MIKŠIĆ, ŠAĆIRBEJ, PANIĆ, BAJUK... Politički lideri iz iseljeništva od Jadrana do Baltika: Mogu li spasitelji iz dijaspore donijeti uspjeh?

U hrvatskoj nogometnoj svlačionici uglavnom se najmanje govorilo hrvatski. Govorilo se uglavnom njemački, ali i engleski. Sada će se od ministara tražiti da znaju engleski kako bi mogli što efikasnije komunicirati s novim premijerom. Hrvatska je dobila novog mandatara iz dijaspore - Tihomira Oreškovića. Hrvata iz Kanade. Hrvatska javnost različito je reagirala na tu činjenicu. No, predstavnici dijaspore u zemljama istočne Europe ili tzv. sanitarnom kordonu, na rubovima Europe, koje Zapad ne smatra do kraja svojim “dijelom civilizacije”, uvijek su se dičili svojim predstavnicima koji su ostvarili nekakav uspjeh na tom, za njih, nedosanjanom dijelu svijeta. Predstavnici dijaspore od Baltika do Jadrana pojavljivali su se na političkoj sceni s raznim uspjesima, ostavljajući uglavnom “polugorak” okus. Te smutljive postkomunističke, uglavnom frustrirane, zemlje tražile su svoje mjesto pod suncem, a razni predstavnici dijaspore trebali su dokazati da u našem narodu (oni koji su u zemlji očito nisu dovoljno dobri te su kontaminirani komunističkim naslijeđem) postoje uspješni ljudi koji su ostvarili rezultate u tom “velikom svijetu”.

Počeo je to prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je prvo za ministra vanjskih poslova želio dovesti Rudyja Perpicha, demokratskog guvernera (u dva navrata) Minnesote, ali na kraju to nije išlo. Perpich se, prema legendi (službenoj), nije želio odreći američkog državljanstva, a prema drugoj se nije sasvim slagao s tadašnjim (vanjsko)političkim prioritetima Franje Tuđmana.

No, uskoro se Franjo Tuđman okrenuo sjevernijoj dijaspori - iz Kanade je na mjesto ministra obrane postavio dugogodišnjeg političkog emigranta Gojka Šuška, koji je bio neformalni gubernator Hrvatima iz Hercegovine (prema potrebi je osnivao i dokidao Herceg Bosnu) te konzervativni ideološki guru HDZ-a, s nedorečenom doemigrantskom prošlošću.

Andrej Bajuk - Slovenija

Slovenci su kao premijera imali predstvanika emigracije Andreja Bajuka iz Argentine, koji je Slovencima iz dijaspore donio tradicionalne slovenske konzervativne vrijednosti (gdje su se sačuvale nedirnute) te ih je želio pročistiti u neokršćanskom limbu od ostataka komunističkog duhovnog naslijeđa. On je s obitelji pobjegao pred partizanima 1945., iako je bio susjed Edvarda Kardelja. Početkom 90-ih su ga Lojze Peterle i Janez Janša zvali da preuzme Narodnu banku Slovenije, ali je to on odbijao, da bi 2000. sedam mjeseci bio (od svibnja do studenog) najkraći premijer neke slovenske vlade. Poznat je po tome da hrvatskim novinarima nije želio odgovarati na pitanja postavljena na hrvatskom. Janša ga je u svojoj vladi 2004. postavio za ministra financija.

Boris Mikšić - Hrvatska

Na predsjedničkim izborima kandidirao se “američki poduzetnik”, “dečko s Trešnjevke” Boris Mikšić, koji je čak 2005. godine ugrozio i tadašnju kandidatkinju HDZ-a Jadranku Kosor. Bio je treći s gotovo 18 posto glasova. Kada je izgubio, pokušao je pokrenuti hrvatsku “narančastu revoluciju” na Trgu bana Jelačića, gdje su nekoliko dana bezuspješno pokušavali “dići ustanak”, ali nije prošlo. Poslije je isplivalo da je obiteljski nasilnik, iako je u kampanji uživao podršku određenih medija i sumnjivih oporbenih krugova. Danas je daleko od hrvatske političke scene, iako je, recimo, obećavao da će poslati u Remetinec najvećeg hrvatskog tajkuna Ivicu Todorića.

