Prije gotovo 20 godina Ivan Milas, u početku vladanja stranke koja je i danas na vlasti, rekao je legendarnu rečenicu: “Mozak vrijedi dvije marke”. Kao “čuvar državnog pečata” on je svoju izreku državno zapečatio i pustio u široki optjecaj. Milasi poput zmija, kao i u bajkama Ivane Brlić Mažuranić, šire se posvuda, kote se i razmnožavaju diljem zemlje. Politička elita, u osnovi uvijek ista, može doista biti ponosna i dostojanstvena, može se kititi i satovima i broševima: ona je, naime, doživjela ostvarenje svojih ideala! Mozak danas u ovoj zemlji doista vrijedi dvije marke. Ivan Đikić i Miroslav Radman, inače kandidati za Nobelovu nagradu, nisu redovni članovi Hrvatske akademije znanosti, Vlaho Bogišić koji potpisuje izdanja Leksikografskog zavoda nije više član Matice hrvatske, ugasio se Matičin časopis Kolo, ugasile su se brojne novine, onemogućava se sve što kritički misli ili što uopće misli, to znači destruira se mišljenje kao takvo. Ostaje samo ono što je podobno ili, drugim riječima, ostaje - mozak za dvije marke. On je uvijek podoban.
Podzemna elita
Tako je Ana Lederer podobna intendantica HNK Zagreb jer je u službi Sanaderovih i njihove podzemne elite koja itekako još uvijek radi i utječe. Nitko ne pita zašto teatar srlja u novu malograđanštinu te dosljedno tome uništava ukus i svjetonazor gledatelja, pogađajući pri tome osobito najmlađe, one koje škola vodi u teatar. U slijedu istoga, djeci se ovih dana službeno priopćava da će ona s “primjerenim ponašanjem” /čitaj “podobnim ponašanjem”/ moći nastaviti školovanje u vlastitoj zemlji. Ostali - put pod noge ili u konobare. Milan Štrljić je mogao do sada biti intendantom HNK Split jer je bio podoban Luki Podrugu, šefu HČSP-a. Tako će i novi intendant morati biti podoban novom gradonačelniku, dakle Željku Kerumu i sveukupnoj njegovoj obitelji. Nekadašnja Tuđmanova ministrica za obrazovanje Nensi Ivanišević, kako bi što dublje ušla i zašla u sve pore i misli svoga gradonačelnika, upravo određuje da “intendant kazališta ne mora imati visoku stručnu spremu”. Slučaj se zbiva u Splitu, a Split je postao paradigmom “mozga od dvije marke”.
Neofeudalci protiv grada
Zašto? Zato što je vladajuća stranka radila uporno na tome da taj grad bude apsolutno njihovo vlasništvo pa je unaprijed surađivala s lokalnim feudalcem misleći kako će s njim i u njegovu stilu, alla primitiva, onako mrdušanski, sjajno i dugo paktirati. Ali kada je gradski moćnik s cijelom svojom obitelji postao vlasnikom “mozga” u Splitu, okrenuo je leđa vladajućoj stranci i mirno i sigurno krenuo u opstruiranje kulture grada. Na djelu je oblik i vrsta neofeudalca. Njima je Charles Bukowski napisao ove stihove:
Lošeg zadaha i velikih stopala, muškarci
nalik žabama, hijenama, muškarci koji hodaju
kao da melodija nije nikad izmišljena, muškarci
koji misle da je inteligentno
zapošljavati i otpuštati i
zarađivati, muškarci koji
posjeduju skupe supruge
poput šezdeset jutara zemlje
koju treba bušiti
ili pokazivati ili ograditi
zidom od
nesposobnih…
Uzalud, naravno, vlastima u Splitu citiram Bukowskog. Ili bilo čiju poeziju, ili bilo što u vezi s kulturom. Tamo je na dnevnom redu - Hrvatsko narodno kazalište, Split. A u kojoj je ono, molim Vas lijepo, pitaju me splitski vlastodršci, u kojoj je on vezi s umjetnošću ili kulturom? Tamo treba imenovati novog intendanta, a taj može biti samo onoj koji je po ćudi, ponašanju i običajima blizak lokalnom moćniku. Problem nastaje u tome što biti skrojen po “takvom sakou” znači biti upravo na suprotnim stranama od svega onoga što znači biti - intendantom. Ta riječ, naime, dolazi od glagola razumjeti, Splićani bi rekli tenditi se, odnosno razumjeti se u teatar. To ne znači ni glumiti, ni pjevati, ni po selima ni u klapama, to ne znači biti prirodno darovit za bilo koju vrstu umjetnosti. To iznad svega znači misliti i stvarati “Umjetnički kazališni Zavod” za današnje vrijeme, koji će okupljati građane grada. U Splitu, primjerice, predaje na Sveučilištu profesor s visoko stručnim spremama i slavno obavljenim europskim kazališnim poslovima koji bi mogao obavljati ovu funkciju. Taj se gospodin zove Slobodan Prosperov Novak. Je li se netko uopće sjetio pozvati ga na razgovor? Nije nitko, ni njega, niti druge, niti priličan broj kazališnih znalaca koje bi svatko živ i normalan pozvao da se kandidira za obavljanje zadaće za koju je stručno kvalificiran. A zašto to nije učinjeno?
