Mirando Mrsić: Naravno da sam za SDP bolji od Hajdaša. Ja sam socijaldemokrat, a on je od HDZ-ovca postao neoliberal

Politička karijera Miranda Mrsića, uglednog liječnika, hematologa koji je osnovao Zakladu Ana Rukavina, bivšeg ministra rada i mirovinskog sustava u vladi Zorana Milanovića, naglo se strmoglavila nakon sukoba s bivšim predsjednikom SDP-a Davorom Bernardićem koji ga je izbacio iz stranke. Mrsić se, međutim, odlučio vratiti iz političke mirovine i to u velikom stilu. Kandidirao se za predsjednika SDP-a i najavljuje, dobije li izbore, velike zaokrete u stranci.

Što vas je motiviralo da se kandidirate za predsjednika SDP-a?

Dođe trenutak kad lagodni život treba zamijeniti vraćanjem u žrvanj dnevne politike. SDP se ideološki i organizacijski pogubio i ponovo smo završili u oporbi. Kad građane pitate koji je stav SDP-a o pitanjima koja su im važna, ne znaju odgovor. S druge strane razgovaram s članstvom, koje je jako nezadovoljno stanjem u SDP-u, jer se rukovodstvo odvojilo od baze, odluke donosi uski krug ljudi i osjeća se strah od prilaženja teškim pitanjima i davanja odgovora. SDP se nije jasno odredio o povišenju plaća dužnosnicima. Nesrazmjer prosječne i medijalne plaće i najveće dužnosničke plaće nije održiv i SDP je kao socijaldemokratska stranka na to trebao reagirati, a nije jer su elite u stranci s veseljem prihvatile znatnu povišicu! Uvodi se porez na nekretnine, o čemu SDP također nema jasan stav. Sve me to motiviralo da se aktiviram i pokušam promijeniti smjer kojim stranka ide. Imam dovoljno stranačkog i političkog iskustva da mogu mijenjati stvari. Čitav sam život bio protiv dealova i popisa, što je postala redovna praksa u SDP-u, a to pasivizira članstvo i vodi stranku u propast. I zato sam odlučio bolje biti jedan dan lav, nego 100 godina oporbeni miš. Neću više šutjeti i gledati, stranku treba mijenjati, dati joj novi smjer i vratiti korijenima socijaldemokracije. SDP treba kadrovski ojačati, otvoriti ga javnosti i omogućiti građanima da utječu na stranačke odluke. Jedan od mojih prvih poteza bit će osnivanje vlade u sjeni, stvoriti timove u koje bi se uključile stotine osoba i radile bi po pojedinim područjima.

Po čemu ste bolji od ostalih kandidata za predsjednika SDP-a, posebno Siniše Hajdaša Dončića koji slovi kao favorit?

Različitih smo političkih uvjerenja. Ja sam istinski socijaldemokrat, što sam pokazao svojim djelima, dok je Hajdaš Dončić neoliberal, što je i sam rekao više puta dok je govorio kako se od konzervativnog političara, dok je bio u HDZ-u, transformirao u neoliberalnog političara. Kako netko može SDP-u vratiti identitet iza kojeg ne stoji. Zato gubimo na prepoznatljivosti i glasači se okreću drugim lijevim opcijama jer su autentičnije. Svojim djelima pokazao sam da sam dobar organizator, da mogu iz ničega pokrenuti stvari. Moje je životno djelo Zaklada Ana Rukavina. Kad sam sjeo u užareni stolac ministra rada i mirovinskog sustava, pokazao sam da se mogu nositi s teškim odlukama. Imam dovoljno mudrosti, iskustva i hrabrosti pokrenuti i izvršiti potrebne promjene.

Današnja sindikalna scena u neku je ruku vaša ostavština jer ste uveli reprezentativnost sindikata. Jeste li zadovoljni njome, posebno kad vidite da policijski sindikati zastupaju sve državne službenike, dok neki strukovni sindikati ne mogu niti pokucati na vrata Vlade?

