NENAD BAKIĆ Petrokemija: Posao desetljeća u kojem svi dobivaju

Nisam ni slutio da će moj op-ed komentar (komentar koji se ne mora slagati sa stavom uredništva) o mogućoj privatizaciji Petrokemije na ovom mjestu prije mjesec dana označiti početak velikih promjena.

Da se razumijemo, ideja je vjerojatno bila zrela u mnogim glavama, pa i Vlade. Taj članak je bio samo njena prva javna artikulacija.

Ipak, vrijedno ga se podsjetiti kao formalnog početka rasprave koja ne govori samo o privatizaciji Petrokemije, izuzetno važne prilike u ovom gospodarskom i društvenom trenutku, nego katalizira raspravu o mnogim presudnim temama društva u kojem živimo.

Najprije - kako stojimo s privatizacijom Petrokemije.

Iskristalizirala se nevjerojatna stvar, a to je da u ovom društvu ne razumijemo pojam vlasništva - socijalizam je toliko ukorijenjen! Čijih je 51% Petrokemije? Građana Hrvatske, koje zastupa Vlada, koja je pobijedila na izborima. I tko može ući u naše vlasništvo i reći da ga ne smijemo prodati? Što bi bilo da, ako želite prodati stan, dođemo kolektivno u njega mahati hrvatskim zastavicama i reći da ne smijete jer je to ‘naše’?

Blog Nenada Bakića možete čitati OVDJE

Paradoksalno je da su radnici Petrokemije dobili pravo povlaštenog otkupa dionica, neki čak i po cijenama manjima od 40 kuna, te da su ih mnogi u međuvremenu prodali uz dobit.

I dok ovo pišem oni te dionice prodaju. Svaki dan nekoliko bivših i sadašnjih radnika Petrokemije proda dionice. Imam knjigu dionica, pa znam. A mi ostali ne smijemo prodati naše jer je vlasništvo nad Petrokemijom strateško! Kome?

A pojam strateškog vlasništva je demagoška magla. Praktički je nemoguće da nešto na liberaliziranom tržišu bude ‘strateško’. Petrokemija je to bila prije 15 godina, kada se kroz nju subvencionirala poljoprivreda. Danas su cijene gnojiva tržišne, pa čak i Yara, koja se spominje kao izgledni kupac, aktivno plasira svoje gnojivo.

A Petrokemija izvozi oko 70% proizvodnje! Strateške mogu biti Hrvatske šume, Hrvatske vode i Hrvatska pošta. I možda Jadranski naftovod. Na liberaliziranom tržištu strateške mogu eventualno biti visoko integrirane industrije, kao što je autoindustrija. A ovdje imamo obrnuti slučaj. Integracija Petrokemije u plinske tokove je izvanredna i za nju i za Hrvatsku. Naša javnost inače ne zna, ali prirodni plin je možda i najveća ekonomska tema današnjice u Europi. No, na karti plinovoda Hrvatska izgleda kao ‘spaljena zemlja’. Promislite o tome kad dobijete povećanu ratu za grijanje iduće zime.

Dotaknimo se još jedne mega-teme, a to je odnos rada i kapitala. Šef sindikata - a ne vjerujem da se s time slaže većina radnika - tvrdi da se interesi rada i kapitala stravično razlikuju.

Takva razmišljanja okosnica su državnog uređenja u svega još nekoliko zemalja - da ih ne imenujem - a u Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Norveškoj i Kini misle potpuno drugačije. Ovo otvara iduću temu. Naime, vođa sindikata koji ne razumije elementarne stvari upušta se u procjenu vrijednosti tvrtke i ne shvaća da se tu ne radi o stotinama, nego o milijardama kuna. To je već smiješno! Što se tiče privatizacije, i dalje je jasno da je to normalan i isplativ, vrlo prirodan razvojni projekt, koji državi donosi važne novce, i značajno potiče investicijski ciklus i podiže prosperitet i zaposlenost u Moslavini. O tome sam pisao na ovom mjestu, pa ne bih duljio.

Ali, vrijedi se podsjetiti da su slično govorili i sindikati brodogradilišta prije pet ili 10 godina: nećemo privatizaciju! Tu sličnosti ne prestaju. I brodogradilišta, kao i Petrokemija natukli su ogromne gubitke u lošem upravljanju sirovinama. To postaje čudno u državnim tvrtkama?

