PIŠE JELENA VELJAČA

Nije Milanovićev pohod harakiri. To je samo koprcanje diva u ljutnji jer je uhvaćen u krivini

Dečki su dečki i uvijek će biti dečki, dok se vulgarni testosteron ne prestane slaviti kao znak političke potentnosti
 Neja Markicevic/Cropix
Objavljeno: 04. listopad 2020. 20:35

Nećemo lagati, istina je da je potreban izuzetno sofisticiran i za feminizam senzibiliziran um da bi isprve razumio seksizam u nepristojnoj sintagmi "samodopadne narikače" jer na tren djeluje samo kao vulgaran, i to vrlo loš i silno neduhovit pokušaj dosjetke koji ne priliči jednom eminentnom političaru, let alone, što bi Amerikanci rekli, predsjedniku države, pa makar i naše.

Kasnije će taj isti predsjednik u bolno patetičnom ispadu, u kojem kao da pokušava pridobiti glasove ostrašćenih desnih glasača, tvrditi da mu je maltene samo do Hrvatske i stalo, u nevjerojatnom zaokretu iz "nisam vjernik i slušam Pipse" prema "tu su moji didovi za me sidro bacilli, mene vezali" melosu, popraćenom XXL odijelom koje svejedno puca po šavovima od narcizma i podbuhlosti, za čiju se genezu u kuloarima nagađa da je možda i ilegalna.

Međutim, kuloari si takvu vrstu vulgarne misli i smiju priuštiti, zato su, zaboga, zauvijek i samo to što jesu: margina misli. Ali predsjednik Republike, u mahnitom, kako se barem trenutno čini, samoubilačkom pohodu, barem što se komunikacije tiče, doista ne bi smio zvučati kao okrutni likovi iz turskih sapunica, oni koji drže nož u čizmama i pljuju po cesti.

Voljela bih, priznajem, da jedan od naših predsjednika ili, ako boginje dopuste, predsjednica poznaju feminizam tako inherentno da im se seksizam ne treba objašnjavati kao rubno obrazovanim pripadnicima ratom osiromašenih krajeva kugle Zemaljske, no živimo, što se političkog establišmenta tiče, u vremenima kada smo naučili malo zažmiriti i kada moramo malo smanjiti svoja očekivanja.

Lako bi mi bilo sad napisati: "Alo, Zoki, ovdje još jedna samodopadna. Čuj, frende, glasala sam za tebe samo zato kaj sam se previše bojala Škore i, vjeruj mi, svi moji frendovi i frendice isto, a puno nas je i sve se smatramo ženama". Ali, prvo, bojim se da ne bi shvatio šalu na kraju rečenice, a čemu bacati biserje pred znatekakovećidenastavakuzrečice, a drugo, postoje neke teorije da predsjednik ove smrtonosne slalome radi posve nesvjesno jer je na rubu svojevrsnog psihofizičkog sloma.

Postoje zatim i one da ih radi svjesno kako bi prikrio neku drugu, mnogo opasniju katastrofu, pa vrijedi razmisliti i o tim opcijama. Ali, ne, meni se čini da je ispred nas ipak samo primjer bahate muške (heteroseksualne, bijele) privilegije, masnog čela, širokih pleća, koja u tisuću godina koje slijede neće shvatiti u čemu je problem.

Misli ona (privilegija, jel', ne brinite se, znam kojeg je roda i spola predsjednik, a i da želim zaboraviti, ne bi mi gospodin to dozvolio): "Pa što sam krivo rekao, pa i one su mene opanjkavale", i nastavlja gaziti sve što ionako ne primjećuje oko sebe: žene in general, žene koje neopisivo vrijede u našem društvu kao što je Višnja Ljubičić, čije bi ime i prezime, da je iole pazio na satu vlastitog kurikuluma vlastite države, trebao izgovarati sa strahopoštovanjem.

No, kako to obično biva, muška privilegija sjeća se samo da je ona tu istu ženu, jednu od rijetkih živućih primjera institucionalne nekorupcije, postavila na tu funkciju. Sjeća se samo svojih zasluga i ne prestaje mljeti o njima kad god otvori usta: "Kad sam ja bio premijer, kad sam ja bio glavni, kad sam ja neku od njih zaposlio, iako nije bila bogzna kako uspješna, ali muž joj je bio silno genijalan i pametniji od nje...".

