Posljednji istupi predsjednika Zorana Milanovića o krizi između Ukrajine i Rusije, u kojima je zauzeo proruski stav, izvrijeđao Ukrajince i eksplicitno najavio kako neće dopustiti nikakav angažman pripadnika Hrvatske vojske u tamošnjim događajima, nije još tek jedan vokalno upečatljiv nastup predsjednika Republike. Ovaj put Milanović je otvorio pitanje tko, u ime Hrvatske, vodi vanjsku politiku, i postoji li, uopće, u ovom segmentu, koordinacija unutar vlasti u državi.
Formalno, oko toga ne bi trebalo biti puno nedoumica jer Ustav u članku 99. precizira kako "Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike".
No, ukrajinska kriza, definitivno je razgolitila ono što je očigledno već skoro dvije godine - Pantovčak i Banski dvori, ne da ne surađuju "u oblikovanju i provođenju vanjske politike", nego se nerijetko nalaze na suprotnim stranama, od tehničkih pitanja, poput dogovaranja o veleposlanicima, do puno važnijih tema, kao što je strategija prema pojedinim državama, recimo, Bosni i Hercegovini, o kojoj razmišljaju slično, ali djeluju potpuno suprotno. Tako Milanović ispada troublemaker, koji se svađa s Bošnjacima i oponira Europskoj uniji i Americi, dok iz Vlade pokušavaju smiriti strasti, ne odustajući od upozoravanja da se krše prava tamošnjih Hrvata.
Sve je eskalirano kada je u utorak Milanović izjavio kako "Ukrajini nije mjesto u NATO-u, a situacija na ukrajinsko-ruskoj granici je ozbiljna kriza iza koje prije svega stoji dinamika američke unutarnje politike". Zatim je još dodao kako se Hrvatska ni na koji način neće upletati u krizu dođe li do njezine eskalacije, i kako ondje neće imati svoje vojnike, da bi sve zapaprio optužbom prema kojoj je Europska unija potaknula "državni udar" u Ukrajini, kojim je 2014. zbačen proruski predsjednik Viktor Janukovič, zbog koje je dobio otvorene pohvale Putinova režima.
Ipak, dosadašnja razmimoilaženja državnog vodstva o vanjskopolitičkim temama nekako su stavljana u drugi plan, dok Milanović nije istupio oko Ukrajine, i stajalištima koje je iznio, uspio okrenuti protiv sebe i neke od svojih dojučerašnjih saveznika. Tako je bivši predsjednik Ivo Josipović, na pitanje koliko je štetu napravio predsjednik Zoran Milanović izjavom da Hrvatska nema veze sa situacijom u Ukrajini, upozorio kako je očito da je aktualni predsjednik izašao iz nekih uobičajenih okvira komunikacije o takvim stvarima.
"Što na umu, to na drumu, može biti i simpatično, ali u konačnici se od drveća ne vidi šuma. Mi smo članica NATO-a i imamo obveze. Tema se prelila na nešto što nije ni tema. Nas ne obvezuje eventualna odluka da se ide u Ukrajinu jer ona nije članica NATO-a. Mislim da u ovom trenutku to nije predmet realne rasprave ni prema trenutačnim prognozama ni na terenu", kazao je Josipović.
Blokada granice
Milanovića je kritizirala i šefica diplomacije u "njegovoj" Vladi, Vesna Pusić, i to također, zbog izjava o ukrajinskoj krizi, ocjenjujući ih kao štetne i kontraproduktivne. "Milanović voli ići uvijek protiv struje, što je katkada dobro, no katkada je krivo i protiv zdravog razuma, kao što je to u slučaju Ukrajine", bila je direktna gospođa Pusić.
Postavlja se pitanje koliko je konzistentna vanjska politika Ureda predsjednika ili je uglavnom riječ o trenutačnom raspoloženju Zorana Milanovića. O tome na Pantovčaku vlada zavjet šutnje, ali poznavatelji tamošnjih odnosa kazat će da je utjecaj Milanovićeva savjetnika za vanjsku politiku Nevena Pelicarića, inače uglednog dugogodišnjeg diplomata, vrlo malen. Uostalom, i brzi pregled vanjskopolitičkih nastupa sadašnjeg predsjednika, u posljednjih sedam-osam godina, pokazuje da on nerijetko nastupa svađalački, što ponekad zvuči efektno, ali najčešće izaziva probleme. Osim toga, nerijetko mijenja mišljenje.
