Zar tebi nije neugodno da čuješ da ću ja, na primjer, imati penziju od dvije i pol tisuće kuna?" upitao je prije nekoliko dana Ante Kostelić zvani Gips nekog novinara, a mene je ispunila tuga. Ali ne zbog Kostelićeve dvije i pol tisuće mjesečno, nego zbog njegova samosažaljivog tona, tako čestog kod starijih ljudi.
Znate već kako se stariji služe lukavom emocionalnom ucjenom da ih se zanemaruje, zaboravlja, odbacuje i napušta, da su usamljeni, nepriznati i nevoljeni. Upravo je tako zvučao i nekad veliki skijaški trener, trudeći se u novinara izazvati krivnju zbog male penzije, kao neka stara tetka koja plače u maramicu ponavljajući: "Vidjet ćete vi kad ja umrem".
Neobično je kako nam vlastito starenje prolazi neprimijećeno. Vidimo tuđu...