Ovakav festival Hrvatska još nije vidjela. Znamo da zvuči otrcano, da ste to čuli već bezbroj puta, ali ovaj put je istinito, piše Slobodna Dalmacija.
Festival bespravne gradnje i devastacije prirode (FBGDP), koji se održava u nedjelju 4. srpnja, od 17 do 21 sat, na Vruji, u uništenoj uvali između Piska i Brela, nesumnjivo je jedinstven događaj. S jedne strane zabavan, kakav festival već i mora biti, a s druge tužan jer tužniju prigodu od ove teško je i zamisliti.
Kad umiru ljudi, tuguju njihove obitelji, njihovi prijatelji, a kad umire zemlja, trebali bismo tugovati svi. Ovaj Festival stoga i nije ništa drugo nego poziv na karmine jer ono što se događa na Vruji, a događa se već dvadeset godina, neprekidno i nesprječivo, ubojstvo je s predumišljajem koje svi vide, a nitko ga ne želi kazniti.
Organizator Festivala bespravne gradnje i devastacije prirode je Republika Hrvatska, a generalni pokrovitelji Ministarstvo pravosuđa, Državni inspektorat i ostale institucije koje nesebično daruju vrijeme bespravnom graditelju ne rušeći mu ilegalne objekte s popisa za rušenje, legalizirajući naknadno njegove građevine i držeći predmete vezane za Vruju desetljećima u prašnjavim ladicama.
Upravo zahvaljujući uspješnoj suradnji države i lokalnog poduzetnika, danas Vruja nije samo šuma ili netaknuta plaža, kakva je bila "od stoljeća sedmog", već na njoj imamo tunel, cestu dugu nekoliko stotina metara, bazen i luksuzno apartmansko naselje u kojem su, koliko je zasad poznato, odsjedala najmanje tri hrvatska predsjednika. Od kojih je najmanje jednom Stipe Latković bio poslovni partner i financijer kampanje.
Eto, spomenuli smo i njega, Stipu Latkovića. Poduzetnika, tajkuna, vlasnika Vruje. Pardon, poduzetnika, tajkuna, koji se samo predstavlja da je vlasnik Vruje. I tako već 20 godina, otkako je krenuo u svoju ilegalnu rabotu rovanja uvale čija se strašna ljepota, bez obzira gledali je odozgo ili odozdo, s ničijom strahotom i ljepotom nije mogla mjeriti.
Današnja Vruja, bez obzira gledali je odozgo ili odozdo, i dalje je strašna. Samo što više ne izaziva strahopoštovanje, nego zgražanje. Nakaradna je. Poput države koja u izravnom prijenosu već desetljećima bikari ovu prekrasnu zemlju.
Stipe Latković u javnost je prvi put dospio u kolovozu 1989. godine, i to kao vlasnik "Splićanke", prve privatne tvrtke registrirane u Splitsko-dalmatinskoj županiji. "Splićanka" je registrirana za djelatnost nespecijalizirane trgovine na veliko, danas ima jednog zaposlenog, a u 2019. godini je ostvarila prihod od 1.186.000 kuna.
"Splićanka" se vodi i kao vlasnica "Splićanke-obuće", tvrtke registrirane za proizvodnju obuće koja ima 13 zaposlenih, a u 2020. je ostvarila ukupni godišnji prihod u iznosu od 1.276.538 kune. Također, vlasnica je i tvrtke "Dr. Luigi" koja se isto bavi proizvodnjom obuće te je s 53 zaposlenih 2019. godine ostvarila prihod od 24.846.267 kuna.
"Splićanka" u svom portfelju ima i Televiziju Jadran, koja ima 12 zaposlenih te je 2019. ostvarila ukupan godišnji prihod u iznosu od 3.841.710 kuna, a ima i tvrtku "Fab-Lab", registriranu za proizvodnju parfema i toaletno-kozmetičkih preparata koja ima jednog zaposlenog, a u 2019. ostvarila je prihod od 133.095 kuna.
Idemo dalje, Latkovićeva "Splićanka" ima i "L-tex", registriran za proizvodnju pletene i kukičane odjeće koji je s dvoje zaposlenih ostvario u 2020. godini prihod od 1.386.562 kune, a tu je i tvrtka "Žeton", registrirana za djelatnost kockanja i klađenja. "Žeton nema zaposlenih, a u 2019. ostvario je prihod od 43.605 kuna.