Hrvatski igrokaz
Zato što onaj koji misli, koji je stručan i hoće pošteno, taj nema mozak od dvije marke! I toga se ne može kupiti ni za koje marke ovoga svijeta. Zato što se sitni, a opet visoko karijeristički činovnici moraju dodvoravati svom feudalcu, moraju puzati pred njim na koljenima što dulje i što mukotrpnije kako bi pronašli novog intendanta - blagu kopiju njihovog uglednoga, veleuvaženoga i jedinoga gradonačelnika, jer što je “pusta Londra kontra Spljetu gradu”. Zato se igraju raznorazni igrokazi oko takozvanih kazališnih vijeća, kao uostalom i oko svih vijeća u ovoj zemlji, zato se javno objavljuju afere i prikazuju skandali. Churchill je točno rekao: “Kada imaš problem osnuj vijeće ili komisiju i ništa nećeš stvarno riješiti”. Ma nema, ljudi moji, tu ni vijeća, ni kazališta, ni grada, tu ima Kerum koji hoće svog čovjeka. I to je sve. Najbolje bi bilo kada bi on imao brata ili još koju sestru da se odmah prihvate te dužnosti i da se farsa na vrijeme završi. Ali ne, sve traje, sve služi dubokom ponižavanju i teatra i njegovih stvarnih djelatnika. Splićani su maštoviti ljudi pa vole fabulirati i špekulirati. Tako je krenula priča da će intendantom postati onaj koji Kerumu ustupi kazališni teren od Plinarske ulice do Starog placa. Taj bi novi feud ili posjed moćniku svakako bio jako privlačan. Nitko od dodvorica uostalom ne zna ili ne žali znati kako je upravo taj “teren” - žila kucavica cijelog HNK i kako o njemu ovisi sveukupna djelatnost narodnog kazališta u Splitu. Tamo se, naime, nalaze sve vrste radionica bez kojih teatar ne može funkcionirati. Tamo su radionice za drvodjelstvo, bravariju, tapetariju, tamo je Kamenita kuća za kostimografiju , tamo su skladišta za scenografiju kazališta, tamo je i livada na kojoj su se igrale predstave što su proputovale i zemlju i svijet i posvuda proslavile grad Split. Letjele su “Ptičice” posvuda, letio je i “Pukovnik koji nema kome pisati”. Nema više ni ptičica ni pukovnika, ali zato ima Splićana koji u ćakulama na šentadi iza teatra fabuliraju oko toga hoće li Milan Štrljić ili će Ivica Čikeš pokloniti “teren” moćniku. I dalje, hoće li se onda radionice preseliti u Dugopolje a s njima i cijelo narodno kazalište Split. Tako bi barokna zgrada mogla ostati kao sjajan prostor za glamurozne balove ili primanja koja bi priređivao gradski Feudalac u pratnji brojnih klapa i s pozivima upućenim celebritijima Splita, svijeta i okolice. Svašta izmišljaju ti vražji splitski mulci.
A gdje je kazalište?
A što preostaje ljudima od kazališta, onima koji stvaraju, onima koji kritički misli i žele kreirati teatar? Meni se čini da im preostaje uputiti pisma i peticije Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Riječ je napokon o jednoj od temeljnih institucija sveukupne hrvatske kulture. “Svaka institucija”, tvrdi premijerka, “mora obavljati svoj posao”. Pa neka se obavi posao u korist nacionalne kazališne institucije kakva je HNK Split! Kazalištarcima iz grada takvih stvaralaca kakvi su bili i jesu Marulić, Hatze, Gotovac, Begović, Tijardović, Tanhofer, Smoje... preostaje nadalje obratiti se svom vlastitom Društvu dramskih umjetnika i tražiti javnu podršku svih njih zajedno. Društvo je uostalom već do sada trebalo reagirati.
Teatru preostaje još i nada u promjenu, u promjenu sustava koji se zove “mozak za dvije marke”. Zbog njega trenutno pucaju šavovi po cijeloj zemlji, a ponajviše u Splitu i u njegovom stvarnom, a ne uličnom ili feudalnom kazalištu. Preostaje mu nada da će se promjene dogoditi što prije jer nada ipak umire posljednja.
piše Mani Gotovac, teatrologinja i dramaturginja, oštra društvena polemičarka