Ovo je istinita i prilično slojevita priča - priča o povlaštenima, zaslužnima i nedodirljivima; priča o tragičnom i krajnje suspektnom raspolaganju državnim novcem i imovinom, priča o 30-godišnjem nemaru i nezainteresiranosti državne administracije, a u konačnici i pouka o moralnim vrijednostima svih političkih struja koje desetljećima "ispod stola" podržavaju i potpomažu svoje privatne interese.
Njeni su akteri zaslužni general u mirovini, bivši ratni zapovjednik Tigrova, dugogodišnji predsjednik Uprave državne kompanije za prehranu Pleter usluge te savjetnik predsjednika Republike za vojne veterane Marijan Mareković, ogromnu i iznimno važnu ulogu u zapletu ima Ministarstvo obrane, njegova famozna i već opjevana Stambena komisija za dodjelu stanova, pojavljuje se i bivši pomoćnik ministra obrane Ljubo Ćesić Rojs, kao i tadašnji ministar Pavao Miljavac.
Zaplet, logično, počiva na strasti prema nekretninama, poglavito onim državnima koje su se kroz godine šakom i kapom dijelile zaslužnim javnim, a još češće vojnim licima, pa tako i generalu Marijanu Marekoviću čija je kupoprodaja MORH-ova stana krajem siječnja već krasila stranice Jutarnjeg lista, iako niti polovično ispričana.
Nije to bilo zbog novinarske nemarnosti već zbog činjenice da su novinari Jutarnjeg lista gotovo dva mjeseca iz Pletera i Ministarstva obrane utjerivali odgovore i sve informacije o načinu kako je general Mareković po iznimno povlaštenoj cijeni stekao nekretninu od 122 četvorna metra u zagrebačkoj ulici Dobri dol 46, a potom od javnosti i Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa godinama skrivao točne informacije o nekretninama u svojem vlasništvu, u imovinsku karticu unio pogrešne podatke o kvadraturi nekretnine koja formalno-pravno uopće nije u njegovom vlasništvu, "zaboravio" upisati mjesečne obveze za otkup stana, a potom mjesecima novinarima i javnosti odbijao dostaviti odgovore na posve legitimna pitanja zbog kojih smo i Marekovića, ali i Ministarstvo obrane koje mu cijelo vrijeme drži stranu, prijavili Povjereniku za informiranje.
Tek tada uslijedili su odgovori iz kojih je moguće napisati zabrinjavajuću priču o raspolaganju državnom imovinom, ovaj put o stanu na području Maksimira, u urbanoj vili sagrađenoj krajem devedesetih godina u kojemu je, kao mjestu boravišta, prijavljen predsjednik Uprave Pletera Mareković.
Riječ je, potvrdili su nam to nakon mjeseci inzistiranja iz Pletera i MORH-a, o stanu koji je Ministarstvo obrane početkom 1999. godine kupilo od građevinskih tvrtki Kamgrad d.o.o i Kaić d.o.o u konkretnu svrhu "stambenog zbrinjavanja Marijana Marekovića", pristavši pritom iz posve nepoznatog razloga čekati čak dvije godine da bi ta kupoprodaja bila i formalizirana.
Tu će nekretninu, naime, na natječaju za nabavu stanova u Zagrebu, koji je u listopadu 1997. godine raspisao MORH, Mini starstvu za kupovinu ponuditi investitori Kamgrad i Kaić, no kako će tada nadležna služba Ministarstva zaključiti da stan nije useljiv, on na tom natječaju ipak neće biti predložen za kupnju već će se to dogoditi tek dvije godine kasnije, kada će stan biti spreman za useljenje korisnika i kada će odluku o njegovoj kupovini od investitora potpisati tadašnji pomoćnik ministra obrane Ljubo Ćesić Rojs.
