KLASA OPTIMIST

Na pogrebu Milana Bandića nije ni trebalo biti katoličkog obreda, trebali su samo pustiti jednu pjesmu

Organizatori pogreba prekršili su mjere jer je to naprosto stvar prestiža.Takvim se incidentima potvrđuje visoko mjesto u društvu
 Damir Sencar/AFP

Gledaj ti koliko je svijeta danas ovdje! U ovo doba, dok korona svakodnevno kosi na tisuće njih, oni su došli na Mirogoj. Stoje u gomili izlažući se mogućnosti smrtonosne zaraze, a zašto? Da meni odaju počast, da mi kažu jedno jednostavno i skromno hvala za sve što sam učinio za njih", šaptao je ozareno Milan Bandić izvirujući iza zida obraslog divljom lozom, premda, naravno, nije morao ni šaptati ni skrivati se jer je bio mrtav i nitko ga od živih više nije mogao ni čuti ni vidjeti.

"Zbog ovoga mi skoro nije žao da sam umro", nastavio je. "Ovaj veličanstveni skup nesumnjiv je dokaz kako je, usprkos svim lažima i gadostima koje su posljednjih godina dušmani o meni širili, još mnogo njih koji su me voljeli i cijenili, koji nisu zaboravili tko je bio Milan Bandić i što je on napravio za ovaj grad."

"Nećeš mi valjda sad plakati?"

"Oprosti. Teško mi je."

"Bio si blizak s pokojnikom?"

"Tebi je to vic", negodovao je Bandić dlanom otirući vlažne oči, "a pogledaj ove ministre i zastupnike, generale, sveučilišne profesore, biskupe, liječnike, odvjetnike, glumce, pjevače, sportaše... Sve što u Hrvatskoj vrijedi došlo je danas ovdje", pokazao je na dugu kolonu građana u crnini, koji su u tišini prolazili pokraj njegova lijesa. "Mogao sam još jedan mandat na čelu Zagreba osvojiti."

"Ne pretjeruj."

"Takav čovjek!" rekao je Bandić potreseno. "Ostat će zlatnim slovima upisan..."

"Ajde, idemo", prekinuo ga je đavo, sad se već malo i dosađujući.

"Molim te, daj mi još minut."

"Nemamo vremena, čekaju nas."

"Ma baš, nemamo vremena, a cijela je vječnost pred nama. Sve ono beskrajno vrijeme... Kako ti nije žao?" upitao je Bandić otimajući se kad ga je đavo lagano uzeo za nadlakticu. "Kako te duša ne zaboli da uzimaš sa sobom jednoga kojega je nepregledno mnoštvo svijeta došlo ispratiti? Kad vidiš ovaj lijepi sprovod, ove tužne gospođice pod velovima, u crnim štiklama i minicama, kad čuješ kako najbolji u našem narodu krasno govore o meni, ne upitaš se da nisi možda pogriješio?"

"O, vidjet ćeš uskoro", nasmiješio se đavo. "Tamo gdje idemo mnogi su imali lijep sprovod, pa i ljepši od tvoga. Milijuni su plakali kad su dječaci u bijelim rukavicama nosili njihova odlikovanja na jastucima od crvenog baršuna, i kad su topovi s tvrđava pucali u njihovu čast, i kad je šest sjajnih, očetkanih vranaca prošlo glavnom ulicom vukući pozlaćenu kočiju s njihovim lijesom...

Svi veliki ti carevi i kraljevi, predsjednici i generali, vođe i vizionari sada dolje vrište okrećući se na ražnju nad žeravom. Ponekad mi se učini, što je gori grešnik, masovniji i svečaniji je njegov posljednji ispraćaj", pričao je đavo vodeći Milana Bandića stazom između grobova. "I svi su oni, naravno, postili, molili i svake nedjelje ujutro u prvom redu crkvenih klupa poslušno plazili jezike kad bi im župnik prišao s hostijom u ruci. Začudit ćeš se, pun je pakao takvih kao ti, moj dobri i pošteni Milane Bandiću."

Između hrastova uz ogradu na kraju Mirogoja izmililo je tada nekoliko demona, nakaznih stvorenja s glavama ljudi, leđima rakova, sluzavim i bijelim trbusima riba i krilima šišmiša. Medvjeđim su šapama zgrabili i pokojnika i đavla i podigli ih u zrak.

"Tisuće i tisuće godina ja živim i sve sam vidio", nastavio je đavo vičući da nadglasa vjetar što je fijukao oko njih, "a opet se ne mogu načuditi vama vjernicima. Sve znate što vas čeka, a vi opet radite pizdarije..."

