MILJENKO JERGOVIĆ Zašto je važno da Hrvatska dobije svoju školu jidiša

Jidiš nije bio jezik zagrebačkih Židova. Ali jest bio jezik dijela zagrebačkih, hrvatskih, austrougarskih kuferaša, koji su po carskome i kraljevskom befelu, ili naprosto trbuhom za kruhom, išli na jug iz svojih istočnih i sjevernih pokrajina, iz svojih mitskih galicija i iz onoga u vremenu davno zagubljenog Velikog vojvodstva Litve.

Ti ljudi, uglavnom, nisu bili bogati, ali je njihov, u svakom pogledu, bio cijeli svijet jer je posvuda, pa i u Zagrebu, u Osijeku i u Sarajevu, bilo onih koji su govorili jidiš. Iako je, kao i svaki drugi jezik, služio sporazumijevanju, u jidišu je, barem kod nas, bilo i nečega važnijeg. Jidiš je bio šifra međusobnog povjerenja, šifra zajedničke sudbine. Oni koji nisu jidiš govorili, ili su se jidiša sramili, bili su neki drugi. Pomalo ili potpuno tuđi. Do 1941. jezici većine hrvatskih Židova bili su hrvatski, njemački, madžarski. Jezik bosanskih Jevreja, uz ovaj domaći, bio je judeoespańol.

Nakon Drugoga svjetskog rata je, u sklopu projekta stvaranja države Izrael, oživljen jedan mrtvi jezik. Stvaranje novog hebrejskog jezika jedinstven je događaj u kulturnoj historiji svijeta. Jidiš je, kao i judeoespańol, odbačen, uz dodatnu grubost, jer je protumačen kao jezik židovske podčinjenosti, uništenja, nestanka... Da bi zaživio jezik koji još nikome nije bio materinji, postradali su drugi židovski jezici. Je li to bilo nužno? To znaju oni kojih se ovo pitanje intimno-jezički tiče. O tome teško mogu razmišljati oni kojima ni jidiš ni hebrejski nisu materinji jezici.

Jidiš je nastavio živjeti i kopniti po New Yorku i velikim gradovima Sjedinjenih Američkih Država. A onda se u jesen 1978. dogodilo nešto veliko i važno: Isaac Bashevis Singer dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Pišući u samoći svoga jezika, nespreman da ga zamijeni velikim i općerazumljivim engleskim idiomom, Singer je, kako se tada govorilo, bio posljednji veliki pisac jidiša. Da li baš posljednji? I postao je jedan od najčitanijih, kod publike najvoljenijih dobitnika Nobelove nagrade, uopće. Pisac koji je spasio svoj jezik.

Pokretanje tečaja jidiša - ili male škole toga europskog jezika što su ga sedamdesetak godina njegovali i za nas čuvali Amerikanci - u svakom je pogledu važan događaj za našu kulturu i identitet. Činjenica da u tome sudjeluje Gabi Abramac, koja je svojedobno u Magazinu objavila sjajan i začudan tekst o bruklinskim hasidima, sama je po sebi dobro malo čudo.