Ivan Turudić (62) kandidat je za novog Glavnog državnog odvjetnika. Objavio je to premijer Andrej Plenković na sjednici Vlade. Tako su se obistinile dosadašnje neslužbene informacije da je taj sadašnji sudac Visokog kaznenog suda i bivši dugogodišnji predsjednik Županijskog suda u u Zagrebu od samog početka favorit natječaja te da se na njega ne bi ni javljao da nije dobio mig politike da će biti izabran.
No, tko je zapravo Ivan Turudić?
Rođen je 1962. godine u Lugu Gradinskom kraj Virovitice. Nakon završene srednje škole u Virovitici, odlazi u Zagreb na Pravni fakultet. Nakon diplome prava vraća se u Viroviticu, gdje na Općinskom sudu odrađuje vježbenički staž. Sudačku je karijeru započeo 1991., kada je imenovan sucem malog Općinskog suda u Virovitici, a potom i njegovim predsjednikom.
Ključni skok u karijeri napravio je 1998., kad je ga je Državno sudbeno vijeće imenovalo sucem Županijskog suda u Virovitici, ali je sudski mandat odmah stavio u mirovanje jer ga je stranka na vlasti gotovo istodobno imenovala na političku funkciju - na mjesto pomoćnika tadašnjeg ministra pravosuđa Miroslava Šeparovića, današnjeg predsjednika Ustavnog suda.
Kad je na 2000. HDZ izgubio vlast, Turudić je napustio Ministarstvo i vratio se sudačkoj profesiji, ali ne na mali Županijski sud Virovitici, nego na Županijski sud u Zagrebu. Ispostavit će se da je imenovanje na sud u Virovitici bio tek manevar za Turudićevo lansiranje na prestižni Županijski sud u Zagrebu. Već 2005., nakon povratka HDZ-a na vlast, bio je kandidat vrha HDZ-a za predsjednika zagrebačkog Županijskog suda, ali mu je planove pomrsila tadašnja ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt. Odbila ga je imenovati na čelo suda, što je, prema njezinim tvrdnjama, razbjesnilo tadašnjeg premijera Ivu Sanadera, pa ju je smijenio s funkcije.
Kandidatura je iznenađenje
Ona je rekla da nije bila pristala na imenovanje Turudića jer je, kako je tvrdila, USKOK je protiv njega vodio izvide zbog navodnog primanja mita, ali te tvrdnje nikada nisu bile utemeljene formalnom istragom.
Turudić je potom 2009. godine imenovan predsjednikom uskočkog odjela Županijskog suda u Zagrebu, 2010. ga je HDZ-ov ministar imenovao vršiteljem dužnosti predsjednika suda, a od 2012. do kraja 2020. bio je predsjednik tog suda. Od 2009. do 2011. bio je i predsjednik Državnog sudbenog vijeća. Kao predsjednik uskočkog odjela mogao je sam sebi dodjeljivati zvučne antikorupcijske predmete koji su mu osigurali reputaciju antikorupcijskog suca.
U posljednjih 15-ak godina jedna je od najvidljivijih figura hrvatskog pravosuđa. Bilo je očito da ga pozicija suca Visokog kaznenog suda, koju je preuzeo u siječnju 2021., ne zadovoljava i jasno je pokazivao želju da zasjedne na sam vrh sudbene vlasti. Bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ga je 2017. umalo kandidirala za predsjednika Vrhovnog suda, ali se pod pritiskom javnih propitivanja može li sudac s privatnim vezama s nizom osoba protiv kojih su pokrenute uskočke istrage i kazneni postupci zasjesti na čelo pravosuđa, povukao.
Tadašnji HDZ-ov ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković u ožujku 2019. imenovao ga je mimo zakonskih propisa sucem ovlaštenim za obavljanje poslova osnivanja novog Visokog kaznenog suda, no Državno sudbeno vijeće u ožujku 2021. na čelo prvog predsjednika VKS-a nije imenovalo njega nego Željka Horvatovića.
U većem dijelu javnosti to je shvaćeno kao poruka Turudiću da prestane ‘jurišati‘ na čelne pozicije u pravosuđu pa je Turudićeva kandidatura na čelo DORH-a poprilično iznenađenje, pogotovo zato što nikad nije radio u sustavu DORH-a i zato što čelna osoba DORH-a može puno snažnije utjecati na rad podređenih državnih odvjetnika nego predsjednik suda na rad sudaca koji su u radu neovisni.
Ključne presude i ključne kontroverze
Sudačku karijeru ovog strastvenog igrača i obožavatelja nogometa te hrvatskog branitelja, obilježit će tri slučaja koje je vodio kao sudac zagrebačkog Županijskog suda. Riječ je o suđenju poduzetniku Hrvoju Petraču za otmicu sina generala Vladimira Zagorca, zatim suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu te suđenju Mladenu Šlogaru, ubojici Ivane Hodak.
U sva tri slučaja Turudić je izrekao osuđujuće presude, procese su pratile kontroverze, a Turudiću se prigovaralo da je postupke vodio pod političkim pritiskom, što je javno porekao. Upravo je Turudić bio taj koji je na kraju Sanaderu 20. studenoga 2012. godine izrekao kaznu 10-godišnjeg zatvora za aferu Hypo i Ina-MOL, dok je Mladena Šlogara u ožujku 2010. osudio na 30 godina zatvora.
Iz navedenog je vidljivo i da su Turudića u sudačkoj karijeri pratile kontroverze, od kojih ističemo tri. Prva je da je pred saborskom Odborom za pravosuđe, a prije toga i javno, lagao da se iz kaznenog spisa svoga bratića, Mire Vrlje, optuženog za zlouporabu u gospodarskom poslovanju i utaju poreza, izuzeo mjesec i pol dana nakon što mu je dodijeljen predmet u veljači 2015. kao sucu Županijskog suda u Zagrebu. U to doba Turudić je bio i predsjednik navedenog suda. S toga suda Jutarnjem listu i službeno potvrđeno da se Turudić iz tog predmeta izuzeo tek nakon 206 dana.
Druga je da je ključni skok u Turudićevoj karijeri - imenovanje za pomoćnika ministra pravosuđa 1998. u Vladi Zlatka Mateše i istodobno napredovanje na Županijski sud u Virovitici s kojeg je potom 2000. prebačen na Županijski sud u Zagrebu - ima zahvaliti HDZ-u, što je i javno priznao. Treća je cijeli niz Turudićevih veza s osobama koje su se našle pod udarom zakona: Zdravkom Mamićem, koji je i bjegunac od zakona u BIH, Josipom Rimac, Draganom Kovačevićem, Petrom Pripuzom...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....