2. DIO FELJTONA

MANOLIĆ OTKRIVA U MEMOARIMA Na pripremi Deklaracije o hrvatskom jeziku radili su i dugogodišnji agenti Udbe!

Uoči izlaska dugo najavljivane knjige Josipa Manolića ‘Politika i domovina: moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku’, koja je i prije tiskanja izazvala kontroverze i polemike na hrvatskoj političkoj sceni, Jutarnji list u sklopu feljtona objavljuje najzanimljivija poglavlja
 Boris Kovačev / CROPIX

Biran sam 1965. za zastupnika Sabora SRH, što mi je bio prvi mandat, a 1969. dobio sam i drugi mandat. Vodio sam saborske odbore za organizacijsko-politička te zakonodavno-pravna pitanja. Intenzivno sam se počeo baviti pitanjima koja su tada bila u žiži hrvatske politike. Riječ je bila o reformi političke i administrativne podjele Hrvatske, konkretno ukidanju kotareva i prenošenju ovlasti na općine. Sudjelovao sam i u brojnim raspravama o reformi cjelokupnoga zakonodavstva SRH, ali i SFRJ. Aktivno sam sudjelovao u tadašnjoj političkoj borbi između federalno-centralističkih i republičko-nacionalnih koncepcija u pogledu izmjena saveznog Ustava. Ta je reforma završena malom, ali važnom pobjedom republičko-nacionalnoga koncepta, točnije usvajanjem 1969. amandmana na Ustav SFRJ.Te političke rasprave na svojevrstan način su me i obilježile.

Tada je Jugoslavija bila važan faktor na međunarodnom planu. U pokretu nesvrstanih Tito se nametnuo kao lider. Na unutarnjem planu situacija za Tita nije bila tako idilična. Razgovaralo se, pa i na mojoj političkoj razini, tko će Tita zamijeniti s obzirom na njegovu poodmaklu dob. Iz obavještajnih krugova, ali i u druženjima s Krajačićem koja su u to doba bila jako česta, znao sam da određeni visoki politički krugovi Tita spremaju za svojevrsno “umirovljenje”. Bio je već određen i čovjek koji bi se u Moslavini brinuo za njegov najveći hobi - lovstvo.

Pad Rankovića

Za brojne hrvatske komuniste Titovo je naglo umirovljenje bilo neprimjereno. Krajačić je, suprotno našemu tadašnjem veleposlaniku u Mađarskoj dr. Dušanu Čaliću, koji je aktivno radio na popularizaciji ideje o Titovu umirovljenju, stvarao drugu frontu. Kad je Maršal oglasio da ima ljudi koji ga žele poslati u mirovinu, počele su rasprave tko stoji iza toga. Brzo se uvidjelo da je glava te priče i namjere Aleksandar Ranković, inače njegov formalni zamjenik kao savezni potpredsjednik. S padom Rankovića na poznatom Brijunskom plenumu 1966. došlo je do snažnog pomaka prema demokratizaciji svih odnosa u zemlji. Silaskom s vlasti Rankovićevih sljedbenika pale su i one strukture koje su se nalazile u vojsci i policiji, ali i u kulturnom i političkom životu.

Hrvatsko buđenje tih sloboda svoju je potvrdu dobilo već 1967. kroz poznatu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Znam da će danas moje spoznaje oko Deklaracije uzbuniti brojne duhove u cijeloj zemlji onako kako su se ti duhovi uzbudili u ondašnjoj federaciji. Imam, naime, čvrste spoznaje da Deklaraciju nisu napisali književnici ni jezikoslovci, već djelatnici tadašnje službe “državne sigurnosti”.