Ugovor o kupoprodaji nekretnine, odgovorili su nam iz MORH-a, konačno će biti sklopljen 26. travnja 1999. godine kada će Ministarstvo obrane, u svrhu stambenog zbrinjavanja Marijana Marekovića, od tvrtki Kamgrad i Kaić kupiti nekretninu od ukupno 122 četvorna metra, no stan će Marekoviću u najam biti dodijeljen još dva mjeseca prije, u veljači 1999. godine, zahvaljujući rješenju Stambene komisije kojoj je tada na čelu sjedila pukovnica Iva Pašalić te na temelju članka 17. Pravilnika o dodjeli stanova i stambenih kredita, a u vezi sa Zakonom o pravu na prodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
Ovdje dolazimo do prve od brojnih nelogičnosti vezanih uz ovu kupoprodaju te dodjelu stana generalu Marekoviću - enormnu diskrepanciju između iznosa po kojemu je MORH nekretninu otkupio od privatnih investitora te iznosa po kojemu ga je potom bilo spremno prodati samom Marekoviću.
Za kupovinu stana s terasom i garažom u prizemlju zgrade na adresi Dobri dol 46, naime, Ministarstvo obrane za nekretninu je sve skupa platilo 1,469.888,22 kune, čak osam i pol puta više od povlaštenih 173.581 kunu, koliko je za tu istu nekretninu kupoprodajnim ugovorom MORH-u potom trebao platiti Mareković, doduše bez garaže koju je, potvrdili su nam u MORH-u, Mareković od Ministarstva otkupio tek 2011. godine, plativši za nju odjednom 29.990 kuna.
Bilo bi to još podnošljivo kad bi jedina začudnost cijelog ovog slučaja bila ta razlika u cijeni, no tek daljnjim inzistiranjima na informacijama o prirodi i detaljima ove kupoprodaje razobličuje se prava priča o načinu kako je država krajem devedesetih godina zaslužnima prodavala državne nekretnine, kako je trošila javni novac te kako je istinu o takvim brojnim poslovima godinama uspješno skrivala od javnosti.
Kao prvo, potrebno je razobličiti cijenu po kojoj je MORH uopće kupio stan od privatnih investitora: za 1,46 milijuna kuna, naime, Ministarstvo je steklo vlasništvo nad sve skupa 122,45 četvornih metara nekretnine, od čega 104,2 kvadrata stambenog prostora, spremišta od 4,5 kvadrata te još 14 kvadrata garaže.
Prosječno gledano, Ministarstvo je za nekretninu na području Maksimira 1999. godine platilo 11.967 kuna za četvorni metar, što je možda vrlo dobra cijena za današnje prilike, ali nikako i za ono vrijeme.
Zahvaljujući podacima koje čuva Državni zavod za statistiku, u njihovoj smo publikaciji "Cijene prodanih novih stanova od 1990. do 2000. godine" uspjeli pronaći informaciju kako je prosječna kupoprodajna cijena za četvorni metar novosagrađenog stana na području Zagreba 1999. godine iznosila 9936 kune.
Lako je iz ovih podataka izračunati kako je Ministarstvo obrane stan u Dobrom dolu preplatilo za 20 posto u odnosu na tadašnju tržišnu vrijednost, a potom ga generalu Marijanu Marekoviću prodalo podcijenivši nekretninu za otprilike osam i pol puta čime su porezni obveznici, čijim se novcem kupovala nekretnina, doslovno ostali kratki za čak 1,3 milijuna kuna, koliko se usput pogubilo u ovoj začudnoj i nikad ispričanoj transakciji.
Ipak, detalji o kupoprodaji otkrivaju da ovdje nije kraj zapletima i iznenađenjima.
Osim što je dobio priliku kupiti nekretninu za sitniš od tek 1422 kune za četvorni metar, Ministarstvo obrane generalu Marekoviću u kupoprodajni je ugovor ugradilo uvjete na kakve samo čudak ne bi pristao: tu krajnje simboličnu cijenu za iznimno vrijednu nekretninu u sasvim pristojnom zagrebačkom kvartu, Mareković je dobio mogućnost otplaćivati u periodu od čak 27 godina, dakle u nevjerojatno velikodušnih 327 mjesečnih obroka, čime je njegova obveza prema državi iznosila tek 522 kune mjesečno, a ubačeno je i da u slučaju kašnjenja državi mora podmiriti zakonske kamate.