Ali, recimo riječ, dvije o rizicima. Najveći je rizik nekog lošeg direktora. Država je notorno loš vlasnik i imamo sreću da nam tvrtkom trenutno upravlja odličan menadžer. Što bi bilo da je ostao prethodni, možemo samo nagađati. Ali činjenica je da je tvrtka u zadnjem dijelu njegova mandata, i odmah potom, nagomilala oko 400 milijuna kuna gubitaka i skoro otišla u stečaj! Lako moguće da sanacije ne bi bilo jer država više novca nema.

Možda bi tvrtka bila prodana za jednu kunu. A koliko bi onda bila sigurna radna mjesta? Jednom su me, kao istaknutog investitora, pozvali u tvornicu. I tada su me predsjednik sindikata, koji je i predsjednik Nadzornog odbora, i član uprave za komercijalne poslove - koji je u tišini smijenjen - uvjeravali da nema potrebe za istragom DORH-a koja je, po njima, trajala. Kao da sam je ja poslao! Nisam, ne radim takve stvari. A i siguran sam da predsjednik NO-a nije sudjelovao u nečasnim stvarima, i moguće da ih nije ni bilo. Ali, postoji odgovornost. A, ne zaboravimo, predsjednik sindikata je izjavio da tog menadžera smjenjuje po naputku Vlade, a protiv vlastite savjesti. Tko nam kaže da sutra opet Petrokemiju neće voditi takav, kojeg će sindikati podržavati, a onda nas tražiti da tvrtku saniramo.

S druge strane, ako netko skupo plati udjel i onda još uloži jako puno novca, recimo pola milijarde eura, radna mjesta će biti vrlo, vrlo sigurna i dobro plaćena, a Petrokemija neće biti pretvorena u ‘pakirnicu’.

Imamo i velik rizik zaostajanja. Ovo je velika, liberalizirana, kapitalno intenzivna industrija. Tko se ne razvija, propada. Petrokemija, ni RH, nemaju novca za razvoj.

Mislim da Vlada neće odustati od istraživanja mogućnosti privatizacije. Ovo joj je idealno došlo da demonstrira viziju i snagu. Jer ako ovdje popusti, odmah možemo na prijevremene izbore. A ako ustraje, znamo da su pravi. Vlada ne smije popustiti pred revolucionarnim metodama i prijetnje stožerima. A ‘stožer’ Petrokemije bi 2002. blokirao slavonsku autocestu da ih nije spriječila policija . Želimo li to?

Ipak, možemo biti sigurni da ne misle svi radnici kao predsjednik sindikata. Zasigurno ih mnogo razumije što je za njih dobro. Mnogo ih još uvijek ima dionice. Možda neki žele imati mogućnost da ih skupo prodaju, ili ih zadrže i pobiru dividende. Možda neki znaju da uz partnerstvo mogu imati veće plaće, da se mogu otvoriti nova radna mjesta i njihova djeca imati atraktivna radna mjesta u Kutini. Možda im idu na živce ovakve bukačke metode.

Ali mislim da će g. Klaus uvidjeti svoju pogrešku. U međuvremenu, tržište pokazuje na koga se kladi: cijena brutalno raste. Dok ovo pišem, ona je već na 280 kuna. Sedam puta viša nego su je neki radnici plaćali. Oko 40% veća od mog prethodnog članka.

A događanja istjeruju i neke druge jazavce. Tako je glavni urednik jedne poslovne novine prekjučer objavio nevjerojatan tekst kojim zagovara pad cijene dionice, uz demonstriranje potpunog nerazumijevanja tržišta kapitala i ekonomije. Referira se, naime, na ‘nominalu’ dionice. Nije ga smetalo što su mirovinski fondovi žestoko dokapitalizirali Ingru, iako joj je nominala - nula! Ali o tome drugi put, kad mi urednica dodijeli duži rok i više prostora.

Ipak, pukao bih da ne kažem. Jučer sam poslao zahtjev za dopunom dnevnog reda za skupštinu Đure Đakovića, u kojoj je država najveći dioničar, da se upravi za uspješno poslovanje da pravo kupiti mali udjel u tvrtki. Uočite da ne tražim privatizaciju te strateške tvrtke u kojoj sam drugi najveći dioničar. No, ne sumnjam da bi ovaj potez mogao izazvati još veće kontroverze. Ali, dosta demagogije!