Nakon što su zastupnici Mosta kazali kako su im oporbeni zastupnici okrenuli leđa, iako su na početku svi podržali njihova referendumske pitanja, na Facebooku se oglasila Marija Selak Raspudić podužim postom naslovljenim: 'Zašto nas je izdala lijeva 'oporba'?'
U njemu se osvrnula na cirkus u Saboru, a tvrdi da su mediji zlonamjerno prenijeli njezin uzvuk da ju se 'iznese iz sabornice', ali i sukob između Nine Raspudića i Peđe Grbina.
- Mediji željni senzacionalizma to su prenijeli kao rub fizičkog sukoba za koji nije bilo ama baš nikakvih naznaka u stvarnosti'm tvrdi Selak Raspudić.
Piše i kako je ljevica "u ovoj pandemiji po pitanju ljudskih sloboda ostala skrštenih ruku" te da se to možda ne bi vidjelo da Most nije pokrenuo incijativu za referendum o covid potvrdama.
Njezinu objavu prenosimo u cijelosti:
'Zašto nas je izdala lijeva 'oporba'?'
Na zadnjem danu ovogodišnjeg saborskog zasjedanja dogodilo se nešto skandalozno. Otklon od očekivanog slijeda događaja započela je ničim izazvana Sandra Benčić lažima kako se MOST protivi cijepljenju i svim mjerama, benzin je dolio Milorad Pupovac nazvavši nas „šegrtima smrti“, a verbalnu paljbu po MOST-u zapečatio je Peđa Grbin ustvrdivši da „parazitiramo na umrlima“. Riječ je zapravo o reinterpretaciji HDZ-ove beskrupulozne retorike kojom su od nas doslovno napravili metu napisavši broj umrlih od COVID-a na naša lica. Kada sam taj HDZ-ov pamfletski uradak prvi put vidjela pomislila sam da je riječ o providnoj, očajničkoj taktici koja nema ni teoretsku šansu da uspije.
No Peđa Grbin me opovrgnuo. Šokirana njegovim ispadom pokušala sam objasniti da je takvo politiziranje smrti etički nedopustivo u Hrvatskom saboru, a nakon što mi predsjednik sabora nije dopustio da završim rečenicu, rekla sam da me mogu i iznijeti van, ali neću prestati govoriti. Mediji su naravno prenijeli samo moju „žudnju“ da me se iznese, koja je manipulativno trebala poslužiti da me se prikaže kao wannabe Pernara. Tako je moja ljudska uznemirenost lakonski izrečenim klevetama saborskog kolege u izvrnutoj logici naše svakodnevice postala izraz mahnitanja, dok njegovo hladnokrvno prepucavanje mrtvim građanima republike Hrvatske nitko nije problematizirao jer je to očito vrhunac civiliziranog diskursa.
Moji saborski kolege Marin Miletić, Miro Bulj i Nino Raspudić opravdano pogođeni Grbinovim preteškim riječima došli su u glavnu sabornicu, a Nino Raspudić se i obratio Grbinu rekavši mu da ga može biti sram što je to rekao i pitavši ga gdje je on bio kada je trebalo upozoriti da se svi testiraju na ulazu u bolnice kako ne bi došlo do proboja virusa. Mediji željni senzacionalizma to su prenijeli kao rub fizičkog sukoba za koji nije bilo ama baš nikakvih naznaka u stvarnosti, a interpretaciju je potpirio sam Grbin koji je kalkulantski prešutio što mu je Raspudić rekao da bi omogućio zamišljaje tko zna kakvih prijetnji.
Epilog ovog obrata i mučnog prepucavanja bio je samozadovoljni smiješak na licu Gordana Jandrokovića koji je u svoju vitrinu 'korisnih budala' nakon Zekanovića pospremio i impotentne vođe nepostojeće ljevice u Hrvatskoj. Svi su oni naime potvrdili samo jedno – HDZ stručno i sigurno rukovodi ovom krizom, a oni koji se bune tek su pojedinci skloni ekscesnom ponašanju. Divide et impera još se jednom pokazalo taktičkom nenadmašnicom.
U trenutku glasovanja o jednom od najočitijih primjera HDZ-ovog protupravnog nasilja, pokušaja naknadnog legaliziranja već važeće odluke o COVID-potvrdama, oporba koja nikad nije imala snažnije argumente da osudi HDZ-ovu pandemijsku politiku okrenula se protiv same sebe. Točnije, lijeva strana oporbe svoj je bijes umjesto prema HDZ-u dominantno usmjerila na MOST zbog organizacije referenduma o stožerokraciji. Koliko je to politički štetno pokazuje radost na Jandrokovićevom licu. Zašto mu je onda lijeva strana sabornice dala takav poklon za Božić?