Bilo je to očito prilika kakva se nije mogla odbiti, ali je Marekoviću, čini se, ipak bila malo previše. Ovdje dolazimo do novog zapleta na koji su nam ukazali anonimni sugovornici bliski Ministarstvu obrane, upozorivši nas da od Ministarstva zatražimo detaljnije podatke o kupoprodaji - točnije, informaciju koliko je general Mareković na ime otkupa stana od MORH-a platio do 1. veljače 2021. godine, kao i koliko mu je još preostalo kako bi ta nekretnina i formalno-pravno bila otkupljena. Ispostavilo se da smo s razlogom bili upozoreni na ovaj detalj, a konačan dokaz stigao je u odgovorima koje smo od MORH-a dobili prvo 8., a potom i 25. veljače.
U prvom odgovoru pisalo je tako da je general Mareković do početka veljače na ime otkupa stana Ministarstvu obrane platio sve skupa 118.690,24 kune, a kad smo to oduzeli od ukupne kupoprodajne cijene stana te podijelili s ratama koje je prema ugovoru dotad trebao platiti, ispalo je kako Mareković Ministarstvu za otkup duguje više od 11 tisuća kuna - odnosno da ratu za otkup povlaštene nekretnine, usprkos visokim mjesečnim primanjima od 22.149 kuna neto, koliko zarađuje kao predsjednik Uprave Pletera, nije platio pune dvije godine.
Kako i zašto si je zaslužni general Hrvatske vojske dopustio ovakav nemar u plaćanju, nismo uspjeli doznati, jer nije odgovorio niti na jedno od naših pitanja upućenih mu ovoga tjedna, no zato je iz odgovora MORH-a uslijedila i svojevrsna kulminacija slučaja.
Teško je za vjerovati da bi bila riječ o slučajnosti, no ispada kako je naše raspitivanje o dugovima generala Marekovića prema državi u njemu najednom pobudilo želju da podmiri svoje obveze, barem one koje su bile predmet našeg upita.
Naime, Ministarstvu obrane dana 10. veljače uputili smo upit te zatražili da nam dostave podatak o točnom iznosu dugovanja na ime otkupa stana s datumom 1. veljače 2021. godine, a u odgovoru koji je uslijedio 25. tog mjeseca saznali smo kako je na traženi dan dug iznosio 11.526,78 kuna na ime otkupa stana te još 2711,65 kuna na ime zakonskih zateznih kamata.
Međutim, samo u rečenici kasnije Ministarstvo navodi kako je general Mareković 19. veljače 2021. godine u cijelosti isplatio ugovorenu cijenu stana - dakle, samo devet dana nakon našeg službenog upita o njegovim dugovima Ministarstvu, onim istima koje prema MORH-u Mareković prije toga imao pune dvije godine.
To pak navodi na dva moguća raspleta - ili je Mareković, nakon godina neredovite otplate, igrom slučaja stan odlučio otkupiti samo devet dana nakon što smo o tome upit poslali u Ministarstvo obrane - ili su mu, što daleko više brine, iz tog istog Ministarstva dojavili o dosadnim novinarskim upitima nakon čega je cijelu priču htio utišati podmirivši dug prema državi čak šest godina prije nego što je to prema ugovoru bio obavezan.
Treće varijante jednostavno nema - naime, Jutarnji list upit o dugovanjima poslao je i samom generalu Marekoviću, no taj smo mu zahtjev uputili tek 22. veljače, dakle tri dana nakon što je dug već misteriozno bio podmiren, a njegove obveze prema Ministarstvu obrane jednim potezom iščeznule.
Bilo kako bilo, za stan u Dobrom dolu Marijan Mareković više nema dugova, ali i dalje ostaju brojne nejasnoće i nelogičnosti koje se dalje otkrivaju iz zemljišnih knjiga i generalove imovinske kartice koja je vrijedila do 25. siječnja.
