"Rat je tektonski poremećaj u društvu koji prije svega utječe na vrijednosti koje se totalno poremete i ljudima obesmisli čitav život jer postaje normalno da ti netko uđe u kuću i ubije te ili te siluje. To se ne mora dogoditi, ali trauma ostaje za cijeli život. Ne znam nikoga koga slike iz Ukrajine mogu ostaviti ravnodušnim", kaže u Briefingu nagrađivana hrvatska književnica Ivana Bodrožić. Priznaje da je, kada je počela invazija na Ukrajinu opsesivno pratila vijesti, ujutro se s njima budila i navečer išla spavati.
"Mislim da se kod većine nas trigerirao određeni PTSP koji baštinimo od prije 30-ak godina i s kojim se nismo obračunali ni kao društvo ni kao pojedinci. Sada imam faze da povrmeno shvatim da ne mogu sve to emocionalno i mentalno apsorbirati pa dva do tri dana apstiniram od vijesti. Treba pokušati sačuvati sebe, ali nisam od onih koji se mogu zatvoriti u svoj mikrokozmos i ne brinuti o tome što se događa. Apolitičnost i ideja da nas se ne tiče što se negdje događa je put koji Putina ili bilo kojeg diktatora i dovede na vlast. Svaki put kada okrenemo glavu, otvori se još malo prostora za nekog tko je nametljiv, agresivan i želi uzurpirati tuđi prostor. Političari su proizvod društva koje ih je izabralo. Nitko si ne bi smio priuštiti taj luksuz da se bavi samo svojim životom", ističe Bodrožić koja je u Vukovaru u Domovinskom ratu izgubila oca.
Rat kao permanentno stanje
"Najveće prokletstvo, a s druge strane najveća sreća za ljudski rod je što je tako zaboravljiv i što ne može učiti na tuđim, pa ni na vlastitim pogreškama. Mnogi od nas koji smo prošli rat, vjerovali smo da je rat u Europi zaista stvar prošlosti. I prijašnje generacije su to vjerovale. No, očito je rat permanentno stanje jer ljudska vrsta nije evoluirala do te mjere da je u stanju svoje konflikte rješavati na drugi način. Potrebno je uložiti jako puno intelektualnog, političkog i financijskog napora da se stvori društvo koje će od malih nogu odgajati građane da budu otporni na propagandu, imaju razvijeno kritičko mišljenje i shvaćaju da rat neće uništiti nekog drugog nego u konačnici i to društvo koje ratuje", zaključuje Bodrožić. Bude joj, kaže, smiješno kada se za nekoga kaže da je angažirani intelektualac.
"A kakav bi intelektualac trebao biti? Čemu sve to pusto promišljanje života i svijeta, financijski ulog i mentalni napor da bi se došlo do određenih ideja i misli ako ih nećete iskoristiti da u vašoj okolini ljudima bude bolje. Svi mi možemo napraviti nešto, od toga da ako je zbog pandemije obavezno nošenje maske, upozorimo na to nekoga tko je ne nosi. To je odgovornost u društvu koju svi dijelimo i koja nema veze ni s Plenkovićem ni s Milanovićem. No, čak i kada postoje oni koji o nečemu razmišljaju, interes medija je usmjeren na druge stvari. Prije će doći do izražaja neka glupost. Neki dan sam gledala jednu poznatu hrvatsku stručnjakinju za komunikacije koja je analizirala način komunikacije ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i između ostaloga rekla da je u zadnje vrijeme skliznuo u patetiku. To je bio i naslov. Meni je to bilo nevjerojatno jer čovjek vodi zemlju koja je pod agresijom i pokušava na sve načine mobilizirati ljude, voditi pregovore da se rat zaustavi, na njega je nekoliko puta pokušan atentat... A ona sjedi u studiju u Zagrebu i komentira. Gledala sam i prilog u kojem se tvrdilo da sve što Zelenski radi i proizlazi iz toga što je glumac i da bi za ovu ulogu svoga života mogao dobiti Oscara. Takve budalaštine se prosipaju u medijskim prostoru. Mi smo anestezirani glupostima i u takvoj anesteziji je teško motivirati ljude da krenu u pravom smjeru koji će polučiti neku promjenu", komentira Ivana Bodrožić. Voljela bi, dodaje, da Zelenski uspije u tome da se ruska agresija na Ukrajinu zaustavi, a manje je važno hoće li dobiti Nobelovu nagradu za mir.
Čovjek je otporan na nedaće
"Ljudska priroda je pokazala da je čovjek otporan na raznorazne nedaće, pa vjerujem da će i ovome jednom doći kraj, no teško je predvidjeti posljedice. Imam dvoje djece tinejdžera i moja kći je završavala osmi razred kada je krenula pandemija, a sada je drugi razred srednje škole i neke je profesore nedavno prvi put vidjela u živo. Teško će nam biti razumjeti posljedice takvog školovanja. Nedostaje društvena kohezija. Djeca koja su dvije godine provela distancirana, pod maskama ili zatvorena kod kuće su se otuđila. Oduzeto im je druženje i identifikacija sa sebi sličnima. A ako se ne osjećamo dijelom društva, ne može nam biti ni stalo do promjena koje će donijeti boljitak", napominje Bodrožić. Smatra da ljudi imaju veliki kapacitet suosjećanja i to se vidi kroz pomaganje izbjeglicama iz Ukrajine. Međutim, kao društvo smo, dodaje, skloni diskriminaciji prama drugima i drugačijima, bilo da se radi o boji kože vjeroispovijesti, seksualnoj orijentaciji... Rezultat toga je da se izbjeglice iz Afganistana doživljava prijetnjom jer Europljani u tim osobama ne mogu prepoznati sebe.
"Empatija nije suosjećanje s nekim tko vam je sličan jer je to narcizam u kojem čovjek zapravo žali sebe u drugome. Empatija je da pomogneš nekome koga ne razumiješ, s čijom se vjerom i kulturom se ne možeš poistovjetiti", kaže Bodrožić. Otkriva kako je dr. Vesna Bosanac za nju bila određeni simbol onoga što se događalo 90-ih godina i da stoga zaslužuje svoje mjesto i u hrvatskoj povijesti i u sjećanju orijentiranom na humanizam u nehumanim uvjetima.
Pogledajte emisiju Briefing: