NAJPOZNATIJI SPLITSKI PROMETNI POLICAJAC OTKRIO ZAŠTO JE NEMILOSRDAN U POSLU Ne oprašta ni članovima obitelji, a ulovi i one koji mu pokušaju pobjeći

– Vozači i pješaci moraju shvatiti da mi policajci na motorima nismo nikakve babaroge, nego da sve ono što radimo, radimo u interesu sigurnosti svih sudionika u prometu, kako bi bilo što manje prekršaja, a samim time i što manje ozlijeđenih i smrtno stradalih sudionika prometa – kazuje nam Željko Perišić, zvani Dika, najpoznatiji splitski policajac na motociklu, čovjek kojeg prati glas da ni najbližim članovima svoje obitelji ne bi oprostio prometni prekršaj, piše Slobodna Dalmacija.

Čovjek koji već 23 godine "jaše" policijski motocikl nedavno je od Grada Splita dobio godišnju nagradu, koja se već četiri godine dodjeljuje najboljim policajcima iz Splita, odnosno onima koji rade u Prvoj, Drugoj ili Postaji prometne policije Policijske uprave splitsko-dalmatinske.

– U policiji sam već 28 godina, a došao sam početkom Domovinskog rata, kada sam želio ići braniti svoju zemlju. Bila mi je čast i dužnost pristupiti policiji u obrani RH. Nakon nekoliko godina, moj tadašnji zapovjednik mi je rekao kako policiji trebaju policajci na motoru i pitao me bih li se prijavio. Kako sam od najranijeg djetinjstva volio motore, za mene nije bilo dvojbe. Odmah sam se prijavio, položio A kategoriju i počeo voziti – govori nam Željko Perišić.

Paun Paunović / Hanza media

Odgovornost

Posao koji nije lagan i koji se jednako dobro mora obavljati po kiši, buri, jugu, velikim ljetnim vrućinama ili zimskim minusima, radi se, po Željkovu mišljenju, iz ljubavi, ali i iz odgovornosti prema svim sudionicima u prometu.

– Za vrijeme obavljanja svog posla, svaki policajac koji je u ophodnji, bilo na motoru ili u policijskom automobilu, mora misliti o "mali milijun" stvari. Moramo biti usredotočeni na ono što radimo i ne smiju nam misli vrludati. Prilikom postupanja prema nekoj osobi koja je počinila prekršaj moramo razmišljati o tome da ne ugrozimo nikoga u prometu, da objasnimo počinitelju kako je pogriješio i kako je sebi, ali drugima, ugrozio život. Ljudi naša postupanja različito tumače, ali u pravilu svi se pomire s činjenicom da su počinili prekršaj – kazuje Perišić.

Nedavno mu je čak jedna mlađa Splićanka na Facebooku zahvalila što joj je spasio život.

– Ma nisam joj direktno spasio život, ali sam ga spasio indirektno. Naime, prije nekih šest mjeseci zaustavio sam je u prometu, vozila je motocikl, a nije imala kacigu na glavi. Rekao sam joj da je u prekršaju i da mora platiti kaznu zbog toga. Malo se bunila, ali je ipak platila. Nakon nekog vremena imala je u Ulici kralja Zvonimira prometnu nesreću, kada je pala sa svog motocikla i udarila glavom o pod. Ostala je živa jer je imala kacigu i zbog toga mi je zahvalila preko Facebooka, što sam je ranije kaznio. Bio sam sretan, ne zbog toga što sam je kaznio, nego što je zbog toga mog postupanja naučila lekciju i stavila kacigu, koja joj je, eto, spasila život. Da je nije imala na glavi, danas vrlo vjerojatno ne bi bila živa. Eto, zato volim svoj posao i zato nikome ne popuštam – govori nam Perišić.

Paun Paunović / Hanza media

Kaciga - što je to?

Prije 20-ak i više godina, kada je Željko počeo voziti motor u PU splitsko-dalmatinskoj, malo je motociklista u Splitu nosilo kacige, "pucale su glave" u prometnim nesrećama i bio je veliki broj poginulih.

– Uspjeli smo radom ljude naučiti da kacige moraju nositi i da im kaciga glavu čuva. Danas vrlo malo motociklista nema kacigu i to je naša najveća pobjeda – navodi naš sugovornik.

Mnogi Željka doživljavaju kao najstrožeg i "najgoreg" policajca, jer je u svom poslu nemilosrdan.

