Iako su me neke zatvorenice u pritvoru na splitskim Bilicama tukle, iako su mi neopravdano oduzeli dvije godine i osam mjeseci života, iako su me na taj način odvojili od moje kćerkice (11), danas sam najsretnija žena na svijetu jer sam ponovno slobodna. Dišem punim plućima i molim Boga da se nikome nikada ne dogodi ono što se dogodilo meni.
Priča nam to, ekskluzivno za “Slobodnu Dalmaciju” , Manuela Makaj (30), Albanka koja se od kolovoza 2012. do prije dva dana nalazila u hrvatskim zatvorima (Bilice i Dubrovnik) zbog sumnje da je, zajedno s Ergestom Hoxhom, sudjelovala u švercu 24 kilograma heroina, u uličnoj prodaji vrijednog oko 10 milijuna kuna.
Ona je nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu, kao i Hoxha, bila osuđena na osam godina zatvora, no nakon žalbe Vrhovnom sudu, njezina odvjetnika Jadrana Franceschija, naloženo je novo suđenje, dok je Hoxhi kazna smanjena na 6,5 godina. Predmet je prebačen na dubrovački sud, koji je u srijedu donio nepravomoćnu oslobađajuću presudu za Manuelu.
- Dvije godine i osam mjeseci bila sam bez razloga u zatvoru. Nikada u životu nisam ni pomislila da ću biti zatvorena. Odgojena sam pošteno, nitko iz moje obitelji nije bio kažnjavan ili zatvaran. Vjera mi je najviše pomogla da izdržim ovu kalvariju. Stalno sam molila Boga da mi vrati slobodu, koju nisam zaslužila izgubiti. Svaki dan sam u zatvoru čekala da netko otvori vrata i da mi kaže da sam slobodna. Kada sam zatvorena, kći s kojom sam živjela u Italiji imala je osam godina, a sada moje dijete ima 11 godina i jedva me čeka vidjeti, čim otputujem u Italiju. U dvije godine i osam mjeseci vidjela sam je svega dva puta, priča Manuela.
U Italiji je Manuela s kćeri i dvjema sestrama mirno živjela na području Riminija, gdje se bavila prodajom automobila. Tako je početkom 2012. auto prodala Hoxhinu ocu, koji automobil nije prebacio na svoje ime, a u međuvremenu je završio u zatvoru. Vozilo je tada prebačeno na Ergestovo ime i on u svibnju iste godine dolazi u Italiju potpisati papire. U kolovozu automobilu istječe osiguranje, pa je Ergest Hoxha moli da mu ona u Italiji produži osiguranje i odnese mu ga u Bari, gdje će je on sačekati (uslugu produljenja osiguranja joj je prije platio poštom). Manuela, ništa ne sumnjajući, vlakom odlazi u Bari (kako bi uštedjela novac nije putovala avionom). Tamo ju je sačekao Ergest, kojemu je predala dokumente.
Kako je on tada odlazio u Albaniju, ponudio je Manueli prijevoz o svojem trošku. Ona pristaje, kako bi posjetila ostatak obitelji, majku, oca i sestru koji žive u Albaniji. Ondje je Ergest ostavlja u roditeljskoj kući i odlazi. Nakon dva dana je naziva telefonom i pita hoće li s njim natrag u Italiju. Ona pristaje. Uhićeni su na graničnom prijelazu Karasovići, a carinici i policija pod tepihom na strani vozača i suvozača pronalaze 24 kilograma heroina.
- Najprije nisam imala pojma o čemu se radi. Mislila sam da je ružan san. Iako sam vikala da ništa ne znam i da nisam švercerica droge, nije bilo koristi. Završila sam u pritvoru. Na prvom sam suđenju pokušala dokazati nevinost, ali neuspješno. Iskreno sam mislila da će me sud u Splitu osloboditi. Kada sam čula za osam godina zatvora, cijeli mi se svijet srušio. Bio je to za mene veliki šok. Puno mi je nepravde učinjeno, osuđena sam samo zato što sam bila u automobilu - kazuje Manuela.
Sljedeće dvije godine i tri mjeseca splitski zatvor na Bilicama postao je Manueli dom koji nije željela, piše Slobodna Dalmacija.
- Pravosudna policija i svi zaposlenici zatvora bili su dobri prema meni i na tome im zahvaljujem. Kako bi mi vrijeme brže prošlo, radila sam u zatvoru kao čistačica. Dva puta mi je obitelj iz Italije dovela kćer, a ponekad bismo se i telefonom čule. Znale smo razgovarati po 20 minuta.
U zatvoru sam doznala da mi je otac umro, kada je čuo za presudu, a za nj sam bila jako vezana. To me strašno pogodilo, danima i noćima sam plakala. Vjera u Boga i svijest da nisam zgriješila održali su me na životu i spriječili da ne padnem u depresiju. Znala sam da ću izići iz zatvora čista obraza. Odgojena sam da budem poštena i da budem radišna. Meni ne treba droga da zaradim - kazuje Manuela.