Okolnosti nas sve čine gubitnicima. Točno pitanje je zbog čega i do kada

Vijest od subote: Njujorški guverner Andrew Cuomo primit će nagradu Emmy za svoje "majstorsko korištenje televizije" tijekom pandemije koronavirusa, objavila je Međunarodna akademija za televizijsku umjetnost i znanost. "Guvernerovih 111 dnevnih brifinga pokazalo se tako dobrim jer je učinkovito stvarao televizijske spektakle, s likovima, zapletima i pričama o uspjehu i propustima", istaknuo je direktor akademije Bruce Paisner. Prema njegovim riječima, Cuomo je zaslužan što je New York postao simbol odlučnosti i borbe protiv pandemije.

Skok natrag u Hrvatsku, gdje rasprava o državnom proračunu opet izgleda kao obrana i posljednji dani Zdravka Marića, borba protiv pandemije vodi se duboko u sivoj zoni politike, a obnova Zagreba od potresa zaglavila je na neprohodnom zakonu i još čvršćem gradonačelniku.

"Okolnosti nas sve čine gubitnicima", rekao je Marić u petak.

"Ekonomija je još u padu i trebamo svi skupa sve učiniti da se što prije vratimo na put oporavka i dosegnemo pretkriznu razinu."

Po Mariću, gledano iz današnje perspektive, stiže nam razdoblje koje bi trebalo biti znatno bolje od vremena duge velike recesije u Hrvatskoj (trajala je od 2009. do 2015.), ali "tu bolju razinu nećemo dostići ako se ne potrudimo".

Što to znači za hrvatske građane? Tko se treba potruditi?

Zaronimo li nakratko u prošlost, za one koji se ne sjećaju, u posljednjoj vladi Tuđmanova razdoblja, prvoj poratnoj, kada je premijer bio Zlatko Mateša, a sustav u velikoj mjeri još neizgrađen, šef financija Borislav Škegro znao se poigrati sa zastupnicima s druge strane Markova trga.

Podijelio bi im Excel obrasce s upisanim stavkama proračuna, s praznim poljima za brojke. Obrasci su bili aktivni, stavke su se mogle mijenjati, a novac je bio virtualan, što znači da je i limit ovisio o tome tko upisuje. Koliko mi je poznato, nikad mu se nijedan obrazac nije vratio popunjen, ali Škegrin je spektakl ispunio svrhu: dalje se radilo zajednički. Škegro je bio jedan od najboljih ministara financija i jedan od najdugotrajnijih kreatora državne financijske politike, ali, iako dobar, izravan, često i zabavan komunikator, ostao je u kolektivnoj memoriji kao vjerojatno najnepopularniji od svih hrvatskih ministara. Marić je, unatoč početnim pokušajima njegova rušenja (Most, Agrokor…), stekao respektabilnu popularnost među građanima, rijetku kada je riječ o ministrima financija. Pokazalo se da zna upravljati dugom države (u Škegrino vrijeme nije bilo zaduživanja), ali i da državnim financijama pristupa s razumnom fleksibilnošću.

Analitičari Ministarstva financija nastojali su predvidjeti što je moguće više različitih scenarija, boljih i lošijih od službene, relativno umirujuće projekcije. Predstavljeni proračun trebao bi preživjeti većinu takvih scenarija. Zato nije bilo potrebe za uljepšavanjem, rekao je Marić, kojega oporba optužuje da je napravio "ružičasti dokument" kojem u kratkom roku neminovno slijede promjene.

Znači li to da se građani ne trebaju bojati daljnjeg osiromašenja? Možda.

Predstavljena je, ovaj put službeno, i Nacionalna razvojna strategija. Dokument je odmah pretrpio kritike. "Prijedlog Nacionalne razvojne strategije 2030. teško je popravljati. To treba pisati ispočetka", napisao je Miodrag Šajatović, urednik Lidera. Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta zagrebla je dublje:

"NRS ne prepoznaje da su globalizacijske sile, načete trumpizmom i dokusurene pandemijom, značajno oslabljene i da je svijet ušao u eru nekog novog ekonomskog normalnog. U toj, novoj eri, dok mi sanjamo o smanjenju uloge države u ekonomiji, ekonomskom otvaranju i učinkovitom tržištu, druge se države zatvaraju, uloga države u ekonomijama raste, a tržišne se sile na aparatima održavaju tiskanjem novca i/ili povećanjem javnog duga. U tom kontekstu, NRS je već sada, i prije nego što je donesen, u značajnom raskoraku sa stvarnošću."

Kako bi ta nova stvarnost mogla ili trebala izgledati? Treba li ići u jačanje EU, pa u skladu s time i ubrzati sve što se može kako bi Hrvatska što prije ušla u Schengen i eurozonu, ili se treba okrenuti prema unutra i jačati kapacitete domaćih biznisa?

Prvo podrazumijeva daljnju prilagodbu sustava državnog trošenja i, što je i predviđeno NRS-om, smanjivanje uloge države, a to Vizek smatra "udžbeničkim" dokazom Vladine sklonosti neoliberalizmu.

Znači li to da se politika ipak treba uključiti u jačanje domaćih kompanija? Kojih? Kako? U skladu s kojom politikom?

Odustajemo li u tom slučaju od slobodnog tržišta?

Pitanje na mreži: Je li Plenković u projektu Hrvatska 2030. zamislio i industriju ili ćemo i dalje biti ono što smo sada, zemlja konobara i nogometa?

Matu Rimca nije zamislio nijedan premijer. Nije ni Infobip, ni Nanobit, ni Atlantic, ni Lukaps, gdje ludbreški Indijci rade kapsule za lijekove, kao ni stotine drugih tvrtki koje nešto rade i proizvode.

Jedno je sigurno: kod nas nijedan lider ne bi zaradio Emmy. Njihov sljedeći korak nitko ne može predvidjeti. Možda i zato što to ne mogu predvidjeti sami. Vjerojatno zato im malo tko vjeruje.