U petak navečer sam s kćeri gledao film. Evo, ne znam što bih mislio. Je li normalno da 17-godišnja cura za vikend s tatom gleda film, a da je on na to nije natjerao... - pitao je društvo neki dan otac 17-godišnje djevojke, odlične učenice jedne zagrebačke gimnazije. Djevojka ne puši - što je ocu, pušaču, stvarno drago - i ne pije. Ima jasne interese, dobro zna što želi studirati, trudi se u školi (koju nimalo ne voli niti cijeni) jer zna da je školski uspjeh važan za njezinu budućnost. Puno vremena provodi na internetu, na društvenim mrežama, na Youtubeu, prati točno određene stvari i komentira ih s prijateljima. Nema dečka. Ima nekoliko prijateljica s kojima tu i tamo ode na piće. Izlazi rijetko, do ranih jutarnjih sati još rjeđe.
Njezin otac bio je tinejdžer krajem 80-ih i početkom 90-ih. Njegovo je mladenaštvo bilo bitno drukčije. Izlazilo se svaki petak i subotu obavezno, a i u tjednu, kad god se moglo. Dosta se pilo, pušilo se, eksperimentiralo s drogama. Doma se vodio rat s roditeljima svakodnevno. Gledati film s njima u subotu na večer bio je - horor-scenarij. Osamostaljenje od roditelja bilo je glavni cilj.
- Stari je bio strog, pošteno je kažnjavao kad bih zaglibio. Ona zna da ne bi bila kažnjena uopće, jer je i inače ne kažnjavamo. Zna da bi se porazgovaralo ako bi došla pripita, ali to bi bilo - to. Ali ništa od toga. Evo, ja stvarno mislim da se ona nikad nije napila - pričao je odmahujući glavom, pitajući se na kraju - bi li možda trebao popričati s nekim stručnjakom, savjetovati se, vidjeti ima li njegovo dijete problem za koji ne zna, treba li što poduzeti - nije li jednostavno preodgovorna.
Društvo kojem se jadao reagiralo je dvojako: oni bez djece držali su ga urnebesnim - otac koji je zabrinut jer mu kći ne pije, ne puši, nema dečka, dosta vremena provodi kod kuće i voli razgovarati s roditeljima. No oni među njima s djecom srednjoškolcima dobro su znali o čemu priča. Većina njihove djece, pokazalo se, živi po sličnom obrascu - bitno odgovornijem od onog po kojem su oni sami živjeli, s daleko manje poroka, manje bunta i želje za odvajanjem, ali i uz mnogo manje druženja i s puno više tehnologije.
Suprotno od fame
Gotovo svaku generaciju tinejdžera kroz povijest pratila je fama da su neusporedivo objesniji, poročniji, neodgovorniji i neobuzdaniji od one prethodne.
Je li moguće da danas odrasta potpuno drukčija generacija tinejdžera?
Čini se da je odgovor potvrdan: podaci jasno potvrđuju trend prema kojem mladi sve manje piju i puše, kasnije stupaju u spolne donose, ozbiljnije shvaćaju školski uspjeh, bliži su s roditeljima - osobito ocem - i manje su im važni ludi izlasci. Međutim, oni su istodobno usamljeniji i izoliraniji od prijašnjih generacija, teže sklapaju dublja prijateljstva i ljubavne veze, u virtualnom svijetu provode više vremena nego u realnom - oni život žive “sporo i dosadno, ali puno sigurnije”, kako je to dijagnosticirala skupina američkih istraživača.
I to ne zato što su se oni, tinejdžeri, promijenili, nego zato što se stubokom promijenio svijet oko njih. Enormni razvoj tehnologije kojoj su mladi potpuno okrenuti u tome je odigrao važnu ulogu, ali ključnu promjenu doživjelo je nešto drugo: stubokom se promijenila obitelj u kojoj odrastaju.
Bitan položaj
Nikada prije djeca nisu imala tako bitan položaj u obitelji, nikada nisu toliko sudjelovala u odlučivanju i imala važnost u kreiranju obiteljskih odluka. Nikada ih se nije toliko slušalo i uvažavalo i nikada prije im obiteljska dinamika nije bila toliko sklona. Osobito je, pak, tome pridonijela promjena u očinskoj ulozi: očevi danas sudjeluju u dječjem životu više nego ikad u povijesti (iako i dalje bitno manje nego majke), napuštaju autoritarnu i strogu ulogu, a kod djece nestaje osjećaj koji je desetljećima bio vezan uz očeve - strahopoštovanje.