Tako je kao premijer, u rujnu 2015. naredio blokadu granice sa Srbijom, pa objašnjavao da rješenje nije ni ponižavajuće, a ni ultimatum za Srbiju. "Mi smo djelovali u trenutku kad su nas njihovo propuštanje i njihova pasivnost počeli ugrožavati, i to ne samo prema srpskim kamionima, nego i hrvatskim, prema svima", zaprijetio je Milanović. No, takvim zaoštravanjem naljutio je Njemačku i EU, i nakon nekoliko dana je reterirao.
"Jučer sam najavio da ćemo danas otvoriti granicu, ali upozorio da ćemo je zatvoriti ako Srbija ne počne djelovati na drugačiji način, i to srbijanska javnost mora znati", branio se Milanović pa također naglasio kako je on bio taj koji je inicirao razgovor s tadašnjim premijerom Aleksandrom Vučićem te kako mu je stalo da se situacija stabilizira i da hrvatske tvrtke ne trpe štetu. U stvarnosti, izazvao je sukob i morao se povući.
Kao premijer napao je Kolindu Grabar-Kitarović zato što je sudjelovala na sastanku Višegradske skupine. "Ako već ideš na Dan neovisnosti u Mađarsku i tamo razgovaraš s čovjekom (Viktor Orban, nap.a.) koji je u ovom trenutku jedna od najnepoželjnijih osoba u Europi i ideš navodno zastupati hrvatske interese, pa normalno da razgovaraš s premijerom koji je na čelu institucije koja vodi vanjsku politiku. Vlada vodi vanjsku politiku, a ne predsjednik. I to u skoro svim aspektima", rekao je kao premijer.
"Mađarska je slijepo crijevo Europe u ovom trenutku, zahvaljujući svom premijeru koji je bio aktivni komunist pa onda liberal, svašta nešto. Dakle, ja sam uvijek isti, i kad hrvatska predsjednica, i sada bih na tome zaista stao, kaže da je sustav kolabirao - hrvatski sustav je uzoran. I to misle i vide i govore svi europski državnici. A svatko bira svoje društvo. Moje društvo su i Angela Merkel, Faymann, Cerar, bez obzira na neke nesporazume Hrvatske i Slovenije, a koje je njezino i Karamarkovo društvo - ne znam. Ja sam Milanović, nisam Khuen-Héderváry", izjavio je u listopadu 2015. u intervjuu za Media servis.
Sredinom studenoga 2021., suprotstavio se zapadnim diplomatima koji pokušavaju spasiti BiH s "ruba sukoba", da je Milorad Dodik najveći problem u toj zemlji:
"To je laž. Nisu oni na rubu sukoba jer nemaju leba da jedu, mogu se samo kestenima gađati... Milorad Dodik je katkad neobuzdan i problematičan, ali on je zadnji problem u Bosni i Hercegovini, a posebno iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata. Uopće ne znam zašto se spominje Dodika. S Dodikom se dogovorimo za deset minuta, i to ne o podjeli Bosne, nego o uređenju Bosne."
Imao je nediplomatski odgovor na poruku predsjednika SDA Bakira Izetbegovića "da razmisli prije nego što progovori o BiH". "Neka bude sretan što ne razmišljam još više. Takva politika vodi bošnjački narod u očaj, i trenutno je bošnjački narod zahvaljujući tim sitnim igračima u očajnom stanju. A oni su se zabili u bačvu, razgovaraju sami sa sobom i očekuju da će im nekakav američki pregovarač treće vrste donijeti željenu dominaciju nad Hrvatima. E, neće", poručio je Milanović.
Nekada je prezirao Orbana, a sada javno podupire pojedine stavove mađarskog autokrata: "Nema Europe federacije i naddržave, to je fantazija nekih. Europa je sazdana na nacionalnim državama, malim i velikim. Tu se slažem s Mađarima i Poljacima i još s nekima, ali ne u svemu", rekao je Milanović nakon sudjelovanja na šesnaestom sastanku predsjednika država "Skupine Arraiolos" u Rimu, 15. rujna 2021.
Potkraj 2021. godine mjere protiv širenja covida-19 u Austriji usporedio je s fašizmom i izazvao neugodan i potpuno nepotreban spor s državom s kojom Hrvatska ima tradicionalno dobre odnose.