Problem jezika

Znao sam već tada za tu činjenicu kao i neke osjetljive detalje njezina nastanka pa se zbog toga nisam javno opredijelio za tu ideju. Na zasjedanju Sabora krajem 1967. Stjepan Mesić, Pero Kriste, Božo Novak i ja diskutirali smo o Deklaraciji i podržali stavove koje je donijelo partijsko rukovodstvo. Znajući za neke detalje njezina nastanka i činjenicu da su neki Udbini agenti promovirali tu ideju, u meni je prevagnulo razmišljanje da je riječ o podvali. Stevo Krajačić, s kojim sam o tome pokušao razgovarati, bez komentara je bježao od te teme. To je bio svojevrstan signal da “ne trčim pred rudo”.

Bezbroj je važnih događanja i detalja na koje danas valja podsjetiti zbog povijesne istine. Srpska akademija nauka i umetnosti pripremila je za izdanje sovjetske Akademije znanosti i umjetnosti monografiju Svjetski narodi. U njoj je bio tekst o našoj zemlji pod nazivom “Narodi Jugoslavije”. Taj pamflet, ili bolje rečeno falsifikat, napao je u “Telegramu” od 17. lipnja 1966. Trpimir Macan. Ustvrđujući netočnosti, upozorio je na niz politički neodrživih ocjena i izrečenih pretenzija. Srpska je akademija svojatala i podmetala da su plemena koja su bila naseljena duž jadranske obale preci Srba, Crnogoraca i Bosanaca, a Bosna je uvrštena u srpske zemlje. Šime Balen u “Vjesniku u srijedu” od 25. siječnja 1967. kritizirao je sadržaj Informacije koju je izradio Savezni sekretarijat za informacije pod nazivom “ABC činjenice o Jugoslaviji”. Okružni sud u Beogradu zabranio je raspačavanje Rečnika koji je izdao beogradski Nolit, u kojemu se, među ostalim, tvrdilo da je “hrvatski jezik samo ‘provincijalizam srpskog jezika’.” Čak je i Ranković bio za zabranu “rasturanja” spomenute knjige. Nakon toga je Vlatko Pavletić u “Vjesniku u srijedu” u funkciji predsjednika Društva književnika Hrvatske na pitanje “Postoji li jugoslavenska književnost” odgovorio: “Ja bih na to želio posebno odgovoriti. Ne, prema mojem mišljenju, nije ispravan naziv ‘jugoslavenska književnost’.”

Tako je problem jezika postupno prešao na poprište međunacionalnih sukoba. Makedonci imaju pravo na svoj jezik, Slovenci također, a zašto mi Hrvati nemamo pravo na svoj jezik? Bila je to tema kojom je uvelike bio zaokupljen krug oko mene u Saboru i sve smo više bili izazivani da se o tome izjasnimo.

Prava bomba

Istodobno, i javna je rasprava u Hrvatskoj bujala, a u nju su se uključili Ljudevit Jonke, Radoslav Katičić, Ivan Kušan. Rasprava o Novosadskom dogovoru sve je više dolazila u žarište širega javnog interesa. Slovenci tada prvi “pale vatru”. Društvo književnika Slovenije, Slavističko društvo, Institut Slovenske akademije znanosti i umjetnosti tražili su uvođenje slovenskog jezika u cijeli program RTV-a Ljubljana. U Hrvatskoj je to potaknulo niz napisa među kojima je i onaj iz VUS-a “Jezici bez privilegija” s podnaslovom “Ravnopravnost jezika svih naših naroda - ustavni princip koji još nije ostvaren”. Gustav Krklec ustupio je mjesto mladom Vlatku Pavletiću, a Društvo književnika Hrvatske zauzelo je stav kojim se tražilo “dosljedno poštivanje ustavnih načela o pravu svakog naroda na svoj jezik”. Pavletić je vrlo brzo bio smijenjen u DKH i drugi put okarakteriziran kao hrvatski nacionalist i izbačen iz SKJ i Gradskoga komiteta SKH Zagreb. Trideset i pet godina kasnije u svojim memoarskim zapisima među inim i mene će prozvati kao osobu koja je inzistirala na njegovu kažnjavanju. Tada nisam bio u operativnoj vlasti ni član partijskoga foruma niti se zalagao za gonjenje Vlatka Pavletića.