Slijedi tvrtka "Point Split", također "Splićankina", koja se bavi inženjerstvom i s njim povezanim tehničkim savjetovanjem, a u 2020. godini je s 51 djelatnikom ostvarila ukupni prihod u iznosu od 20.237.231 kune. "Splićanka" i "Point" suvlasnici su pak "Rada", registriranog za postavljanje podnih i zidnih obloga koji nema zaposlenih, ali je u 2019. godini ostvario prihod od 614.736 kuna.
Sve ove tvrtke dio su portfelja kojim upravlja Stipe Latković i sve su u posljednje dvije godine poslovale s dobiti. Tek dvije su zabilježile minus: "UFF", registrirana za proizvodnju osvježavajućih napitaka, mineralne i drugih flaširanih voda, koja ima dvoje zaposlenih te gubitak u 2019. godini od 145.641 kune i "Trogirski kamenolom", registriran za djelatnost vađenja ukrasnoga kamena i kamena za gradnju, vapnenca, gipsa, krede i škriljevca koji je s jednim zaposlenim u 2019. ostvario manjak od 173.036 kuna.
Nabrajanje svih ovih poslovnih subjekata bilo je nužno kako biste shvatili s kakvim čovjekom Vruja ima posla. Taj kad uhvati, ne pušta. A Vruje se uhvatio odavno. Još kao dječak iz nedaleke Žeževice maštao je kako će se kupati na Vruji. I kako će biti samo njegova.
A da bi bila samo njegova, morao ju je kupiti. A da bi se na njoj kupao, morao je do nje probiti put. Iz Žeževice se, naime, morem do Vruje ne može doći. A svi koji zbog toga prigovaraju, ili ga možda raznoraznim institucijama prijavljuju, tek su zavidni paraziti koji ništa u životu sami stvorili. Tako barem kaže hrvatski predsjednik Zoran Milanović.
"Ovi zavidni što ga gledaju preko balature, mrze ga i zato što ustvari nešto ima, to rade prvenstveno zato (...). Ponosan sam na čovjeka koji ima 82 godine, koji nikada nije bio priveden, nije zakonski odgovarao i bavi se proizvodnjom robe. To je mnogo više nego neki paraziti koji ga kritiziraju iz mržnje", kazao je Milanović prije nekoliko dana.
Ne da predsjednik na svoje prijatelje. A kako nego prijateljem nazvati čovjeka koji ti zaposli sina. Kao što je Latković učinio Milanoviću stavivši maloga Antu Jakova za dopisnika TV Jadran iz Zagreba. A kako nego prijateljem nazvati čovjeka koji ti iz čista mira donira novac za kampanju. Kao što je Latković donirao Milanoviću ne tražeći ništa zauzvrat. A kako nego prijateljem nazvati čovjeka koji unatoč tome što je predsjednik i što može spavati gdje hoće spava u tebe doma. Kao što Milanović spava kod Latkovića kad god dođe na Vruju.
Na kojoj, kako je sam lagao pred cijelom nacijom, nikad nije bio. E, to već nije prijateljstvo, nego politikantstvo, a to prijatelji jedan drugome ne zamjeraju, tek zajedno udaraju po novinarima koji tu laž raskrinkaju.
Milanović, da se ne bismo krivo razumjeli, nije jedini Latkovićev visoki pokrovitelj. O, ne. Uostalom, njegovo čerupanje Vruje počelo je nešto prije Milanovićeva čerupanja SDP-a. Još dva predsjednika, jer Latković se očito samo s takvima druži, pomogla su mu zakriliti rabotu koja se na Vruji i za njihovih mandata odvijala. Jedan je Stjepan Mesić, a drugi Ivo Josipović.
O Vruji ni oni nisu imali pojma, a u Latkoviću su vidjeli tek uspješnog poduzetnika kojemu je valjalo pomoći u širenju biznisa izvan granica Lijepe naše. Jer, to vam nismo rekli, Latkovićevu obuću moguće je pronaći u 32 zemlje svijeta, a posebne medicinske certifikate izdale su mu Rusija, Bjelorusija i Ukrajina. U kampanji njihove promocije po društvenim mrežama svojedobno su sudjelovali i brojni poznati Hrvati i Hrvatice, a među njima, recimo, i Ante Rebić, koji kad izuje kopačke najvoli navući Latkovićeve udobne papuče.
Unatoč svemu tome, o Stipi Latkoviću se u javnosti malo zna. Da nije Vruje ne bi se znalo praktično ništa. Ostao bi tek lokalna faca - "splitski kralj nogostupa", kako je prozvan s obzirom na brojne ugovore koje je njegova tvrtka "Point" odradila za Grad Split - koja uspješno izbjegava novinare.
