U petak je predsjednik Republike Zoran Milanović imao još jedan u nizu javnih nastupa koji zaslužuju analizu na razini komunikacije, retorike i ukupnosti javne poruke.
Pregled nekoliko cjelovitih video zapisa odmah navodi na zaključak da su nastupi predugi što otežava strukturiranje vijesti za bilo koji medij - malotko ima vremena i volje pregledavati zapise koji su u pravilu dulji od pola sata - pa se često izgube i neke vrijedne poruke jer u prvi plan iskoči nekoliko, u pravilu od sadržaja ispražnjenih, ali prijemčivih poruka (Nino Đula je to precizno secirao u novogodišnjem Magazinu Jutarnjeg lista).
Predsjednik Republike prihvaća odgovarati na sva pitanja neovisno o tome jesu li dio njegovih ovlasti te ima li dovoljno informacija da na njih odgovori. Svjesno prihvaćajući takav nastup pretvara neupitno prečeste medijske nastupe u bujicu riječi bez reda i organizacije - ne nužno zbog tipa novinarskih pitanja.
Unutar tog nepostojanja sustava može se izvući nekoliko karakteristika stalno prisutnih u javnim nastupima predsjednika Republike, karakteristika koje imaju izrazito negativan utjecaj na službeni javni diskurs u Hrvatskoj i političko ozračje.
Poluistine
Predsjednik Milanović u nastupima koristi jedan od najgorih obrazaca demagoških govora: poluistine. Preciznije, temu počne točnim podatkom, u navodu, da bi ga kasnije prilagodio vlastitoj argumentaciji neovisno o tome je li ona točna/istinita ili netočna/neistinita. Uzet ću za primjer moj slučaj. Napisao sam tekst u kojem sam predsjedniku Republike izložio da njegova latinska sintagma "defensor cleptarum" ne odgovara željenom sadržaju "branitelj lopova", kojom se referirao na premijera Andreja Plenkovića, nego, kako je to napisala jedna ugledna prevoditeljica, "branitelj pokradenih (žena)". Promašen sadržaj.
Kad su ga novinari pitali za moj tekst, predsjednik Republike se niti riječju ne referira na pogrešku koju je napravio nego odmah kreće s objedama na moj račun: "novinarčić" (jedan je čitatelj Jutarnjeg bio inventivniji pa me nazvao “dnovinar”) i zatim gradira: "to nije ni neki novinarčić, to je lopov, pravomoćno osuđeni lopov". I tako zanemaruje postulat diskusije: non quis, sed quid (nije važno tko je rekao, nego što je rekao). Da, MVP je protiv mene podigao kaznenu prijavu, ali su u moju korist presudili Županijski i Vrhovni sud. Nisam lopov, još manje pravomoćno osuđeni. Ali taj podatak se ne uklapa u predsjednikovu sliku svijeta pa ga nema razloga provjeravati ili se, možda, naknadno ispričati.
Istovjetan mu je i napad na nakladničku kuću Hanza Media, u kojoj radim uz još nekoliko stotina vrijednih, profesionalnih žena i muškaraca. Tvrdeći da smo PR vlade i premijera, ali bez ijednog dokaza. Za napad na medijsku kuću, u kojem ga je slijedio i njegov glasnogovornik, u bilo kojoj demokratskoj državi obojica bi snosili političke konzekvencije. Osim ako bi dokazali da smo prekršili profesionalne kriterije. Dokaza nema.
Poluistine su izuzetno opasne jer utječu na stavove politike i razmišljanje javnosti. Tako će predsjednik Republike, razlažući protivljenje obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, reći da Austrija ne sudjeluje u tom projektu. Što ima snažan odjek tako dugo dok se ne razjasni da je riječ o neutralnoj zemlji kao što su još Irska, Cipar i Malta od članica EU. Koje također ne sudjeluju u obuci. Sve ostale sudjeluju.