List “Telegram” od 17. ožujka 1967. u hrvatsku je javnost pustio bombu. Objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Potpisnici Deklaracije bila su sve ugledna imena hrvatske kulture i jezikoslovlja.

Matica i SDS

Sutradan su prve političke reakcije izostale. Političko je vodstvo 15. i 16. ožujka već znalo da Deklaracija postoji. ”Vjesnik” je 19. ožujka blago otvorio temu u tekstu “Politika, a ne lingvistika”. Čak ni članci dr. Miloša Žanka nisu bili napadi na Deklaraciju. Napad počinje tekstom “Borbe” “Podzemne inicijative” i 21. ožujka osudom Izvršnoga komiteta CK SKH, a dan kasnije i Gradskoga komiteta. Sutradan Deklaraciju osuđuju kasniji istaknuti protagonisti Hrvatskog proljeća - Mika Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl, ali je jednako tako srčano brane oni s kojima će 1971. biti na istoj strani, poput Josipa Šentije. On je zapravo bio jedini koji je i pred javnim forumom ustao u obranu Deklaracije. Nakon VII. plenuma CK SKH Partija se izjasnila što misli o Deklaraciji. Bakarić je to obrazložio riječima: “Očekivali smo neki ispad u dogledno vrijeme iako o Deklaraciji nismo imali pojma”. Osnovne formulacije Deklaracije ocijenio je kao “neprijateljske stavove prema sadašnjoj fazi razvoja naše revolucije”.

Bakarićev šef kabineta Mile Odrljan, moj prijatelj, u jednom od naših druženja i razgovora dao mi je do znanja da je Bakarić imao Deklaraciju barem mjesec dana prije njezina objavljivanja i da je oko toga održavao konzultacije s Beogradom. Sve to pokazuje da je teza o upetljanosti Službe državne sigurnosti (SDS) u tu operaciju točna. Nisu, valjda, potpisnici dostavili kopiju Deklaracije prije njezine objave! Nakon plenuma, svi članovi Partije, potpisnici Deklaracije, partijski su kažnjeni, neki isključenjem iz Partije, a neki partijskim ukorima. Među njima nije bio dr. Franjo Tuđman, bivši direktor Instituta za historiju radničkog pokreta, koji je isključen iz Partije u svojoj ustanovi, ali ne zbog Deklaracije o hrvatskom jeziku. Kako je potpisnika bilo oko 240 i svi nisu bili članovi Partije, nepartijci nisu snosili nikakve sankcije jer nije bilo kaznenog progona. Na sve njih provodio se pritisak da promijene mišljenje i povuku potpise. Krležina izjava iz tih dana, kada mu je ponuđeno da se odrekne potpisa, najbolje oslikava duh tog vremena: “Ono što je moja staračka ruka potpisala, to nikad neće izbrisati”. No, to je u javnoj sferi kontroverznih događanja oko Deklaracije. Kada smo preuzeli vlast 1991., mnoge su istine djelomično potamnjele. Među potpisnicima Deklaracije bilo je onih koji su redovito izvještavali Službu državne sigurnosti o nastajanju spomenutog dokumenta. Štoviše, u nekim je dosjeima zapanjujuća revnost iskazana na konzultacijama o njezinu sadržaju i traženju većeg broja potpisnika. Postoje spoznaje da je supruga jednog od najvećih hrvatskih intelektualaca, koja je bila major Udbe, Deklaraciju još u njezinim povojima dostavila Beogradu. Mogu svjedočiti da me je na te okolnosti još davne 1987. upozorio Vlatko Pavletić. S njim sam o tome razgovarao kada smo zajedno bili u HDZ-u. Za njega je to bila možda i jedna od najvećih životnih dilema: otvoriti tu temu ili šutjeti?

