PIŠE ANTE TOMIĆ

Onaj zid od kovčega može se zvati samo jednim imenom. Bez ikakvog izmotavanja, to sranje je bilo samo naše

Spomenik holokaustu došao je poput nekakve političke mode, poput zelene energije, biciklističkih staza i borbe protiv vršnjačkog nasilja u školama
 Marko Todorov/Cfropix
Objavljeno: 30. travanj 2022. 16:53

Znanca Židova na ulici zaustavili su vatrogasci. Bio je požar u jednom stanu u susjednoj ulici pa je morao uokolo i putem je sreo mene.

"Netko je zaspao s cigaretom ili je ostavio upaljen špaher", pretpostavio sam.

"Vjerojatno", složio se on. "Bilo je tako i u mene jednom. Došla nam je iz Južne Amerike teta od devedeset dvije zadnji put vidjeti svoju mlađu sestru, moju mamu, od devedeset. Mama se čitav mjesec brinula o njoj, vodila je u šetnju, oblačila i kupala. Jednom je stavila tetu u kadu i otišla nešto kuhati. Onda se u neko doba sjetila da joj je sestra u kupaonici. Dok je ona bila s njom u kupaonici, izgorjela je kuhinja."

"A kako je teta završila u Južnoj Americi?"

"Nakon rata. Ona i njen tadašnji zaručnik, zubar, pobjegli su četrdeset...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. travanj 2024 09:29