Doista ne vjerujem da je Zoki lud ni tako briljantan strateg da mulja. Najgore od svega je što ovo čemu svjedočimo nisu ni ludilo, ni taktika, to je istina, okrutna istina. On to sve doista misli, dok briše ruke od ribe na koronapartyju. Postojao je jedan trenutak masovne hipnoze kad smo svi gledali božanstveni rascvjetali bagrem Saše Šekoranje na dekonstruiranoj svečanosti inauguracije, misleći da upravo ta nikad viđena elegancija grane koja je zamijenila obijest seljačkih buketa simbolizira asketizam nove hrvatske politike.

Oh, kako nas je Saša magično zavarao svojim talentom. Sjećam se i da sam slušala Josipu Lisac u onom šeširu, ne shvaćajući do kraja simboliku njezine izvedbe himne. Ali, postoje trenuci kad misliš da si prebedast da shvatiš visoku umjetnost, a onaj tko bira Josipu doista mora biti tankoćutna duša, u sebi mora spajati rock'n'roll i konceptualnost, zar ne? No, istinu se, osim u slučaju ratnih zločina, nikad ne mora dugo čekati.

Nema u slučaju Z. M. ništa novo. Sve je tu zapravo bolno staro, unatoč njegovoj godini rođenja. Ta pripadnost staromodnoj političkoj garnituri u kojoj su momci ipak momci, koji se rukuju čvrsto, lomeći si pomalo prste, neka krckaju, muško si; koji se glasno smiju nepristojnim vicevima u još nepristojnijim klubovima; koji rade u vremenima kad svi pristojni sjede doma i pokušavaju zabarikadirati vrata da depresija, poput vode koja uvijek pronađe put, ne uđe i u njihove duše i obitelji; koji dijele moć uz masnu ili rijetku, gdjegod i nedopuštenu hranu, kao nekoć njihovi uzori države na salvetama.

Dečki su dečki i uvijek će biti dečki, dok se vulgarni testosteron ne prestane slaviti kao znak političke potentnosti. Nije Milanovićev pohod harakiri, nema tu ništa časno. To je samo koprcanje diva u ljutnji jer je uhvaćen u krivini. I neugodno je čak i svjedočiti toj nemogućnosti shvaćanja da je njegova pozicija na tren mogla biti revolucionarna, ali da je zbog pripadnosti all men klubu privilegiranih političara starog kova porušio i slomio i bagremovu granu, i ono sitno čarobno cvijeće koje nam je davalo nadu, i Josipin outfit, i rock'n'roll, a o konceptu da ne govorim.

Ostalo je uvijek ono isto, bolno nepristojno i već viđeno: bezobrazni mužjak koji nekontroliranim bijesom rođenim iz frustracije od spoznaje da je ulovljen u muljaži gađa žene, protivnike, u začudnom obratu i partizane i, kao i obično, odakle god krenuo, kad se nađe u poziciji osamljenika, jer govori budalaštine, a pritom je i vrlo neugodan, odjednom počinje koketirati sa zadrtom krajnjom desnicom kao posljednjim bastionom gdje se neće tražiti pristojnost, maniri i zdravorazumska logika, a kamoli elegancija i urbanost.

Jedino što mi se u ovom trenutku čini pozitivno je potpuna dekonstrukcija pozicije predsjednika Republike. Možda nakon Zorana Milanovića ta funkcija konačno i u javnosti bude percipirana kao ono na što je nakon njegovih prethodnika, gospođe Kitarović i gospodina Josipovića, i svedena: jedno veliko ništa, čiju praktičnu funkciju apsolutno nitko tko se direktno ne bavi politikom u ovom društvu ne razumije. To bi bio velik uspjeh ovog mandata, doista. Šteta što ti napori nisu namjerni, ali zato nisu ni malo manje naporni. Za gledati i slušati posebno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. lipanj 2022 00:17