Nešto ne štima

No ja sam poznavao i samog autora i idejnog začetnika Deklaracije. Bili smo i prijatelji. Kad se problem Deklaracije otvorio i počela partijska hajka na potpisnike, rekao mi je da je zapravo on njezin idejni i sadržajni autor. Bio je tada jedan od čelnih ljudi u Gradskoj skupštini, a prije toga je više od petnaest godina bio u Službi državne sigurnosti “zadužen za književnike”. Govorio mi je i o tome što je SDS motiviralo da se umiješa. Naveo mi je i brojna imena iz Matice hrvatske koja su bila povezana sa SDS-om i kako se utjecalo na neke pojedince da promoviraju ideju o Deklaraciji.

Tu je spoznaju dijelio i Vlatko Pavletić, koji je u Gradskom komitetu osjetio da se nešto zbiva “ispod žita”, iako je u svojim Prisjećanjima o sebi i drugima iznio druge teze: … i nakon svega što sam tada saznao i kasnije spoznao, mogu pouzdano posvjedočiti da nitko u partijskom vrhu u Hrvatskoj nije ništa saznao prije nego što je bilo prekasno da se inicijativa zaustavi, a glas hrvatskog otpora priguši. To je ujedno dokaz da u strukturama u kojima se sve pripremalo, a pogotovu u Matici hrvatskoj gdje je o deklaraciji odlučeno, nije bilo doušnika, a ni izdajnika.

Kakve li gorke zablude i neistine! Tvrdnjama da je obavio uvid u svoj dosje u SDS-u RH, potvrđuje zapravo ono što je upravo demantirao. Svaki je njegov korak, naime, bio registriran. Nisu u njegovu dosjeu podatke dopisivali duhovi nego živi ljudi koji su ga okruživali. Na pripremi Deklaracije aktivno su radili dugogodišnji agenti Udbe (SDS), primjerice, onaj s kodnim imenom “Forum”, ili pak onaj koji će kasnije biti ugledni privatni nakladnik, ali ne samo oni, koji su svakodnevno izvještavali o izradi teksta. Smatram da je vrijeme da se o tome progovori i da istraživači moraju dati cjelovitu sliku tog nesumnjivo važnog događaja, neovisno o “prstima SDS-a“ u tome.

Ostaje ključno pitanje: zašto je politika uključila SDS u pripremu Deklaracije? Kad o tome promišljam, jedini razuman razlog nalazim u zaustavljanju tada već naraslih zahtjeva hrvatskih političkih predstavnika, ali i građanstva, da se kroz ustavne amandmane osnaže gospodarski i politički interesi SRH, smanji moć federacije i ostvari veća razina demokratizacije društva. Jednako tako, da se međunacionalni odnosi ne tretiraju kao izrazi nacionalizma, ali i da se zatomljeni i stalno potiskivani nacionalni identiteti mogu konzumirati onako kako je Ustav dozvoljavao. Razlog uključivanja SDB-a u izradu Deklaracije mogao bi biti povezan i s činjenicom da je velik dio kulturne i znanstvene inteligencije u Hrvatskoj bio izvan utjecaja te iste službe pa je hrvatska znanstvena i kulturna inteligencija nametala teme koje Partija nije mogla prihvatiti. U tom je smislu indikativna i Bakarićeva izjava na Plenumu:

... već dulje vremena postoji aktualan sukob ili nerazumijevanje s tim krugom inteligencije. O njemu smo raspravljali nekoliko puta...

Poznata su zbivanja oko Deklaracije i Tuđmanovih stavova, ali ti će odnosi imati reperkusije na našu povijest dvadeset godina kasnije. S Tuđmanom sam o njegovim spoznajama glede Deklaracije razgovarao negdje u proljeće 1988. i on je bio uvjerenja da tu nešto nije “štimalo“. Tek je uvidom u razne popise suradnika Udbe, KOS-a i SDS-a, kao i suočavanjem s činjenicom da su neki protagonisti te priče i njegovi najbliži suradnici, rekao: “Joža, ne možeš tu ništa promijeniti“.

Dr. Tuđman je bio nesklon svakoj ideji da provedemo temeljitu istragu o tim događanjima, baš kao i Vlatko Pavletić, Dalibor Brozović....

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 12:26