Odluke treba gledati u kontekstu vremena. Intencija Zakona o reprezentativnosti je bila uvođenje reda u kolektivno pregovaranje i jačanje kolektivnog pregovaranja. Puno puta pregovori nisu uspijevali jer se sindikati nisu mogli dogovoriti tko će ih predstavljati. Taj se zakon pokušavao donijeti 15-ak godina, ali to je napravljeno tek kada sam se ja toga uhvatio. Zakon smo usvojili u dogovoru sa sindikatima, pri čemu sam kao ministar zapravo bio moderator rasprave. Postoje dva modela za postizanje zakonskog cilja. Jedan je da se sindikati udruže i tako svi budu reprezentativni, a drugi je da reprezentativni budu oni koji imaju više od deset posto organiziranih sindikalnih članova. Očigledno je da su se sindikati, umjesto ujedinjavanja, sve više cijepali, što je bila sindikalna slika i prije donošenja Zakona o reprezentativnosti. Nadam se da će se u budućnosti sindikati ipak udružiti, umjesto što sada vode bitke za članove.

Hoće li, nakon što je Vlada bitno podigla plaće ministrima i zastupnicima, politika privući kvalitetniji kadar od sadašnjeg?

Neće. U politici očito isplivaju samo oni koji su podobni i vezani za čelništvo stranke i predsjednika. Upravo to želim promijeniti u SDP-u, jednake šanse za sve. Povećanje plaća će samo dodano povećati jaz između političara i građana. A što su građani dobili zauzvrat? Političarima veće plaće, a građanima nove poreze?!

Je li moguće zdravstveni sustav iz sadašnjeg stanja prevesti u javnu djelatnost koja će biti svima dostupna u primjerenom roku i na vrijeme pružiti kvalitetnu zdravstvenu uslugu?

To je stvar odluke i hrabrosti. Odluči li ministar zdravstva napraviti promjene kakve sam ja napravio kao ministar rada i mirovinskog sustava, sustav može biti efikasniji. Međutim, ministar koji to radi mora biti svjestan da neće imati dobar politički imidž jer bi morao povlačiti nepopularne poteze i dirati u stvari koje nisu ugodne. Lakše je otvarati magnete i zgrade, a ne rješavati osnovne stvari. Jako smo podigli plaće liječnicima, ali to neće dovesti do sustava kakav bi trebao biti, a to je moderni servis na temeljima Štampara. Za to trebate imati odlučnog ministra i upravo je to ono što želim testirati u SDP-u. Kadrovi koje budemo predviđali za funkcije moraju biti sposobni i iskusni, moraju jasno pokazati da SDP ima plan za zdravstvo, ma koliko bio težak za provesti, posebno kada govorimo o potrebnom broju bolnica, kreveta, primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Moramo imati jasan koncept jer se bez toga utapamo u sivilo koji građani ne prepoznaju. Zdravstveni sustav mora biti forte rada SDP-a jer je u temeljima socijaldemokracije da svatko mora imati pravo na zdravlje.

Slažete li se da SDP bez jake zagrebačke organizacije teško može osvojiti vlast?

Apsolutno! Bez jakog zagrebačkog SDP-a teško se mogu dobiti parlamentarni izbori. Zagrebačku organizaciju treba revitalizirati i vratiti na mjesto lidera među političkim opcijama. Zagrepčani su s pravom zahtjevni, pogledajte na što nam nalikuje glavni grad Hrvatske. Trebaju nam politike razvoja i integracija s obzirom na sve više stranih radnika. A da ne govorim o planovima zelenih politika ili politika za mlade, kojima je Zagreb dosadan. O toj temi imam puno za reći, ali to nekom drugom prilikom.

Imate li recept za spas ove organizacije?