No, Vruja ga je izbacila na naslovne stranice i u televizijske dnevnike. Kolege iz Zagreba zbog Vruje se na more spuštaju, a zbog Vruje, upravo smo svjedoci, i znameniti umjetnici dižu glas. Evo, taman dok ovo pišemo, javio se i Rambo Amadeus. I njemu je puna kapa moćnika koji misle da ih novac pretvara u bogove.
Latković je Vruju kupio koncem devedesetih od tada slavnog "Agrokora". U blizini Vruje, na Biokovu, vlasnik "Agrokora" Ivica Todorić imao je privatno loviše, pa mu se valjda činilo zgodno biti vlasnik i Vruje, odnosno malenog kamenog zdanja u uvali Veliko žalo koje je za potrebe "Dalme", trgovačkog diva slavnog osamdesetih godina prošlog stoljeća, projektirao velikan arhitekture Dinko Kovačić.
Bilo je to ubavo izletište do kojeg se moglo samo brodom. Takvog ga je Kovačić zamislio i napravio, takvog ga je "Dalma" naručila i platila, takvog je "Agrokor" kupio. E, ali takvog ga Stipe Latković nije želio. Čim ga je kupio dao se u krčenje strmine. Valjalo je probiti put od magistrale do mora. Prvo je to nazvao širenjem vatrogasne staze, jer Vruja tada, a bila je 2002. godina kad je Latković prvi bager na nju doveo, nije bila ovako gola i šugava kao danas, ne, bila je to očaravajuća padina, borovima prekrivena, sa zvučnom kulisom milijuna cvrčaka koji su podsjećali da je sve baš onako kako treba biti.
A zadnjih dvadeset godina na Vruji se čuju samo pikameri.
Čim je te 2002. godine Latković počeo "širiti protupožani put" dobio je i prvu prijavu. Građevinska inspekcija naredila mu je zabranu nastavka radova i povratak u prvobitno stanje.
"Nekoliko puta sam izlazio na teren, a gdje su još drugi kolege i kolegice, i svaki put sam izdao rješenje o zabrani daljnjih radova, no isto tako bi se svaki put radovi nesmetano nastavili", kazao je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju jedan splitski građevinski inspektor.
Na pitanje kako je moguće da nalaz inspekcije ostane mrtvo slovo na papiru, nemoćno je raširio ruke.
"Frustrirajuće je to, ali u ovoj državi ništa neočekivano", zaključio je.
Shvatili ste zašto smo citirali nesretnog inspektora? Od te 2002. godine on i njegovi kolege izišli su na Vruju bezbroj puta, svaki put bi izdali rješenje o obustavi radova i naložili povratak u prvobitno stanje, da bi Latković, kao da se ništa nije dogodilo, nastavio raditi.
Ništa Latkovića nije moglo omesti. Pa ni činjenica koja kaže da on, odnosno njegova trtka "Point", uopće nije vlasnik ne samo zemljišta uokolo objekta na Vruji, nego ni samog objekta, resorta kako ga danas Latković ponosno reklamira. Zemljište je, naime, većim dijelom vlasništvo Hrvatskih šuma - koje su pokrenule nekoliko sudskih postupaka protiv Latkovića i svi su, pogađate, bili uzaludni - a na samim česticama koje kriju objekt, u međuvremenu nadograđen i nagrđen, kao vlasnik je upisana Republika Hrvatska.
Da, Stipe Latković kupio je turistički kompleks na Vruji još davnih dana, no i dan danas, kako je nedavno otkrila Slobodna Dalmacija, u katastarskim i zemljišnim knjigama kao vlasnik se navodi Republika Hrvatska. Njezin je vlasnički list. Samo što se Ona pravi blesava, pravi se da to ne zna i velikodušno pušta Latkovića da na Njezinoj zemlji, našoj zemlji, radi što ga je volja.
Prije nekoliko mjeseci Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, koje vodi ministar Darko Horvat, poslali smo upit sljedećeg sadržaja:
"Što se događa sa zemljištem i pripadajućim objektom na katastarskoj adresi Put Vrulje, katastarska općina Rogoznica, Omiš. Zemljišnik i katastar navode da je Republika Hrvatska vlasnik i zemljišta i objekta, no unatoč tome tim nekretninama već godinama upravlja poduzetnik Stipe Latković, odnosno njegova tvrtka "Point"? Možete li nam objasniti kako je do toga došlo, odnosno što će se s tim zemljištem i objektom događati u budućnosti?
