NEBRIGA DRŽAVE ZA ODLIKAŠICU S INVALIDITETOM 'Svaki dan nosim kćer Iskru u učionicu i nije mi teško, no žao mi je što nikoga nije briga'

Iskra Glavak Šeperić iz Lekenika učenica je osmog razreda osnovne škole u istom mjestu i nepunih joj je 14 godina. Svakog dana njezin je otac na leđima nosi po školskim stepenicama, pri dolasku na nastavu i pri odlasku kući. Iskra boluje od mišićne distrofije i jako se teško kreće po ravnom terenu, a uz stepenice, pa tako i stepenice njezine škole, ne može nikako drukčije nego da je nose.

Nije bilo razumijevanja

A njezina Osnovna škola Mladost Lekenik boluje od nedovoljno brige za djecu s posebnim potrebama, od nedovoljno brige za nju, rođenu Lekeničanku. Kada se početkom 80-ih godina gradila OŠ Lekenik, nitko nije predvidio rampe i liftove za invalide niti pomislio da će jednom netko u invalidskim kolicima ići u tu školu. No s vremenom, kad se za to pojavila potreba, nikada nije bilo dovoljno razumijevanja ni novca.

- U razredu obično sjedim, a do WC-a ili kabineta informatike, na primjer, dođem uz pomoć hodalice. No ne smijem stalno ni sjediti jer onda imam problema i trpim bolove zbog previše sjedenja, a u tome mi pomaže hodalica. U razredu nas je 17, kolege učenici naviknuli su se na mene, ne obraćaju pozornost na moje stanje. Nemam problema s učiteljima, nema nerazumijevanja, dugo sam već u ovoj školi, svi znaju za moje stanje. Unatoč svemu - bolesti, nepokretnosti, brigama, bolovima i vježbama - odlična sam učenica, odlično mi idu jezici i planiram upisati jezičnu gimnaziju u Sisku - kaže Iskra. Dodaje da joj je žao tate koji je mora nositi niz stepenice, a nije više tako mala i lagana.

- U školu sam nosio svoju kćer cijele prošle školske godine, a to činim i sada. Nije mi teško, ona je moje dijete, no teško mi je što nikoga u društvu nije briga. Moje dijete nije bolesno od jučer, a škola nije poduzela ništa da stanje promijeni, da se izgrade rampe za ulazak invalida, da se u školi postavi lift za invalide.

Ostavio posao

Za sve u ovoj državi, u ovoj županiji ima novca, za svakakve gluposti i zadovoljavanje nečijih hirova, ali za uklanjanje barijera pred invalidima nema novca ni sluha - kaže Željko Šeperić (43), elektrotehničar koji je četiri godine nezaposlen svojom voljom. - Ostavio sam posao, na birou sam jer se netko mora brinuti za dijete, nositi je, pomagati joj, paziti na nju. Supruga Nives radi, ali svaki naš slobodni trenutak vezan je uz našu Iskru. Škola, vježbanje, terapije, toplice, bolnice.