Ružno se možda čini ovako nešto napisati kad jedan čovjek umre, ali ona neukusna, ohola predstava u srijedu u podne na glavnom zagrebačkom groblju, ona razmetljiva demonstracija političke moći u koju se pretvorio gradonačelnikov pogreb ni ne zaslužuje drugačiji osvrt. Nemamo nikakvu obavezu biti suosjećajni i pristojni prema onima koji su pozivali na Mirogoj, pa i organizirali besplatne autobuse za zainteresirane, u trenutku kad su javna okupljanja zbog zaraze ograničena na dvadeset pet ljudi, kad je tisuće drugih, često boljih od Milana Bandića, pokopano u tišini, u krugu najbližih, a katkad i bez njih, kad su mnoge na onaj svijet ispratili samo dvojica, trojica ravnodušnih pogrebnika u modrim uniformama umrljanim čobancem.

Nije to, naravno, najgore što smo vidjeli od Milana Bandića i njegovih, ali dosta dobro svjedoči o njihovoj bezobzirnosti, o preziru koji bolji svijet, svi koji u nas drže do sebe, njeguju prema redu i zakonu. Organizatori pogreba prekršili su epidemiološke mjere jer je to naprosto stvar prestiža. Takvim se incidentima potvrđuje visoko mjesto u društvu, mjesto koje vam ne mogu donijeti ni luksuzni automobili, ni satovi od pedeset tisuća eura, ni nekretnine, ni plavokose ljubavnice u krznenim bundama.

Ako u nas postoji nešto stalno, ukorijenilo se kao običaj u posljednjih trideset godina, to je popišati se po državi. Od zgode kad je Franjo Tuđman zanemario zakon otkupljujući za manji iznos nacionaliziranu židovsku vilu, i kad su milošću Vladimira Šeksa ubojice jedne srpske djevojčice slobodno izašli na ulicu, i kad su se Ivici Todoriću opraštali milijuni poreznih prekršaja, u beskrajnom nizu slučajeva ugled i moć ovdje su se dokazivali i još uvijek dokazuju drskim ignoriranjem pravila kojih bi se, navodno, svi trebali držati.

Tu bahatost nasljeđuje i pogreb Milana Bandića i s razlogom je mnoge ispunio gnjevom i nezadovoljstvom. Ispravni su se građani, koji poštuju ograničenja brzine, razvrstavaju otpad i sa zaštitnom maskom na licu disciplinirano čekaju da ih blagajnica pozove u dućan, osjetili kao glupi luzeri gledajući gomilu na Mirogoju.

Na pogrebu Milana Bandića nije ustvari ni trebalo biti katoličkog obreda. Za poruku koju su organizatori željeli poslati javnosti mnogo bi prikladnije bilo da su donijeli moćni razglas, pustili Mitra Mirića i zasukali rukave svi uglas pjevajući: "Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine!"

Miroslav S. Zlikovski

Pričaju da je neki američki bogataš jednom nudio velik novac autorima u animacijskom studiju Looney Tunes da snime specijalnu epizodu crtanog filma u kojemu će Wile E. Coyote, u nas poznat po imenu Mirko S. Zlikovski, napokon uhvatiti Pticu Trkačicu. Premda nije simpatična zvijer, pokvareni se kojot čovjeku naprosto smilovao.

Nije više želio gledati kako negativca gazi vlak, ili kako uzaludno bježi ispred kotrljajućih kamenih gromada, ili klaviri padaju na njega, ili se raznosi dinamitom koji je sam aktivirao. Šeprtlja i nesposobnjaković napokon je zaslužio da mu se nešto lijepo dogodi.

Ako želite, mogla bi ovo biti priča o političkom putu predsjednika Domovinskog pokreta. Prvo je želio biti predsjednik države, pa je izgubio od Milanovića. Zatim je govorio da će biti premijer, pa nije ni to postao. Sad najavljuje da će se natjecati za zagrebačkog gradonačelnika i svi već vide kako će smiješni lik i to zijaniti, kako se raširenih ruku i nogu s dugim fijukom tresnuti na dno još jedne vrlo duboke provalije.

Ako i niste glasač Domovinskog pokreta i njegova čelnika Miroslava S. Zlikovskog, počinjete već osjećati nelagodu, srce vam se slama od njegovih opetovanih poraza i htjeli bi da napokon dođu nekakvi izbori na kojima će uspjeti. Makar kao predsjednik kućnog savjeta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:00