MANOLIĆEVA KĆI PRISJETILA SE KAKO SU JE NA TUŠKANCU POKUŠALI OTETI ARKANOVCI, NJEZIN OTAC ZAVAPIO Kad bih imao 100 godina manje, poveo bih revoluciju!

Naš najdugovječniji političar, Josip Manolić, ove je godine u ožujku proslavio 99. rođendan. Njegova kći Zrnka s kojom živi, kaže da je i dalje izuzetno vitalan te da ga sve zanima. Bivši visokopozicionirani dužnosnik UDBA-e bio je i drugi predsjednik hrvatske Vlade i osnivač HDZ-a, a u njegovom domu u Nazorovoj u Zagrebu s njim i kćerkom razgovarao je novinar Glasa Istre.

- Nedavno smo gledali neki kviz, mislim da je to bila 'Potjera' koju vodi Joško Lokas. Tata je na svih 20 pitanja znao odgovore! Nevjerojatan je. I poslušan. Kad mu dogovorim neki pregled, ode. Ne komplicira. Ima i svoje rituale, kave s prijateljima, mlađima od njega. Generacije kojoj je on pripadao više nema - rekla je Zrnka.

Prisjetila se opasne situacije početkom 90-ih kad je u Zagrebu uhićen Željko Ražnjatović Arkan. Za osvetu, njegovi su suradnici oteli sina ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, bliskog Manolićevog suradnika, čime su ucjenjivali hrvatske vlasti na puštanje Arkana, a onda je i ona došla na red. Kako je ispričala za Glas Istre, u ulici na Tuškancu gdje su živjeli, dočekali su je dvojica u crnom Mercedesu, a uspjela im je pobjeći u kuću iz koje se izvukla kroz drugi izlaz.

- Čekali su duže od dva sata da se vratim. Kući sam došla tek kasno popodne. Došao je i tata. A on meni - jesi im zbrisala? A jesam, nasmijali smo se kratko i više to nismo komentirali - prepričala je.

Josip Manolić, unatoč zadovoljstvu općim stanjem 30-godišnje suverene hrvatske države, Ustavom i zakonodavstvom, smatra da su radnici i seljaci u osobito teškoj situaciji.

- Ovi bojovnici protiv komunizma uništili su ono što je u samoupravnom socijalizmu bilo najvažnije - samoupravljanje. Najvrjednije je kad čovjeka s radne pozicije približiš upravljačkim pozicijama. To je samoupravljanje, a toga više nema - rekao je dotaknuvši se tako povijesti. Razgovor se potom neminovno dotaknuo Bleiburga nakon što je Manolić rekao da naši povjesničari danas ne razumiju povezanost određenih pojava u društvu.

- Kod nas dominira Bleiburg, kao negativno-pozitivna priča, ovisno o kutu gledanja. Naši bojovnici protiv komunizma, posebno u emisijama o zločinima komunizma u Hrvatskoj, ne gledaju na povezanost određenih događaja. Oni ne gledaju što se sve događalo u jednom razdoblju na jednom širem području. Nemaju tu percepciju. Bleiburg gledaju izolirano, izvan pravog konteksta. Svoj Bleiburg su imale i druge velike pobjedničke zemlje antihitlerovske koalicije, ali se to zaboravlja. Svoj Bleiburg ima i Amerika koja je atomskom bombom uništila Hirošimu - rekao je objašnjavajući dalje da su na Bleiburgu stradali civili koji su tamo silom odvedeni.

- Ustaše su ih pokupile i povele sa sobom. U Hirošimi civili nisu bili nasilno dovedeni na stratište, kao na Bleiburgu. U Hirošimi su stradali u krevetima, nemoćno su spavali. Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto '45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo. Oko Bleiburga ipak je postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom - ustvrdio je Manolić pojašnjavajući da su Amerikanci Japancima ili Englezi Nijemcima (razaranjem Dresdena) poslali poruku - dosta je vašeg krvoprolića.

- Kad uzmete u obzir Bleiburg, civilne žrtve Hirošime i posljedice napada atomskom bombom pa sa zemljom sravnjen Dresden, onda vidite da je Tito ostao najdosljedniji - on se borio protiv vojnika! Borio se protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto, a oni su opet ostajali opasni jer su proklamirali da će se opet boriti ako budu imali prilike.

Govoreći o ‘bojovnicima protiv komunizma’ Manolić je naglasio:

- Kad mi govorimo o socijalizmu, bojovnici protiv socijalizma govore o komunizmu! Sada živimo u financijskoj diktaturi kapitalizma. Titov samoupravni socijalizam je put koji bi trebalo slijediti. Sustav je imao ograničenja, ali je generalno bio progresivan jer je krčio put prema naprijed i prema samoupravnom socijalizmu! Danas u svijetu postoje tri modela i poimanja socijalizma. Švedski model koji je najprihvatljiviji i prema Marxu takav ima najviše šanse opstati. Marx je, naime, tvrdio da socijalizam može pobijediti samo u najrazvijenijim zemljama. Tu je i kineski put socijalizma koji se prilagođava, tumači Manolić.

- Bez obzira na sve što se dogodilo u ovih 30 godina naše suverene Hrvatske, mislim da je samoupravni socijalizam jedini put da budemo društvo progresa. Na zadovoljstvo onih koji su najviše potlačeni, a to su najamni radnici, bez obzira jesu li intelektualci ili manualni radnici, tu su zatim nemoćni penzioneri da se suprotstave diktaturi kapitalizma i tu su seljaci koji su u nemogućnosti da se sa svojom postojećom organizacijom suprotstave diktaturi kapitalizma. Kada bih imao 100 godina manje, poveo bih revoluciju za Titov samoupravni socijalizam - dodao je kroz smijeh.

Prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana Manolić je dobro poznavao i o njemu je za Glas Istre rekao:

- Tuđman je proizvod Narodnooslobodilačkog rata i kad se stvarala Hrvatska, on nije mogao ni želio biti protiv toga i protiv svoje povijesti. On je taj nemilosrdni rat osjetio na svojoj koži. Biti partizan u hrvatskom Zagorju za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je najteži moguć put. Život partizana značio je da nikada ne skidaš cipele, stalno si i u pokretu i u riziku. Tuđman je to prošao. Svi mi bili smo progonjeni kao zvijeri. Ja sam čitav rat preživio kao politički radnik, uvjeravao sam ljude u ispravnost NOB-a te u njegovu sigurnu pobjedu jer se borimo za pravdu i pravu stvar. Teško mi je reći tko je bio veći - Tito ili Tuđman. Ovako ću vam reći - svatko u svoje vrijeme. Tuđman je vladao kad nam je nametnuta velikosrpska agresija i rat. Nismo drugo mogli nego se naoružati i tome suprotstaviti. Veliku stvar tada je napravio hrvatski lider Ivica Račan koji je ispravno procijenio opasno gomilanje snaga na agresivnoj strani i maknuo se, na neki način prepustio vodstvo Franji Tuđmanu. Račan je dobro znao kakvo je stanje u Partiji i koje su snage bile protiv osamostaljenja Hrvatske. Tuđman je to znao cijeniti. Zato je i rekao da treba sačuvati socijaldemokratsku partiju.