Naime, kako je Jutarnji list pisao još krajem siječnja, pregledom digitalnih, ali i zemljišnih knjiga u Zagrebtoweru, izvjesno je kako na adresi Dobri dol 46 niti 21 godinu otkako je Ministarstvo kupilo stan od Kamgrada i Kaića, a potom ga prodalo Marekoviću, u zemljišnim knjigama nema unosa vlasništva niti MORH-a niti generala Marekovića već je on formalno-pravno i dalje u vlasništvu samih investitora.
Zašto je tome tako, pokušali smo bezuspješno odgovoriti krajem siječnja kada od Ministarstva obrane nije bilo moguće dobiti ove informacije, ali zato su one stigle u posljednjem odgovoru od 25. veljače kad je MORH odlučio djelomično odgovoriti na naša pitanja.
Kako navode za početak, neposredno nakon kupoprodaje stana od investitora 1999. godine s prodavateljem je bilo dogovoreno da će on u roku od pet godina od dobivanja uporabne dozvole izvršiti uknjižbu objekta te etažiranje stana zbog čega, tvrde, "Ministarstvo obrane nije moglo izvršiti upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi".
Što ih je priječilo da to naprave nakon što su investitori izvršili svoje obveze, nije pojašnjeno, no činjenica je da čak 21 godinu od kupovine ove nekretnine država, točnije Ministarstvo obrane, nije našlo za shodnim u zemljišnim knjigama upisati vlasništvo nad ovim stanom već obećava tek da će to sada učiniti.
"Ministarstvo obrane pokrenut će postupak za upis prava vlasništva na stanu i garaži u korist Republike Hrvatske, a nakon toga će se zaključiti aneks kupoprodajnog ugovora, radi opisa stana i garaže prema stanju zemljišne knjige kako bi Marijan Mareković mogao upisati pravo vlasništva na svoje ime", stoji u odgovoru.
Zašto se nikad nije upisao na stan na Dobrom dolu, pitali smo i generala Marekovića, a on nam je u odgovoru poslanom 5. veljače, a koji je stigao tek nakon što se u slučaj upetljao Povjerenik za informiranje, pojasnio kako u tom trenutku još nisu bile ispunjene ugovorne obveze odnosa s MORH-om, a što je bio temelj za upis vlasništva.
Jednostavnije rečeno, na stan se nije mogao upisati jer ga u tom trenutku još uvijek formalno-pravno nije otkupio, no ne odgovara na pitanje zašto ga je onda unio u imovinsku karticu, iako nepotpuno i netočno, a podatak o garaži na istoj adresi koja je od MORH-a u jednom obroku otkupljena 2011. godine u vrijeme našeg upita uopće nije naveo.
Naime, kako je vidljivo iz tadašnje imovinske kartice koju je istraživalo Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa na temelju prijave, Mareković u njoj navodi kako je u Zagrebu "knjižni" vlasnik nekretnine veličine 84 četvorna metra na području Maksimira koju je stekao otkupom od MORH-a, vlasništvo nad garažom u Zagrebu uopće se ne spominje, kao ni mjesečna obveza na ime otkupa stana od 522 kune, ali se zato navode njegove te nekretnine supruge Milice u Mrkoplju te u Jastrebarskom.
Na tadašnje pitanje zašto u imovinskoj kartici navodi kako je u Zagrebu vlasnik nekretnine od 84 četvorna metra iako ona u zemljišnim knjigama ima 122 kvadrata, Mareković nam je odgovorio kako je točna veličina stana 84 kvadrata, a razliku do 104 čine balkon i otvorena terasa, no nije pojašnjavao zašto bi terasu i balkon uopće izuzeo iz obveze prijavljivanja u kartici, a kamoli zašto bi onda još ispustio i cijelu garažu.
Ipak, iako novinarima nije bio voljan na dugačko opisivati rupe u imovinskoj kartici, nakon što je na istu temu objavljen prvi tekst u Jutarnjem listu, general Mareković tu je karticu odlučio ispraviti.
