Zanimljivo je da nekoliko sati nakon sjednice Vlade u četvrtak, koja je većim dijelom bila posvećena prevenciji posljedica energetskog udara, na službenoj stranici Vlade od svih važnih prijedloga koji bi nam trebali osigurati mirnu zimu 2022./2023. nisu objavljeni detaljni tekstovi jedino Prijedloga uredbe o otklanjanju poremećaja na domaćem tržištu energije i Prijedloga odluke o izravnim mjerama kontrole cijena određenih prehrambenih proizvoda.
To ne čudi previše jer se u cjelokupnom setu mjera radi o dvije najosjetljivije teme. Što se tiče, konkretno, drugog prijedloga na dnevnom redu, koji je limitirao cijene mlijeka, ulja, šećera, mesa i peradi, kao i najviše marže trgovaca, treba pričekati kompletni tekst, a ne samo brojke s cjenovnim ograničenjima. Bit će zanimljivo vidjeti kako to točno Vlada RH namjerava izvesti, jer je riječ o najkontroverznijoj od predloženih mjera.
Limitiranje cijena u bilo kojoj tržišnoj ekonomiji vrlo je suspektan potez, a čini se da Vlada RH ništa nije naučila niti nakon lekcije sa snižavanjem PDV-a na niz "temeljnih" prehrambenih proizvoda jer su se cijene ipak otrgle kontroli. To što sad Vlada RH vjerojatno misli da će jednostavno reći koliko mogu biti najviše cijene, pa više neće biti "muljanja", otvorit će puno osjetljivije pitanje od toga je li netko od proizvođača i(ili) trgovaca zloupotrijebio snižavanje PDV-a.
Ulazni troškovi
Naime, ako se netko od poduzetnika suočava s rastom ulaznih troškova (radne snage, sirovina, energije…), logično je da digne cijene. Ako se sa svojim izlaznim cijenama poduzetnik neće pokrivati troškove, proizvodnja mu gubi smisao. Poduzetnik tad može procijeniti da neće nastaviti neodrživu proizvodnju, a oni koji su specijalizirani za specifične namirnice možda čak odluče potpuno prekinuti bilo kakvo poslovanje kako bi izbjegli gomilanje troškova prije stečaja te spasili barem dio kapitala.
Drugim riječima: najveća je opasnost da nakon limitiranja cijena potrošači u RH dožive nestašicu upravo tih proizvoda. Druga velika opasnost jest da se proizvođači odluče za smanjivanje kvalitete. Kad su u pitanju prehrambeni proizvodi, ovo drugo je bolje ne promišljati. Da sustav administriranja cijena doista može dobro funkcionirati, onda bi se danas velikim državnicima vjerojatno smatrali komunistički planeri SSSR-a i drugih članica istočnog bloka, ali dobro znamo kako je izgledalo tržište tog "carstva" u kojem su svi trebali dobivati prema potrebama.
Ono što danas čudi jest to što se na globalnoj razini, u njedrima liberalnih demokracija, ponovno iz očaja rađaju ideje administriranja cijena.
Kartelsko ponašanje
G-7 je naumio kartelski nametnuti cijenu ruske nafte od 40 do 60 dolara, a članice EU raspravljaju o limitu cijena na ruski plin.
Neobično je koliko su rasprave o tim limitima otišle daleko, iako je brzo postalo jasno kako kartelizacija dobave kao rješenje brzo uzrokuje smanjenje opskrbe i - dodatni rast cijene.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....