– A što ću ja kad tako misle o meni. Ja sam normalan čovjek koji samo odgovorno obavlja svoj posao i provodi zakon onako kako ga treba provoditi. Ljudi nisu ni svjesni da sve ono što radimo, radimo za njihovo dobro i za njihovu sigurnost. Vrlo često imam situacije kada za volanom zateknem nekog vozača koji je alkoholiziran. Tada dolazi do "prepirke", kad ja njemu pokušavam objasniti da je počinio prekršaj, a on meni objašnjava da mu ne smijem uzeti vozačku dozvolu i da ga ne smijem kazniti jer da on živi od vožnje, da je auto "njegov kruh". A taj alkoholizirani vozač nije svjestan činjenice da je mogao izbjeći prepirku sa mnom samo da je naručio taksi, koji ga je do njegove kuće mogao dovesti za 50-ak kuna, pa bi izbjegao kaznu, oduzimanje vozačke, a i "kruh" bi nastavio zarađivati. U mojim očima, on se u tom pijanom ili pripitom stanju igra sa svojim životom, ali i sa životima drugih sudionika u prometu. A ja to ne smijem i ne mogu dopustiti – priča Željko za Slobodnu Dalmaciju.

Registracijska pločica

Osim pijanih ili pripitih vozača, za upravljačem motocikla ili automobila zna biti i drogiranih "likova".

– Sve takve nastojimo sankcionirati i poslati na otrježnjenje do 12 sati ili im uzeti ključeve te pozvati rodbinu da dođe po vozilo. Ima li danas više vozača pod utjecajem opijata? Na to pitanje ne mogu odgovoriti jer prije 15 – 20 godina nismo imali uređaje s kojima smo mogli utvrditi prisutnost opijata u krvi, a danas to možemo – kaže Željko.

Paun Paunović / Hanza media

Veliki problem u prometu su motociklisti koji na svojim motorima nemaju jasno istaknutu registracijsku pločicu, nego je drže savijenu, na način da je nevidljiva golom oku. U odnosu na njih, svi ostali sudionici u prometu (vozači automobila) u "podređenom" su položaju, jer je njima registracijska pločica jasno istaknuta.

– Je, takvi su motociklisti problem, pogotovo kada su u prekršaju i oni iskorištavaju činjenicu da nikakvoj kameri nisu dostupni, jer se bez registracijske oznake ne može znati tko je počinitelj prekršaja. No, i takvi, koji svjesno krše propise, pa motore voze brže od dopuštene brzine, gotovo uvijek dolijaju. Zapamtim ja koji je motocikl, a vrlo često, kada je to moguće, zapamtim i lice za kojim sam jurio a koje se nije htjelo zaustaviti. U takvim situacijama, kada sam u potjeri za nekim tko je počinio prekršaj a tko nije htio stati, ja sam taj koji odustajem jer tom jurnjavom ne želim ugroziti ostale sudionike u prometu. Ali, vjerujte, takvi uvijek dolijaju – kaže Željko.

Nedavno je neodgovorni vozač motocikla na južnom izlazu iz Marjanskog tunela oborio policajca koji ga je htio zaustaviti. Pobjegao je, ali nije računao na Željka Perišića.

Strpljen-spašen

– Nedugo nakon toga događaja s motociklom, uočio sam ga kako po gradu vozi neregistriran automobil i dao sam se u potjeru za njime. Kako je potjera bila neuspješna, jer je prošao kroz crveno svjetlo, a ja sam odustao da ne bih ugrozio druge sudionike u prometu, čekao sam i znao sam da će kad-tad dolijati. Bio sam strpljiv. Kako sam ga prilikom prve potjere jasno vidio za upravljačem automobila, znao sam o kome je riječ. I eto, opet nedugo nakon te prve potjere, opet sam ga uočio i dao se u potjeru za njime. Automobilom, opet neregistriranim, ušao je u slijepu ulicu i trčeći pobjegao. Doznali smo o kome je riječ i naknadno ga uhitili – prisjeća se Željko.

Da kod njega nema ni po "babi ni po stričevima", najbolje govori sljedeća priča.

– Svako jutro kavu pijem u istom kafiću. Prije posla dobro dođe jedna crna kava. I tamo svako jutro za susjednim stolom sjedi čovjek koji također pije kavu u tom kafiću. I jednom, taj gospodin počini prometni prekršaj. Zaustavim ga i sankcioniram. U jednom trenutku, dok sam ja njemu uzimao podatke, on meni kaže: "Pa, Perišiću, mi pijemo svako jutro kavu u istom kafiću." Na to sam mu odgovorio da je on za mene u prometu isti kao i svatko drugi i da je počinio prekršaj koji moram sankcionirati. Drukčije ne znam i drukčije neću raditi – zaključuje Željko.