Govor ulice
Svaki retorički priručnik ima klasifikaciju govora koju prate upute o stilu kojeg se treba držati pa će se, primjerice, izričajem razlikovati sudski od javnog nastupa. Predsjednik Republike je razinu svog govora izjednačio u velikoj mjeri s govorom ulice ne služeći se katkad samo frazama tog idioma, što je učinkovito stilsko sredstvo, nego ih čineći jednom od temeljnih sastavnica: “dasa, neka susjedu crkne krava, nećeš preko oranja, zvat ću decu, rasturanje, da nam lupaju čvrge i macole, da ih zavalja, u vražjoj majci” - primjeri su iz samo jednog javnog nastupa. U kojem je rekao i da je "Komšić najveći lopov" stvarajući tako problem ukupnoj hrvatskoj politici jer taj tip ima utjecaja na politiku susjedne zemlje.
Istodobno gradi sliku obrazovanog kozmopolita koristeći engleski i želeći, vjerojatno, prvim sredstvom dopasti se širokoj, manje obrazovanoj javnosti da bi drugim sredstvom kod njih gradio sliku učenog predsjednika koji im treba imponirati. Svjestan da to kod obrazovanih ne nailazi na odobravanje.
Govori predsjednika Republike primjer su populističke naracije koja traži jednostavna rješenja za složena pitanja. Zoran Milanović je tvrdio da je "kuna, kakva je takva, naša" ne obazirući se na mnoštvo argumenata koje su iznosili stručnjaci o prednostima uvođenja zajedničke valute s većinom članica EU, da bi zatim, prije koji tjedan, promijenio naraciju i podržao euro. Ne trudeći se objasniti obrat u stavu. Često se okreće parolaštvu pa će u govoru reći "Trst je naš", a kad shvati da je pretjerao namjerno nekoliko puta ponoviti tu frazu da bi je pokušao svesti na šalu. Ne samo retorički neuspješno, nego i politički potencijalno opasno.
Niz pogrešaka
Tako postavljen govor vodi nizu pogrešaka, svjesnih ili nesvjesnih. Predsjednik Republike će reći da je "Ukrajina, uz Tursku, najjača NATO kopnena vojska" da bi zatim, shvativši pogrešku, krenuo u tumačenje da nije "NATO, ali kao da je" jer ju NATO oprema. Umjesto da jednostavno prizna pogrešku, lapsus linguae.
Govorima nedostojnim položaja predsjednika, Zoran Milanović - svjesno ili nesvjesno - narušava predsjedničku poziciju, djeluje demagoški i negativno utječe na javni diskurs u državi koji je ionako nedovoljno uljuđen. Od osobe koja se diči obrazovanjem očekivali bismo da ga koristi u cilju podizanja kvalitete ukupne javne komunikacije u Hrvatskoj.
Bilo bi dobro kad bi se ugledao u predsjednice i predsjednike s istim ili manjim ovlastima i pokušao ih nasljedovati. Primjeri su talijanski predsjednik Sergio Mattarella i finski Sauli Väinämö Niinistö. Koji govore kad je potrebno, govore mirno, staloženo, pametno, strukturirano, s jasnim pozitivnim porukama što god mislili o vladi ili pojedinim članovima vlade ili bilo koje stranke, sa sviješću o važnosti pozicije na kojoj se nalaze. Možda nam je bliža Slovačka, ondje političku stabilnost mudrim istupima i djelovanjem jamči predsjednica Zuzana Čaputová.
Želim predsjedniku Republike Hrvatske da uzme odmor, pregleda neke od svojih nastupa i zatim pogleda kako to rade navedeni. Nakon toga da promijeni javne nastupe na vlastitu političku korist i, što je važnije, u cilju podizanja kvalitete javne rasprave u našoj zemlji što bi pomoglo ukupnoj društvenoj mentalnoj higijeni. Tako bi konačno učinio i nešto u korist zemlje koju predstavlja.