REPORTAŽA IZ KOMARNE

‘Nije ih se ni čulo ni vidjelo osim kad bi radili, a ne biste vjerovali koliko su vrijedni. Uz njih smo progovorili kineski‘

U Komarnoj se više ne čuje kineski jezik. Nema Kineza koji su četiri godine gradili Pelješki most.

Marijana i Stanislav Vujević

 Hanza Media

U Komarnoj se više ne čuje kineski jezik. Nema Kineza koji su četiri godine gradili Pelješki most. Otišli su kući u daleku Kinu. Njihov posao u neretvanskom priobalju je završen, most sagrađen i čeka službenu ceremoniju otvorenja.

Pune četiri godine stalni stanovnici Komarne i Brijeste bili su upravo radnici Kinezi. Njih šestotinjak preko noći je udvostručio broj stanovnika u ovim turističkim mjestima koja ljeti ožive, a zimi opuste, piše Slobodna Dalmacija.

Kad bi zvono s platformi na gradilištu označilo kraj radnog vremena, Kinezi su u manjim ili većim skupinama napuštali gradilište i odlazili u svoj privremeni smještaj u sobama i apartmanima u Komarnoj. Tada bi ih i zapazili. A bili su skoro nevidljivi. Tihi, mirni, nenametljivi. Posvećeni isključivo onome zbog čega su došli - radovima na mostu. Nije tu bilo nikakve zabave, noćnih izlazaka, tek pokoja šetnja po Komarnoj i ćakula s ovdašnjim stanovnicima.

Pogled dvogledom

”Nin hao” - dobar dan, čulo se tako u Komarnoj protekle četiri godine. Pozdrav i blagi naklon izmorenih Kineza svojim domaćinima bio je izraz velikog poštovanja prema njima samima, ali i zemlji u koju su došli.

Sada Kinezi odlaze, zapravo već od Nove godine broj im je svakim danom sve manji i manji. Njihov posao je ovdje gotov. Pelješki most je sagrađen i samo čeka službeno otvorenje. Bit će na otvorenju svega, ali bez šarenog vatrometa ništa jer je to tradicija među Kinezima, koji pucaju za sreću i blagostanje. “Zai jian” - zbogom, rekli su Kinezi Komarni gdje su živjeli i gradili most četiri godine.

- Kako su to bili vrijedni i radišni ljudi, ne možete vjerovati - govori nam Stanislav Vujević, koji sa suprugom Marijanom stalno boravi u Komarni. Zatekli smo ga kako dvogledom gleda most i Neretvanski kanal. Tako je bilo posljednje četiri godine. Svakog je jutra promatrao most koji je rastao, izdižući se iznad morske razine.

- Kad sam vidio velike brodove da voze čelik iz Kine, bilo mi je jasno da će se most konačno sagraditi. Nitko to nije mogao uraditi jer u Europi nema firme koja ima takvu mehanizaciju. Na početku mi se činilo kao da neće nikada, ali kako su radovi odmicali, most je rastao “ko iz vode” - govori nam Stanislav.

- Ovo smo jedva dočekali. Pelješki most je nešto najbolje što nam se dogodilo - dodaje Marijana, pomalo i tužna što Kinezi odlaze iz Komarne, ali i sretna jer je Hrvatska napokon spojena.

- Ma falit će nam Kinezi. Hoće sigurno. Naučili smo i dvi, tri riči da se sa njima sporazumimo. Nin hao - dobar dan, wan hao - dobra večer, wan an - laku noć - kažu nam supružnici Vujević.

Bilo nam je to dovoljno za sporazumiti se - dobacuju u šali.

Ribarske muke

Nitko se od kineskih radnika nije zadržao u Neretvi. Nije se oženio niti naselio, mada se i to moglo očekivati. Ostalo je desetak inženjera koji će tu biti još čitavu godinu dana, nadzirat će most, promatrati promet i biti pri ruci Hrvatskim cestama u održavanju mosta.

Stanovnici Komarne i Pelješca su posebno vezani za Pelješki most. Most je spas za Dubrovnik, Pelješac, Korčulu, koji će turistički oživjeti jer će se putovanje skratiti za dva, tri sata, bez čekanja na četiri granične kontrole. Posebno su zadovoljni pelješki ribari i školjkari, kojima su čekanja na graničnim prijelazima stvarala velike probleme. Posebno ljeti kada bi zagužvalo.

image

Pero Nožica

Hanza Media

Ribar iz obližnjeg Sresera, Pero Nožica, snalazi se kako zna i umije. Ribe i školjke ne mogu čekati po tri, četiri sata na graničnim prijelazima. To je kvarljiva roba koja se na vrijeme mora dostaviti kupcima. Budući da ribu i školjke prevoze u teretnom vozilu, sve mora ići preko carine na Bistrini i Kleku, pa se on dosjetio barkom ih prevesti preko Neretvanskog kanala u Komarnu, gdje ga čekaju kupci.

Ništa mu nije lakše ni trajektom Ploče - Trpanj. Tamo su također velike gužve, treba doći sat vremena ranije i veliko je pitanje hoće li se uopće moći ukrcati na njega. Ali takvim problemima peljeških školjkara uskoro će doći kraj jer se Pelješki most već od utorka navečer pušta u promet.

- Ovo mi je predzadnja ovakva tura. Još ću jednom ovako prevoziti školjke i onda se otvara most. Više nećemo imati problema s transportom - govori nam Pero, koji je do sada više puta morao otkazivati narudžbe ribe jer ih nije mogao dostaviti na vrijeme kupcima.

Kraj mukama

Svi s kojima smo razgovarali u neretvanskom priobalju jedva čekaju da se Pelješki most službeno otvori. Nije bilo lako čekati na granicama u kolonama. Proći četiri granične kontrole pa opet semafore kroz Neum, gdje se također u ljetnim mjesecima stvaraju prometne gužve i čepovi.

Putovati u Dubrovnik usred turističke sezone bila je prava avantura, bez obzira idete li turistički ili na pregled u dubrovačku bolnicu kojoj gravitiraju stanovnici doline Neretve. Sada im Pelješki most rješava takve muke i probleme.

image

Pelješki most i plaža u Komarni

Vojko Bašić/Cropix

- Da Kinezi nisu radili na mostu tko zna kada bi se napravio. Možda nikada - reći će Branko Babić iz Komarne.

- Ljudi su samo radili i odradili svoj posao. Ma da ste došli jučer, postrojili se ovdje na rivi. Obukli svečane radne uniforme sa šljemovima i snima ih kineska televizija - prepričava nam Branko, kojega smo zatekli u ispijaju jutarnje kave sa Slobodanom Kuranom na taraci s pogledom na Pelješki most.

- Ma bit će dobre ribe oko mosta. Siguran sam u to. Riba se skuplja ispod mosta - nada se Slobodan.

Jeste li imali sumnje da će se most izgraditi u roku ?

- Bilo je dosta skeptičnih ljudi, ali ja nikada nisam posumnjao. Znao sam kad su tu Kinezi da će sve biti u redu. Ma da ste vidili kako se zabija stup u more od 180 metara dužine u jednom komadu. Kad se to čekićem počelo lupati i zabijati! To je nešto neviđeno u Europi. Kad bi puhalo jugo, lupanje čekića se čulo sve do Ploča i Metkovića - govore nam Branko i Slobodan.

- Da su gradili naši bilo bi svakakvih cirkusa, a s Kinezima je to druga priča. Sreća da su oni dobili taj posao. Kad ih je bilo tisuću u Komarni, oni se ni vidili nisu. Samo prespavaju i odmah idu raditi na gradilište, ponekad bi se prošetali i to je to - prisjetio se Branko svojih dojučerašnjih susjeda Kineza.

Sprema se fešta

A u Komarnoj je most turistička atrakcija. Brojni turisti zastaju na obližnjem vidikovcu i slikaju to remek-djelo moderne arhitekture, koje potpisuje Slovenac Marijan Pipenbaher. Neki se i raspituju o gradnji, tehničkim detaljima, zanima ih tko je gradio i koliko je dugo trajalo.

Komarna je ovih dana i turistički oživjela. Kinezi odlaze, ali se vraćaju stari gosti i ono što je zanimljivo - novi, kojima je ovo prvo ljetovanje ovdje.

- Presretan sam što je most napravljen. Mislio sam da od toga neće biti ništa, ali kad su počeli brodovi dolaziti s materijalom iz Kine, srce mi je bilo veliko kao Hrvatska. Nakon četiri godine gradnje mosta i korone, u Komarnoj je ovog ljeta prva prava sezona. Turisti nam se vraćaju, a tomu je svakako pridonio i Pelješki most - rekao nam je Martin Vujica.

Stanovnici Komarne pripremaju veliku feštu. Bit će tu ića, pića, dobreju n glazbe i zabave do ranih jutarnjih sati. Pa ne otvara se Pelješki most svaki dan, dobacuam u prolazu. I zato svi u utorak navečer u Komarnu. •

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. studeni 2024 15:34