Roditelji, dobro pratite što vaši najmlađi na računalima gledaju i rade jer je popularna i raširena videoigra Doki Doki Literature Club zapravo psihološki horor koji sije mlade žrtve diljem svijeta, strahuju roditelji. Igra navodno utječe na psihu djeteta mijenja je, nakon slatkog uvoda, preko simpatičnih anima, likova iz popularnih istočnjačkih crtića, vodi ih u svijet depresije, nasilja, samoozljeđivanja, suicida.
Brojni sumnjaju, a neki i otvoreno tvrde kako im je igra ubila djecu, na način da im je mijenjala realnost u nju uvodeći mračni virtualni svijet, piše Slobodna Dalmacija.
Igra je svoju tragičnu bilancu zabilježila i u Hrvatskoj: crne kronike ove godine bilježe suicid 13-godišnjaka koji je do smrti bio pasionirani igrač Doki Dokija. Njegovi roditelji ne mogu sa sigurnošću potvrditi kako im je upravo igra ubila dijete. Ali i ne negiraju potencijalnu vezu. Ono što alarmira, straši, uznemiruje je način na koji je mlado biće otišlo u smrt.
Ne traži roditeljski pristanak
- Našli smo ga obješenog u svojoj sobi. Na takav način je suicid napravio i jedan od glavnih likova u igri, onaj koji se dugo borio s depresijom. Naš je sin otišao bez riječi, impulsa, znaka. Od trenutka kada je ušao u igru do trenutka kada se objesio prošla su tri mjeseca. Je li igra kriva? Ne mogu to potvrditi. Ali mogu sumnjati. Neću nikada doznati je li taj čin došao kao svjesno željena radnja ili rezultat igre – s boli za Slobodnu priča njegova majka, duboko taknuta obiteljskom tragedijom.
Igra iz početka nije na sebi nosila napomene o potencijalno štetnom utjecaju. Pojavile su se naknadno nakon što su uzavreli forumi, roditelji počeli alarmirati sustav. Realno gledano, mladosti koja želi sve probati, dokazati se, postati dio fan zajednice igre, takva upozorenja predstavljaju još veći mamac.
Doki Doki se lako skida, besplatna je, ne traži roditeljski pristanak, uzelo ju je više od milijun korisnika. Ima svoje krugove mladih štovatelja, nalik onima koji prate Gospodare prstenova, Harryja Pottera, Sumrak sagu. Ima i cosplay scenu, što se na chatovima i forumima fotka u kostimima Doki Doki likova, s oštrim dugim noževima u rukama, upravo onako kako u igri rade i virtualni likovi.
- Koliko god roditelji mislili da svoju djecu mogu kontrolirati na internetu, oni o tome pojma nemaju. Ono što me živcira i boli je stavljanje naglaska na informatiku u školama, uvođenje tableta, wi-fi sustava. Upravo je u školi moj sin na svom laptopiću igrao tu igru – veli majka.
Tko je mogao znati gdje to vodi
Igru nije igrao iza njenih leđa, sve je znala, pa i to da je igru obožavala njegova prijateljica kojoj je čak darovao Doki Doki majicu. Sam ju je izradio. Ispočetka je i majka u njoj sudjelovala prateći sinove aktivnosti i bila joj je zanimljiva, optimistična. O igri je razgovarala sa sinom, čak su, veli, tražili zajedno dar njegovoj prijateljici koja je također simpatizirala likove.
- Isto kao u igri. Ali tko je tada mogao znati gdje to vodi. Ne znam kada je igra prerasla u nešto drugo. Ali sam primijetila da je moj sin postao depresivniji. U jednom je trenutku kazao kako je igra postala čudna, nekako zastrašujuća. Počeo se mijenjati, slabio mu je interes za školu, imao je problema sa spavanjem. Ali nisam primjećivala znakove koji bi mogli ukazati na potencijalnu tragediju - veli majka, promjenu u ponašanju pojašnjavajući pubertetom.
Lani je svijetom lutao još jedan dječji virtualni ubojica, igra Plavi kit pridošla iz Rusije, navodni uzrok više od sto tinejdžerskih smrti. Nije dugo trebalo da je nadomjesti nova, Doki Doki zamka koja igrače polako, nevino, kroz druženje u malom virtualnom ženskom kružoku i zadatke vezane uz pisanje poezije na temelju ponuđenih riječi i pojmova, sve dublje vuče u mračni svijet.
Igrač se u igri okušava na literarnom planu kako bi osvojio simpatije neke od djevojaka, a nude mu se određeni pojmovi i riječi koje može koristiti. Igra ga ohrabruje i navodi da bira i one koje obuhvaćaju riječi patnja, samoća, depresija, bol, suicid.
Najmučniji dio priče
Na sve to danas upozorava i Darren Walmsley, otac ove godine preminulog 15-godišnjaka Bena Walmsleyka iz Radcliffea, za života pasioniranog Doki Doki obožavatelja. Skrhani roditelj navodi kako igra funkcionira na način nuđenja uloge u virtualnoj noveli, koja korisnika vuče u smrt. Smrt njegova sina preminulog ove veljače danas istražuju pravosudni organi.
- Nemamo još potvrda no vjerujemo kako bi igra mogla biti uzrok njegove smrti. Likovi u igri sugeriraju određene stvari i modele ponašanja, a igrač odlučuje što će napraviti. Oni vas doslovce zavedu i virtualni svijet pretvore u realni. To je najmučniji dio priče - navodi otac tragično preminulog tinejdžera, piše Slobodna.
Igra se može i nadalje slobodno, bez ograničenja skidati... Do kada, pitaju se ogorčeni roditelji…
Igra na kraju sama sebe ruši
Ova igra na perfidan način ruši granicu između realnog i virtualnog svijeta. Igrači to nazivaju rušenjem četvrtog zida i često se time znaju pohvaliti, smatrajući kako su ulaskom u tu zonu postali misteriozniji, intelektualno nadmoćniji. Ono što otežava istragu jest činjenica da igra na kraju sama sebe ruši, nestaje s igračeva računala, uništava sve sačuvane file-ove i podatke. Ako se opet otvori priča je drukčija, i donosi još više grafike i tamnih scena.
Psihijatar: Igre mogu virtualni svijet pretvarati u realni
Može li igra koja suptilno mijenja percepciju stvarnosti djelovati na dječje razmišljanje i postupke? Da, lako je moguće kod djece ranije dobi. Ona nemaju kao odrasli apstraktni način razmišljanja. Njihova su razmišljanja konkretna, što znači da nemaju jasnu pretpostavku smrti. Za njih smrt nije nepovratan proces.
Ona ne shvaćaju kako iza toga čina nema povratka. Nemaju sposobnost predviđanja. Što je dijete mlađe, ta je situacija očitija. Igre mogu virtualni svijet pretvarati u realni. Pa se može događati da virtualni likovi u dječjem razmišljanju postaju stvarni. S odrastanjem dječje razmišljanje počinje dobivati znakove apstrakcije.
Ali kada se tragične stvari dogode, tada se u obzir uvijek trebaju uzeti brojni čimbenici, obiteljska anamneza, uzroci koji se mogu dovesti u svezu s tragičnim situacijama – kaže doc. dr. sc. Tomislav Franić, psihijatar iz splitskog KBC-a.