"U Milanovićevim nastupima nema nikakve koordinacije s Vladom, a to je zato što on koristi vanjsku politiku zbog ostvarivanja nekih domaćih ciljeva", ocjenjuje iskusni diplomat, koji je u ovoj temi na strani Plenkovićeve Vlade. Taj stručnjak za međunarodne odnose zaključit će da to što radi Milanović, "nije nikakva vanjska politika, nego svađa u kojoj nam je stvorio probleme s BiH, Srbijom, Mađarskom, Francuskom, Austrijom, a sada NATO-om i EU.
Hrvatska je članica NATO-a i EU, a to je, bez obzira na određene manjkavosti tih institucija, nesumnjivo najbolje okruženje za našu državu, zbog povijesnih i aktualnih razloga. Sada se već ovdašnji veleposlanici u neformalnim razgovorima zgražaju nad Milanovićevim izjavama, posebno u povodu Ukrajine".
Pritom će dodati da predsjednik Milanović zaista ima podršku Hrvata u BiH, i dobro je da podržava konstitutivnost hrvatskog naroda, ali kada podržava Dodika, ulazi u direktan sukob s Europskom unijom, NATO-om i SAD-om. "On nema nikakvu vanjsku politiku, uostalom, kada je posljednji put pozvan negdje u službeni posjet? Nije to nikakav suverenizam kao politička strategija nego, možda, niskoprofilna politika u stilu Suverenista, Mosta i Domovinskog pokreta", smatra sugovornik Magazina.
Nešto nijansiraniji pogled ima Branko Caratan, politolog i nekadašnji veleposlanik, koji podsjeća kako je Hrvatska članica NATO-saveza, što podrazumijeva usklađivanje političkih stavova, a isto tako naglašava da je poznato kako Savez prilikom svojih odluka nije uvijek bio jednoglasan. Tako su se i u sadašnjoj ukrajinskoj krizi, izgleda, Njemačka i Francuska našle na jednoj strani, i ne dijele stavove SAD-a.
Hrvatska se treba voditi vlastitim interesima. Svoju odluku može konačno donijeti tek onda kada se vidi što će biti ponuđeno na stolu nakon pregovora. Ukrajinska kriza potencijalno može eskalirati, iako je vjerojatnije da postoji, zbog svojih opasnih konsekvenci, jak interes svih strana da se pronađe kompromis. Mirno rješenje nesumnjivo je u hrvatskom interesu, i to bi trebala biti određujuća determinanta hrvatske politike, posebno jer su Hrvatskoj u interesu dobri odnosi i s Rusijom i s Ukrajinom.
Polazni okvir
"Nije realno pretenciozno inzistirati na tome da Hrvatska presuđuje u ovoj krizi, smatra Caratan, ali jasno je da ćemo morati odgovorno zauzeti jasnu poziciju. Nije sporno da Hrvatska podržava dogovor o nepromjenjivosti granica, ali isto tako, jasno je da postoji realan odnos snaga koji neke pozicije u ukrajinskoj krizi čini teško promjenjivima. Polazni okvir može biti sporazum iz Minska i uključenost u pregovore država posrednica Francuske i Njemačke.
Predsjednik Milanović svoj je stav prema običaju oštro formulirao, što je očito, pored ostalog, bila reakcija na premijera Plenkovića i Vladu, koji se nisu prethodno pokušali dogovoriti s predsjednikom o tom izuzetno važnom pitanju. Hrvatski Ustav predviđa kao sukreatore vanjske politike predsjednika i Vladu.
Problem je to što Ustav ne definira razgraničenje njihovih kompetencija u vanjskoj politici. U međunarodnoj praksi to se obično prepušta tradiciji i ustaljenim kompromisima. U Francuskoj, primjerice, u polupredsjedničkom sustavu, u vrijeme kohabitacije, kada predsjednik republike i vlada pripadaju suprotstavljenim političkim stranama, uobičajilo se da se tada predsjednik u vanjsku politiku uključuje oko načelnih pozicija o važnim temama, a da vlada operativno vodi vanjsku politiku, donoseći odluke o konkretnim pitanjima.
I Hrvatska bi trebala barem prešutno postići neki takav dogovor, i usprkos činjenici da postoji dugotrajno sukobljavanje predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića o nizu političkih sporova", glasi prijedlog dr. Branka Caratana.