Pa je tako 25. siječnja Povjerenstvu podnio novu karticu u svrhu ispravka podataka u kojoj sada lijepo piše kako je njegov stan u Zagrebu, tada još u otkupu od MORH-a, velik 104 četvorna metra, ali je zato ponovo propustio navesti obvezu od 522 kune na ime otkupa stana, koja je u to trenutku i dalje postojala.
Osim toga, kartica je sada obogaćena i za vlasništvo nad garažom za koju se navodi da je kupljena od MORH-a.
Ovu začudnu priču o bivšoj državnoj imovini prikladno ćemo zaključiti upitnicima koji su se nadvili nad garažni prostor generala Marekovića u Dobrom dolu.
Prema podacima iz zemljišnih knjiga, ta je garaža veličine 14 četvornih metara, u njegovoj imovinskoj kartici navodi se veličina od 18,5 kvadrata, a iz odgovora MORH-a proizlazi kako mu je država na Dobrom dolu za 29.990 kuna prodala garažu - od samo deset kvadrata.
Koliko je ona stvarno velika, vjerojatno nikada nećemo saznati, no te su nejasnoće u vezi Marekovićeve garaže samo vrh ledene sante ispričane na ovih osam kartica teksta.
Da nije riječ o iznimci već prije pravilu, svjedoči slična priča ispričana prije nešto malo manje od godine dana kada je u javnost dospjela informacija da je Ministarstvo obrane 1998. i 1999. godine od tvrtke Ves gradnja kupilo dva stana od ukupno 160,5 kvadrata za 2,2 milijuna kuna, a potom ih prodalo bivšem ministru obrane generalu Krstičeviću za samo 136.176 kuna.
I tada je potpis na kupovinu nekretnine od privatnih investitora stavio pomoćnik ministra obrane Ljubo Ćesić Rojs te uz njega još general bojnik Marko Kakarigi, a prodaju stana pak generalu Krstičeviću potpisuje Iva Pašalić.
Ćesić Rojs u razgovoru za Jutarnji potvrđuje kako je doista potpisao odluku o kupoprodaji stana na Dobrom dolu 1999. godine.
"Kako ne, popisao sam za kupovinu stana generalu Marekoviću, a Bogu hvala, nisam potpisao samo njemu, nego i Krstičeviću i mnogim drugima. Ako se dobro sjećam, mi smo tada stambeno zbrinuli sve skupa oko 55 tisuća osoba, među kojima i mnoge branitelje. Sad se, nažalost, izvlače pojedinci kao neki primjer, ali istina je da su svi koji su zaslužili tada dobivali stanove ili kredite. Eto, dobili su i Agotić, Tus i Gotovina... Zašto bi valjalo kad dobivaju oni, ali ne kad dobivaju Mareković ili Krstičević?" bio je iskren Ćesić Rojs.
Pitali smo ga i o visokoj cijeni koju je Ministarstvo tada platilo za nekretninu, kao i činjenicu da je Marekoviću dopuštena otplata u trajanju od čak 27 godina.
"Gledajte, nije pomoćnik ministra bio taj koji je određivao cijenu već je to činila posebna Komisija, građevinarci i struka koja je određivala vrijednosti nekretnina i čiju procjenu nikad ne bih osporavao. Kupovali smo dobre stanove, vidite sad što se dogodilo nakon ovog potresa i kako su zapravo građene zgrade u Hrvatskoj. A što se tiče otplata u ratama, pa sve je bilo prema tadašnjim pravilnicima i propisima koji su tako nešto dopuštali", kazao nam je Ćesić Rojs.
U Marekovićevu imovinsku karticu, kaže, ne ulazi, ali pojašnjava kako je u to doba u svrhu stambenog zbrinjavanja osigurano bilo sve skupa 350 milijuna kuna.
U kojoj su nekretnine Marijana Marekovića, očito, samo jedna mala kap.