NJEMAČKI ZNANSTVENIK KOJI JE DOKTORIRAO NA HRVATSKO-SLOVENSKOM GRANIČNOM SPORU ZA JUTARNJI 'Hrvatskoj arbitražnom odlukom na moru nije ništa oduzeto'

Thomas Bickl znanstveni je istraživač na Sveučilištu Duisburg-Essen, gdje je kao dio svog doktorskog rada napisao analizu slovensko-hrvatskog graničnog spora. Smatra da bi se i Hrvatska i Slovenija morale potruditi kako bi se glavni sadržaj arbitražne odluke poštovao. Mišljenja je da je hrvatsko poštivanje odluke osobito važno za EU da ne dopusti da jedna članica ne poštuje odluke jer EU još predstoji proširenje i uključivanje Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore. Brine se, vidi se u njegovu radu, da bi Hrvatska mogla na kraju ucjenjivati buduće članice. Istodobno, nije nebitno spomenuti da je Hrvatska bila izložena političkom pritisku da uopće pristane na arbitražu. Bickl je i glasnogovornik grupe Europskih pučkih stranaka u Europskom parlamentu. No, vjeruje da postoji izlaz i da arbitražna odluka nije protiv hrvatskih interesa, što je i rekao u kratkom razgovoru za Jutarnji list.

Što Slovenija i Hrvatska u ovom trenutku moraju učiniti?

- Najvažnije je da se sačuva dijalog. Problem je što Slovenija želi provesti arbitražnu odluku, a Plenković je pod pritiskom jednoglasne odluke Sabora o neprihvaćanju arbitražne odluke. Slovenija ne bi trebala podizati tužbu protiv Hrvatske sada, a ni Europska komisija ne bi smjela napraviti ništa što bi predstavljalo neku preuranjenu odluku sada ni u sljedećih nekoliko tjedana.

Hrvatska ne prihvaća odluku i nije zadovoljna njome…

- Odluka nije toliko negativna po Hrvatsku. Pogledate li morsku granicu, Slovenija sada ima koridor od svog mora do otvorenog mora. Ima specijalan koridor, ali pritom Hrvatska nije ostala bez suvereniteta nad tim područjem. Ništa nije oduzeto Hrvatskoj, ali je uspostavljen specijalan koridor za specijalne potrebe za slovenske brodove i avione. To je nešto što je bilo spomenuto u tzv. arbitražnom sporazumu potpisanom između dviju zemalja 2009. godine, a to je bio temelj za arbitracijsko tijelo da donese odluku koja daje koridor. Pogledajte to na ovaj način: riječ je o rješenju koje na najmanji mogući način šteti Hrvatskoj. Naravno, pojavila su se praktična pitanja tehničke prirode, kako sve to provesti, ali u konačnici, Hrvatskoj nije ništa oduzeto.

Problem je, naravno, psihološke prirode…

- Da, naravno. Za hrvatsku stranu to je razumljivo jer su ne tako davno hrvatske stranke postigle konsenzus o Piranskom zaljevu očekujući podjelu pola-pola, zatim se odlučilo ne prihvatiti i ne poštovati odluku Arbitražnog suda i sada je vrlo teško reći - ne prihvaćamo odluku, ali prihvaćamo njezinu bit, sadržaj. Razumijem problem, ali treba o svemu raspraviti, gledati dugoročne posljedice. Hrvatska želi biti članica OECD-a i ući u područje Schengena, za što joj treba podrška svih zemalja članica.

Arbitražni proces bio je, u Hrvatskoj to volimo reći, kompromitiran neprimjerenim kontaktima članova arbitražnog tijela i slovenskih političara. Nakon toga je donesena prilično logična odluka da se neće poštovati nikakva odluka, ma kako ona glasila jer je ubačena realna sumnja u pristranost tijela. To je velika neugodnost za Sloveniju i arbitražno tijelo. Sada je teško odstupiti od toga, pogotovo kada se uključila dnevna politika.

- Razumijem to. Mislim da će biti problem za svaku hrvatsku Vladu prihvatiti arbitražnu odluku. No, dva su suca zamijenjena tijekom postupka i odluka je donesena. Što sada? Obje strane, i Slovenija i Hrvatska imaju dovoljno političkog prostora da implementiraju glavni sadržaj odluke. Za to je potrebno vrijeme, to se ne može izvesti odmah. Slovenija će imati izbore ovog ljeta i svaka bi vlada morala razmišljati kako je vrijeme nakon izbora pravi trenutak da se hladne glave sjedne za stol i da se riješe neslaganja zbog granice. Pritom, neka se sve zadrži na razgovorima od obostranog interesa, nije nužno ići išta dalje od bilateralnog interesa i ne uvlačiti pitanja kao što su Ljubljanska banka, Krško i druga. Dakle, nakon izbora u Sloveniji će vjerojatno nastupiti odgovarajući trenutak da se to riješi. Za to je potrebno puno priprema na obje strane kako bi u jednom trenutku dvojica lidera mogla sjesti i reći - što možemo napraviti zajednički? Naravno, uvijek je sve pitanje vremena.