Milan Panić - Srbija (Jugoslavija)

U ostalim zemljama bivše istočne Europe pojavljivali su se, ili su i danas na vlasti, ljudi rođeni ili školovani u inozemstvu. Uz Oreškovića, svakako je najpoznatiji premijer Srbije, odnodno frankenštajnske Miloševićeve tvorevine SR Jugoslavije Milan Panić. Amerikanac srpskih korijena (uvijek kaže “ja sam prije svega i iznad svega Amerikanac” iako je svojim donacijama podržavao tadašnjeg demokratskog predsjedničkog kandidata Dukakisa) dolazi iz istih framaceutskih menadžerskih krugova kao i Orešković. Osnivač i vlasnik ICN Pharmaceuticals. Postao je i 75-postotni vlasnik najjače srbijanske farmaceutske tvrtke Galenika, koju danas želi preuzeti kanadska tvrtka Valent, koja je i vlasnik Panićeve kompanije. Milan Panić stigao je “niotkud” na, navodno, prijedlog tadašnjeg predsjednika SRJ Dobrice Ćosića, kao neka paralažna protuteža tada svemoćnom Slobodanu Miloševiću. Te 1992. godine, kada je postavljen za premijera SRJ, bjesnio je rat u Hrvatskoj, počinjao u BiH, a Kosovo je pretvoreno u Guantanamo. Kada je 14. srpnja 1992. preuzimao dužnost, na slabom srpskom je položio zakletvu, da bi na kraju, već umoran, izrekao na engleskom “tako mi Bog pomogao”. Panić je trebao dati nekakav slabašni prozapadni imidž Miloševićevu režimu, a njegove inicijative za mir u Hrvatskoj i BiH - nisu dale veće rezultate, osim što si i danas pripisuje zasluge za organizaciju Daytona. Bio je bez ikakve političke moći, ali dobra kulisa Miloševićeva režima koji je baš tih godina bio neupitni gospodar Srbije i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Panić je bio neuspješni protukandidat Miloševiću na izborima, a danas nema nikakvog utjecaja niti postoji na srbijanskoj političkoj sceni.

Panić je kao dijete sa 14 godina pristupio partizanskom pokretu, ali je 1955. emigrirao iz Jugoslavije.

Muhamed Šaćirbej - Bosna i Hercegovina

Ni BiH nije bila imuna na zov dijaspore. Prvi ambasador BiH u UN-u te kasniji ministar vanjskih poslova te zemlje Muhamed Šaćirbej bio je čovjek iz stare begovske emigrantske obitelji koji je trebao poboljšati imidž BiH u svijetu usred rata te je bio u bošnjačkoj delegaciji tijekom daytonskih pregovora. No, iako je obavljao težak diplomatski posao za mladu državu, nije zanemario ni sebe. Optužen je da je “zamračio” 1,8 milijuna dolara iz fonda ministarstva vanjskih poslova te dodatnih 600 tisuća dolara s računa misije BiH u UN-u. SAD ga, kao svog građanina, nije izručila BiH.

Toomas Hendrik Ivles - Estonija

Trenutni predsjednik Estonije Toomas Hendrik Ivles rođen je u Švedskoj, kamo su njegovi roditelji estonsko-ruskog podrijetla pobjegli pred napredovanjem Crvene armije. Ne osjećajući se sigurno u Švedskoj, početkom 50-ih godina emigrirali su u SAD. Nakon završetka Columbia Universityja te doktorata u Pennsylvaniji odlazi raditi u Kanadu, gdje na vankuverskom sveučilištu predaje književnost te je ujedno lektor za estonski jezik. Odmah nakon stjecanja neovisnosti vraća se u Estoniju, u diplomatsku službu kao veleposlanik, a potom je bio ministar vanjskih poslova 1999. - 2002., da bi potom dva puta bio biran na položaj estonskog predsjednika. Vrlo je restriktivan prema doseljenicima, a pogotovo se ističe vrlo antiruskom politikom te je protiv davanja većih prava ruskoj manjini.

Andrej Kiska - Slovačka

Trenutni predsjednik Slovačke emigrirao je svojedobno u SAD, gdje je prema vlastitim riječima “radio na pumpi”, počevši tako od nule, da bi uskoro postao poznati i bogati poduzetnik. Nakon toga se odlučio vratiti u Slovačku kako bi pomogao njenoj demokratizaciji. Na referendumu o istospolnim brakovima (nije prošao) rekao je da se zalaže za tolerantnu Slovačku koja će svima omogućiti ista prava.

Stanisław TymiNski - Poljska

U Poljskoj je dva puta na izborima sreću okušao i Stanisław Tymiñski, kanadski poduzetnik podrijetlom Poljak. Na poljskoj političkoj sceni pojavio se nenadano 1990., pa je u prvom predsjedničkom krugu zauzeo drugu poziciju ostavivši iza sebe i prvog nekomunističkog premijera Tadeusza Mazowieckog, ali je u drugom krugu morao potpisati poraz od legendarnog vođe Solidarnosti Lecha Wałese. Okušao se i 2005. na izborima, ali je njegova zvijezda potamnjela.