- Čini se da doma stvaramo djeci okruženje u kojem nemaju potrebu za buntom i bijegom, jer unutar roditeljskog doma imaju dovoljno prostora i samostalnosti u odlučivanju, nemaju potrebu biti “kontra”, kao što je to imala generacija njihovih roditelja. Oni se drže pravila jer pravila vrlo često nisu postavljena, nego su dogovorena s djecom, jer mnogi roditelji svoju ulogu shvaćaju bitno drukčije nego što su je shvaćali njihovi roditelji. Čini se da očevi sve više preuzimaju ono tradicionalno najbolje od majki - njihovu toplinu i bliskost, a majke preuzimaju strukturiranost i dosljednost od očeva. Roditeljske se uloge približavaju, za djecu na najbolji način - kaže dr. Gordana Kuterovac Jagodić s Katedre za razvojnu psihologiju Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, upozoravajući da se radi o prosječnom trendu koji se ne može primijeniti na sve obitelji i čiji intenzitet ovisi o nizu varijabli, poput socijalne i obrazovne pozadine svake konkretne obitelji.
U dobrom dijelu obitelji stvoren je svojevrsni paradoks: liberalni i otvoreni roditelji, koji žele izbjeći zamke svojih roditelja, odgajaju djecu koja cijene slobodu i utjecaj koji imaju, ali ga ne koriste na način na koji bi to njihovi roditelji očekivali.
- Mi bismo da oni budu što sličniji nama. To je prirodno, no obično nikada tako ne ispadne - kaže dr. Kuterovac Jagodić.
U generaciji koja je danas u 40-ima topli i bliski odnos s ocem ili razgovor koji bi uključivao raspravu o emocijama, osobito kad su u pitanju kćeri, bio je prilična rijetkost u većini prosječnih obitelji. Danas očevi sve više pokazuju i potiču pokazivanje emocija, stalo im je do prijateljskog, opuštenog odnosa s djecom i sve češće dobrovoljno - ne samo jer moraju zbog radne dinamike - preuzimaju uloge koje su donedavno bile isključivo namijenjene majkama: sve su češći na roditeljskim sastancima ili u pedijatrijskim čekaonicama, a nije ih sram reći na poslu ili u društvu da “neće biti na raspolaganju” jer imaju obveze s djecom.
Manje pijanstva
Majke, osobito u hrvatskom društvu, i dalje debelo pretežu u tim ulogama, ali se trend sasvim sigurno i kod nas mijenja.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, koja svake četiri godine provodi istraživanje o zdravstvenim navikama djece školske dobi, udio mladih od 15 godina koji kažu da lako razgovaraju s ocem značajno je narastao između 2002. i 2014. godine: 2002. s ocem je lako moglo razgovarati 45 posto 15-godišnjih djevojaka, a 2014. njih 57 posto. Takav je rast u tom razdoblju doista značajan.
- Otac je kroz povijest bio čvrsta struktura, djeci zapravo nepoznanica, prema kojoj se osjećalo strahopoštovanje. I to se smatralo ispravnim i dobrim. Majka je uvijek bila bliska i osoba od povjerenja, a otac to sada postaje - konstatira dr. Kuterovac Jagodić.
Podaci neupitno potvrđuju i trend o sve manjoj sklonosti mladih porocima. Tijekom 2002. godine, prema podacima SZO-a, 24 posto djevojaka i 34 posto mladića u dobi u 15 godina iz 42 razvijene države svijeta barem jednom tjedno pilo je alkohol. Samo 12 godina kasnije, 2014. godine, taj se udio prepolovio: alkohol je na tjednoj bazi pilo devet posto djevojaka i 16 posto mladića. Radi se o prosjeku sve 42 zemlje i trend nije jednako prisutan u svima: najizraženiji je u sjevernoeuropskim državama, dok je u Hrvatskoj bitno blaži među dječacima (pad sa 36 na 33 posto), a daleko izraženiji među djevojkama. Udio onih koje su barem jednom tjedno pile alkohol pao je sa 25 na 13 posto.
- Iz svojeg 23-godišnjeg iskustva definitivno mogu potvrditi da udio mladih koji zbog alkoholiziranosti dolaze po pomoć ne raste, vjerojatno se bilježi i određeni pad - kaže dr. Nenad Jakušić, pročelnik Poliklinike za dječju i adolescentsku psihijatriju pri zagrebačkoj Klaićevoj bolnici. Ostali poroci, kaže, sasvim su sigurno u padu: radi se prije svega o namjernom trovanju tabletama, kojima su sklonije djevojke, a i oni koji potraže pomoć zbog droga (najčešće se radi o marihuani ili smart drogama) znatno su rjeđi nego prijašnjih godina.
- Tu i tamo koji kapne - kaže dr. Jakušić i dodaje kako je, primjerice, ljepilo, koje su mladi prije 30-ak godina najčešće koristili za drogiranje, potpuno iščeznulo.
Škola je važna
Jednakim intenzitetom u razvijenim državama opada i navika pušenja među mladima: u promatranom, relativno kratkom vremenu od 12 godina udio 15-godišnjaka koji svaki dan puše je prepolovljen. U Hrvatskoj, nažalost, nije: udio je čak i neznatno veći nego što je bio, i među djevojkama i među dječacima.
- Treba uzeti u obzir da su, u kontekstu tinejdžera, već i ovi podaci “stari”, jer je u njihovu životu četiri godine jako puno. Nadam se da i među našim mladima opada udio onih koji puše, zbog jakih kampanja i osvješćivanja, ali i zbog činjenice da pušiti više nije “in” u zemljama iz kojih nam stižu trendovi - kaže dr. Kuterovac Jagodić.
Istodobno im postaje sve važnija škola - ne tako da u školu žele ići, da im je tamo lijepo ili im je zabavna, nego im je važna “za budućnost” te je, čini se, shvaćaju neusporedivo ozbiljnije od, primjerice, generacije svojih roditelja u toj dobi.
- Činjenica je da su danas od vrlo rane dobi djeca izložena pritisku: već im u dobi od 9-10 godina, kad kreću u 5. razred, objasnimo kako će im budućnost izgledati bez dobrih ocjena. Već im je prosjek u 5. razredu ključan za upis u srednju školu, već ga u toj dobi izračunavaju i u strahu su što će biti ako prosjek nije dobar - kaže dr. Jakušić.
Osjećaju ozbiljan pritisak da moraju uspjeti i da na uspjehu moraju raditi kontinuirano, od najranije dobi, inače neće imati šanse.
- Već na 1. godini studenti žele ići na konferencije, pisali bi radove, traže ozbiljne poslove u struci - kaže dr. Kuterovac Jagodić.
Seksualna aktivnost mladih je u padu, suprotno općoj predrasudi, kako je nazivaju psihoterapeutkinje Jelena Vrsaljko i Kristina Bačkonja iz centra Budi svoj, koja proizlazi iz uvjerenja da su mladi putem medija i, osobito, interneta, izloženi velikim količinama seksualiziranih sadržaja koji služe isključivo kratkotrajnom traženju partnera.
- Rezultati istraživanja govore upravo suprotno: u posljednjih 50 godina raste broj mladih bez seksualnih partnera, a seksualno ponašanje sve je odgovornije. Današnje generacije mladih su bolje informirane, a obiteljska dinamika također, vjerujemo, ima utjecaj na razvoj ovakvoga trenda: povjerljiviji odnosi između roditelja i djece pridonose razvoju međusobnog povjerenja i samim tim djeca više vjeruju roditeljima i njihovim savjetima - kažu.
Teška prijateljstva
Međutim, ističu, mnoga istraživanja pokazuju da su uzroci i negdje drugdje: mladi se sve više druže u virtualnom svijetu, a sve manje u stvarnom, što im u startu smanjuje mogućnosti da pronađu partnera. Kako je zaključila analitičarka Economista, “tinejdžeri koji prvenstveno komuniciraju online mogu izmjenjivati tračeve, pornografske fotografije, pa i uvrede, ali ne i tjelesne tekućine, bocu votke ili udarce”.
Niti stvoriti dublja, intimnija prijateljstva. Prema odgovorima u upitnicima koje ispunjavaju 15-godišnjaci prije testiranja PISA-e, koje se odvija svake tri godine, u iznimno kratkom razdoblju između 2012. i 2015. godine znatno je opao udio djece koja kažu da lako stvaraju prijateljstva u školi (sa 91,2 na 83,8 posto među hrvatskim ispitanicima), a gotovo se udvostručio udio onih koji se u školi osjećaju usamljeno (sa 6,9 na 12,4 posto). Istodobno, podaci SZO-a pokazuju da je u razdoblju od 2002. do 2014. godine prepolovljen broj 15-godišnjaka koji se druže nakon škole ili navečer, nakon 20 sati.