Zagrebački SDP dosta je stradao zbog odluka Peđe Grbina, koje su bile autokratske i nisu uvažavale mišljenje građana ni članova. Grbin je žrtvovao gradsku organizaciju za nekakvu koaliciju i brak iz interesa u Zagrebu koji ne donosi plodove, nego sve više problema kako ćemo se približavati lokalnim izborima. Pritom je dobio odbijenicu na nacionalnoj razini. Svima je bilo jasno da Možemo! neće ići s nama na izbore na nacionalnoj razini, osim njemu. Nije htio slušati i evo, sada imaju svoju kandidatkinju za predsjednicu Republike. Više sam puta rekao da nemamo razloga braniti interese Možemo! u Gradskoj skupštini. Mi smo zbog nekoliko mjesta u tvrtkama u vlasništvu Holdinga, koji usto nisu ni zagrebački kadrovi, nego je Hajdaš Dončić postavio barem dvoje svojih kadrova, te mjesta predsjednika Gradske skupštine ušli u koaliciju koja nije trebala biti ovakva, nego programska, u kojoj bismo podržavali ono što je dobro za građane i imali prostora kritizirati ono što nije u redu, a tu je na prvom mjestu projekt odvoza smeća koji je sve gori i gori.

Što kažete o ideji da Dalija Orešković bude kandidatkinja SDP-a za gradonačelnicu Zagreba?

Mislim da je to porazno za SDP, da nismo bili u stanju iznjedriti svoga, SDP-ova kandidata. Gospođa Orešković ima svoju političku pozornicu i politički imidž koji se nekome može sviđati, nekome ne, ali ona nije SDP-ovka. Njezin je svjetonazor drukčiji, a ponekad, kada se gledaju njezini nastupi, čovjek se pita koji je uopće njezin svjetonazor. Profilirala se kao žestoka kritičarka Andreja Plenkovića i HDZ-a, što građani vole, ali to nije dovoljno da netko bude gradonačelnik Zagreba. Građani žele vidjeti programe i ciljeve, biti uvjereni da zna voditi Grad Zagreb i, ako budem predsjednik SDP-a, imat ćemo kandidata iz svojih redova.

Stalno se govori o emancipaciji SDP-a od Zorana Milanovića. Je li to važna tema?

To je tema koja uveseljava narod. Zoran Milanović nekad je bio predsjednik SDP-a, otišao je i ima svoj put. Problem je što predsjednik stranke nije bio emancipiran od Zorana Milanovića. Sjetite se kako je Davor Bernardić išao pitati Milana Bandića smije li se kandidirati za zagrebačke unutarstranačke izbore. Tako je i Peđa Grbin sav svoj politički uzlet mogao zahvaliti Milanoviću. On se vrlo teško mogao od njega odvojiti i donositi odluke koje su trebale biti drukčije. Ja sam bio član Milanovićeve Vlade i dobro smo surađivali. Neskromno mogu reći da sam bio jedan od najboljih ministara u toj vladi, ali ne spadam u njegov najuži krug i sasvim sigurno mogu reći što mislim, kao što sam rekao svoje mišljenje o Lex Perkoviću i razlazu sa Slavkom Linićem. Uvijek sam iznosio svoj stav i branio ga. Zato me na kraju Bernardić i isključio iz stranke. Ne treba se stranka odvojiti od Milanovića, nego njezin predsjednik koji ne smije odgovore tražiti na Pantovčaku, nego u stranačkim organizacijama SDP-a. Kadrovirati se također treba u stranci i to tako da se provedu predizbori u stranci za zastupnike, a ne da predsjednik stranke sastavlja listu od svojih prijatelja i ljudi po svom ukusu. Zorana Milanovića možete voljeti ili ne, nitko nije bezgrešan, ali centar lijevo nema boljeg kandidata. Uostalom, pokazao je da je iskusan politički borac koji može parirati bilo kojoj političkoj opciji. Ideja da se SDP odmakne od njega ide na ruku HDZ-u, to je njihov nedosanjani san.