i ogromna količina posla. Teško joj pada biti četiri sata u skafanderu, ne smije prije piti, počešati se, nervozna je. Radi u samom "šoku", svaki dan joj umire sve više pacijenata. Teško joj je nositi se s gušenjem i patnjom. Iz dana u dan, tjednima.

- Uz sve to, kronični umor i iscrpljenost. Kad dođem doma non-stop plačem. Volim biti doma, žurim se obitelji, ali sve mi je triger za suze. Zadnja dva tjedna posebno mi je loše. Uznemirena sam stalno se iznova vraćati tolikoj količini patnje. Moj je covid bio lagan, bez teških simptoma - govori. Psihijatrica Jendričko smatra da, u situacijama kad je to potrebno i uz preporuku liječnika, ne treba bježati od tableta za smirenje.

- Ljudi se, kad im je zaista teško izdržavati i kad su im kapaciteti iscrpljeni, trebaju boriti na svim poljima. Iskoristiti sve što mogu. No ne treba izdržavati i ići iznad samoga sebe. Prelaze se granice. Prvo fizičke, a onda i psihološke. Mi, zdravstveni radnici, relativno smo pripremljeni na teške situacije, bolesti i smrti, jer to jest naš poziv. No ne možemo reći da smo u potpunosti spremni. Uz posvećenost se lako prelazi granica. Zato se, osobito u početku, preporučuje uzeti neki anksiolitik ili nešto za nesanicu. O procjeni ovisi trebaju li i antidepresivi - kaže dr. Jendričko. K njoj je, ili drugom psihoterapeutu, najbolje doći već s naznakom prvih simptoma. Rješavanjem, recimo nesanice, može se spriječiti kontinuirano iscrpljivanje.

- Sa simptomima dugotrajne nesanice, napetosti i nervoze, cinizmom prema drugima, sebi i poslu... treba potražiti pomoć. Hitno spriječiti sindrom iscrpljenosti koji može dovesti do anksioznosti i depresije, a kasnije i do PTSP-a. Moramo hitno djelovati - apelira liječnica na kolege da ne izbjegavaju ono, što sami drugima savjetuju. Zdravstveni radnici jedna su od četiri vulnerabilne skupine u covidu - uz starije, već oboljele i osobe sa somatskim bolestima. Izloženi su stresu i prelasku vlastitih psihofizičkih snaga. Bolnica Vrapče kreće s programom za sindrom sagorijevanja kod zdravstvenih djelatnika. Uveden je krizni telefon za djelatnike, pristup materijalima i predavanjima o borbi s iscrpljenošću, stresom, radionicama za ojačanje obrambenih mehanizama. Mogu učiti tehnike disanja, meditacije, nazočiti autogenom treningu...

- Imamo antistres modul, dodatnu dnevnu bolnicu vezanu isključivo uz covid. Već ju pohađaju i zdravstveni djelatnici. Program traje tri tjedna, poanta je uočiti svoj neadekvatni način borbe sa stresom i usvojiti adekvatni. Laički, bili ste na druženju, peti dan potom dobili ste temperaturu. Neadekvatno je negirati da ti nije ništa, adekvatno je konzultirati svog liječnika i slušati preporuke - poziva dr. Jendričko medicinare da se odazovu programima.

- Liječnici su i inače pod povećanim rizikom od stresa, a ova ga situacija maksimalno povećava. Tu je i demoralizacija. Kao što je slogan našeg projekta 'Zajedno smo jači', pozvala bih sve zdravstvene djelatnike da pokušaju što prije prepoznati svoj problem ili poslušati okolinu koja nam ukazuje da smo se promijenili. I tada hitno potražiti psihološku pomoć - apelira psihoterapeutkinja na svoje kolege.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 12:09