- Druže se na društvenim mrežama, online, no ondje je teško stvoriti dublji, prijateljski odnos, kakav se stvara kad su osobe “jedan na jedan”, uživo. No čini mi se da je na društvenim mrežama najvažniji imidž - na mrežama su svi lijepi, sretni, jako cool i ludo se zabavljaju. Pokazati stvarnu emociju nije cool. Imam osjećaj da se emocije retuširaju, kao što se retuširaju i slike - kaže dr. Kuterovac Jagodić.
Virtualni život
Na društvenim mrežama, dodaju Vrsaljko i Bačkonja, mladi svoj život mogu prikazati idealnim, dok u realnosti situacija može biti posve drugačija.
- Ako gledaju profile svojih prijatelja koji izgledaju jednako tako savršeno i povjeruju u njih, s vremenom mogu početi osjećati usamljenost, misliti da se samo oni osjećaju tužno i depresivno, da nisu zadovoljni izgledom, odnosima s prijateljima... Sve to je mlade mučilo i prije, no kako je bilo više kontakta, bilo je i puno manje prostora za stvaranje lažne slike - kažu.
Američki sveučilišni profesori napravili su analizu ljubavnih iskustava mladih na prvoj godini: ostali su iznenađeni koliki udio njih nije imao nikakvog tjelesnog kontakta sa suprotnim spolom - ne samo kad je riječ o spolnom odnosu, nego i poljupcu ili maženju.
- Studenti treće godine psihologije, kojih ima 70-ak, međusobno se ne poznaju. Ne znaju mi reći kako se netko od kolega zove. To je doista velika promjena. Jako su neskloni otkrivanju bilo kakvih osobnih pojedinosti, ma kako benigne bile, koje bi možda mogle naškoditi njihovu imidžu. Primjerice, nedavno na kolegiju nisu htjeli reći što su željeli biti kad su bili mali. Dobila sam brojne odgovore o tome što su htjela biti njihova braća ili susjedi, ali ne i oni sami - priča dr. Kuterovac Jagodić iskustva sa studentima.
Dok im slabe veze s vršnjacima, mladi stvaraju sve jače veze s roditeljima i može se pretpostaviti da će se kasnije odseliti iz roditeljskog doma, kasnije početi raditi, kasnije imati djecu. Dio objašnjenja treba tražiti i na evolucijskoj razini, upozorava dr. Kuterovac Jagodić: životni vijek se svakim danom sve više produljuje, mladi pred sobom naprosto imaju puno vremena, mogu si priuštiti da budu spori.
Odraslost u nastanku
- Još prije 20-ak godina američki razvojni psiholog dr. Jeffrey Jensen Arnett primijetio je da su se promijenila klasična razvojna razdoblja u životu čovjeka: uz djetinjstvo, adolescenciju i razne faze odraslosti, stvorilo se i dodatno razdoblje “odraslost u nastajanju”, koje traje negdje od 18. do 25., po nekima čak i do 29. godine. To je razdoblje u kojem mladi više nisu adolescenti, ali nisu ni odrasli. Ono je posljedica sve duljeg školovanja, odgađanja braka i roditeljstva i drugih procesa koji su proizveli razdoblje “između” koje kod mladih sve dulje traje - razdoblje u kojem odlučuju i o svom identitetu i o tome čime bi se bavili, gdje bi živjeli, bi li se dalje školovali ili bi počeli raditi - kaže dr. Kuterovac Jagodić. Ako im je pritom kod kuće stvoreno ugodno okružje, nije neočekivano da dugo ostaju u roditeljskom domu. U Hrvatskoj je ostanak u roditeljskom domu do 30., pa i kasnije, uobičajeno, no u sjevernim državama, poput Danske ili Švedske, o tome se vode ozbiljne polemike jer se udio 30-godišnjaka koji žive s roditeljima udvostručio - s nama smiješnih 1,7 na 3,8, odnosno sa 3,2 na 6 posto.
Zašto bi žurili?
- Usporedimo li izgled današnje 50-godišnjakinje s izgledom njezine bake u dobi od 50 godina, jasno nam je koliko je današnja 50-godišnjakinja vremena “dobila”. Koliko će ga tek dobiti današnji 15-godišnjaci, zašto bi se žurili? - pita se dr. Kuterovac Jagodić.