Razlog za to treba potražiti prije svega u jednoj izjavi Zorana Milanovića. On je naime u odgovoru novinarima na pitanje o pandemiji koronavirusa i našem referendumu među ostalim rekao i da je „ljevica pala na stres testu temeljnih ljudskih sloboda“. Ta je izjava bila kao da je netko, i to s istog dvora, konačno uzviknuo „car je gol!“. Hrvatska je ljevica na površini upućenu kritiku manje-više ignorirala, ali iz njihovih postupaka vidimo paničnu reakciju pokušaja saniranja štete zbog ovog neočekivanog prodora istine. Tako su brže bolje počeli skupljati potpise, pisati zaključke Saboru i ljubavna pisma Ustavnom sudu, pokretati različite inicijative koje su sve redom osuđene na propast jer u ovoj konstelaciji snaga nemaju dovoljan broj političkih ruku da se nešto od toga doista i realizira. No to im nije bilo ni bitno. Jedino je bilo važno vratiti duha u bocu i sakriti sramotu da je ljevica u ovoj pandemiji po pitanju ljudskih sloboda ostala skrštenih ruku. A to možda ne bi ni bilo vidljivo da se nije pojavio MOST koji je poduzeo konkretnu akciju koja doista i može uroditi plodom te promijeniti način odlučivanja u ovoj pandemiji.
I što su šanse da naš referendum uspije postajale veće, nervoza je na ljevici bila sve snažnija. Što da radimo? Kako da ne podržimo referendum kad de facto zagovaramo isto što je i MOST artikulirao svojim referendumskim pitanjima? No ako ih podržimo, zar će jedan MOST ispasti borac za ljudska prava? Zar to nije naša privilegirana nasljedna pozicija? Što će na to reći naši birači? Hoće li nas pitati gdje smo bili?
„Ljevica je pala na stres testu temeljnih ljudskih sloboda“ nastavilo je potiho, ali neumoljivo odjekivati u njihovim glavama. Istina je uvijek bolna jer se nju ne može spriječiti. Ona reže precizno, bespoštedno i bespovratno. Jedino što je preostalo razotkrivenim pasivistima je usmjeriti svoj gnjev prema MOST-u. Jer ako MOST-ovce etiketiraju kao „antivaksere“, „ekstremiste“ i „parazite“ onda nitko neće postaviti pitanje o sadržaju našeg referenduma s kojim se nemoguće ne složiti. I nitko se više neće čuditi zašto ljevica ništa ne poduzima kad je samo ona ostala „normalna“ u ovim izvanrednim okolnostima, doduše sakrivena u ormaru dok ključne bitke ne prođu, ali s prijetvornom nadom da će jedina preživjeti pa se potom na stratištu pobjednički šepuriti jer mrtve ionako nitko ne može pitati o njihovoj strani priče. I to je prava pozadina neočekivane oporbene „izdaje“. Da bi prikrili vlastiti kukavičluk i nedostatak angažmana „ljevičari“ su odlučili dehumanizirati one koji su svojim djelovanjem, nenamjerno doduše, tu istinu iznijeli na vidjelo.
Tokom prošle godine bila sam, statistički gledano, najaktivnija saborska zastupnica. Kvantiteta ne govori ništa o onome što je temeljno, kvaliteti, ali barem upućuje da sam se poprilično naradila. Rado bih da razgovaramo i o sadržaju, koliko sam amandmana predložila, kakve su bile moje rasprave, koliko sam novih tema otvorila, kako sam vodila Odbor za ravnopravnost spolova. No to, čini mi se, nikoga ne zanima. Svoj sam posao shvatila ozbiljno i dala sam sve od sebe da argumentiranim radom doprinesem Hrvatskome saboru. Uspješno ili ne procijenit će oni koji su mi svojim glasovima ukazali povjerenje. Usprkos tome što smo najaktivniji oporbeni klub s najviše amandmana, proteklih dana jedino što u svim medijima odjekuje o našem političkom djelovanju je da smo mi „jeftini populisti“, „živozidaši“, „profiteri na mrtvima“… niz je dug. Koliko god mi te etikete teško padale zbog velikog truda koji sam uložila u svoj zastupnički angažman uvijek se sjetim kako od medijskog blaćenja mnogo dublje boli istina. Precizna, bespoštedna i bespovratna.
„Ljevica je pala na stres testu temeljnih ljudskih sloboda“ naziv je konferencije koja se održava na stotu obljetnicu pandemije korona-virusa, 2120. godine, koju svijet prigodno obilježava raspravom o tome kako nam se (mogao) dogoditi totalitarizam 21. stoljeća u ime zaštite zdravlja naših građana."