Ubrzo nam je stigao protuupit, odnosno molba:
"Molimo da nam pošaljete više informacija o lokaciji (broj čestice, adresa i sl.)."
Poslali smo odmah i preciznije podatke ("Glavna knjiga: Rogoznica; broj k.č. 5299/5; Broj ZK uloška 403.") te još uvijek nismo dobili odgovor.
Očito nemaju što reći. Ili ne smiju. Svejedno, znamo tek da ih nije sram.
Nije ih bilo sram ni kad je Latković 2013. godine bespravno nadogradio lukobran na pomorskome dobru pred "svojim" resortom. Opet je stiglo uzaludno inspekcijsko rješenje, jer lukobran, dok je živa Latkovića, očito nitko ne smije ni taknuti. Kao ni cestu koja je nikla iz "vatrogasnog puta".
"Inspekcija zaštite prirode je 2013. godine postupala prema prijavi koja se odnosila na izgradnju lukobrana, dva podvodna pregradna zida i bazena uz obalu u uvali Vrulja, koja je dio ekološke mreže 'HR3000123 – Uvala Vrulja kod Brela'. Budući da stranka nije imala prethodno pribavljenu ocjenu prihvatljivosti zahvata na ekološku mrežu, protiv nje je podnesen optužni prijedlog. Stranka je naknadno ishodila Glavnu ocjenu prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu za zahvat 'Sanacija obale i rekonstrukcija zaštitnih gatova u svrhu zaštite ljudskog zdravlja i imovine u uvali Vrulja' provedenu od strane Splitsko-dalmatinske županije", bio je jedan od odgovora koji smo dobili iz Državnog inspektorata.
Ako niste dobro razumjeli: Latković je radio bespravno, ta bespravnost je službeno potvrđena, no na koncu je ipak dobio dozvolu da je sve u redu.
Nakon toga nam je bilo jasnije što se događa s cestom. Modus operandi je isti. Ti, Stipe, gradi, oni će te prijavljivati, inspekcija će zabranjivati radove, ti se žali i nastavi raditi, pa će te oni opet prijavljivati, a inspekcija zabranjivati, a ti ćeš se žaliti i graditi i tako sve dok sve ono što si naumio igraditi ne zgotoviš kada ćemo ti mi sve fino legalizirati.
Uostalom, evo vam još jednog odgovora Državnog inspektorata:
"Građevinska inspekcija Državnog inspektorata obavila je inspekcijski nadzor nad izgrađenim građevinama na lokaciji k.č.br. 6956/3, 6745/4, 6743/1 k.o. Žeževica. Nadzorom je utvrđeno da je investitor izgradio više potpornih zidova s armirano-betonskim stubištima. S obzirom na to da su izgrađene građevine na predmetnoj lokaciji protivne Prostornom planu općine Zadvarje, odnosno Pravilniku o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, pokrenut je upravni inspekcijski postupak"
I?. Šta i? Ništa. Latković i dalje ore, ziđa, betonira.
Ili jedan odgovor iz Hrvatskih šuma:
"Za izgradnju vodospreme nema odobrenje Hrvatskih šuma ni riješene imovinskopravne odnose s Republikom Hrvatskom kao vlasnikom zemljišta, te je samim time što je započeo gradnju u prekršaju i sukladno šumskom odštetnom cjeniku obračunat će mu se šteta".
I? Šta i? Ništa. Vodosprema je i dalje tamo gdje bila.
Ipak, možda u budućnosti ne bude. Kažemo samo možda jer Hrvatskoj kao pravnoj državi nije za vjerovati, a opet pritisak javnosti na Vruju, na njezinu devastaciju i na očitu korupciju sve je jači, a i neke poluge vlasti sada su u rukama ljudi koje Latković ničim nije zadužio.
Prvo mu je 2018. godine oduzeta koncesija nad plažom pred Vrujom. I to dvaput. S namjerom da trećeg puta ne bude. Stručno tijelo za davanje koncesija na pomorsko dobro Splitsko-dalmatinske županije neće uzmaknuti unatoč tome što bi viša instancija - Upravni sud - rado opet stao na stranu žeževičkog tajkuna.
Plaža je, međutim, samo sitnica. Ionako je nitko osim Latkovićevih gostiju ne koristi, tako da mu koncesija i nije potrebna. Prava bitka odvija se za sve ono iznad plaže, za zaustavljanje historijskog ekocida koji je Latković počinio uz blagoslov mnogih državnih struktura. Od najnižih do najviših.
No, što da vam o tome dalje pričamo, to je festival kakvih se Hrvatska već nagledala.