USTANOVE ZA ODGOJ DJECE I MLADEŽI

'MALTRETIRANJE JE BILO SVAKODNEVNO' Potresne ispovijesti trojice muškaraca otkrivaju kako izgleda život u popravnom domu

Sredinom veljače na ulazu u podrum nebodera u zagrebačkom naselju Sopot pronađeno je mrtvo tijelo ženske osobe. 16-godišnja djevojka preminula je od predoziranja, a policija je ubrzo privela 30-godišnjeg državljanina BiH osumnjičenog da je djevojci omogućio konzumiranje droge u njegovu stanu. Maloljetna je djevojka u više navrata bježala od kuće.Bila je štićenica odgojnih domova iz kojih je također bježala.Krajem siječnja najtraženija hrvatska bjegunka, 26-godišnja Zorka Rogić uhićena je na području Irske. Za Rogić, koja je iz okolice Rijeke, tamošnji je Općinski sud početkom i krajem 2017. godine raspisao dvije tjeralice za dva kaznena djela - proizvodnja i stavljanje u promet droga i nedozvoljena proizvodnja i preprodaja oružja i eksploziva.Ona je također u mladosti bila štićenica popravnih domova.U Hrvatskoj djeluje 12 domova za odgoj djece i mladeži s mogućnošću organiziranog stanovanja, privremenog smještaja ili poludnevnim boravkom. Prema posljednjim raspoloživim podacima u domovima za djecu i mlade s problemima u ponašanju nalazi se 1260 djece, od toga 425 djece ženskog i 835 djece muškog spola.Prema posljednjim podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u domovima trenutačno boravi 48 mladih počinitelja kaznenih djela, maloljetnika i mlađih punoljetnika (od toga 4 ženskog spola i 44 muškog spola), dok ostali korisnici ostvaruju usluge smještaja temeljem Zakona o socijalnoj skrbi i Obiteljskog zakona.Jesu li mladi koji odrastaju u odgojnim domovima već unaprijed osuđeni na ovakve crne priče, završavaju li svi s kriminalnim dosjejima ili priča može biti i drukčija otkrivaju nam naša tri sugovornika. Dvojica su odrastali u odgojnom domu. Treći već 30 godina radi kao odgojitelj.
 Matija Djanjesic / CROPIX
Jure Krstanović, odgajatelj: "Dolaze agresivni i bahati mladići, oni nisu rođeni kriminalci, trebaju pomoći"

Mali Losinj, 270220.
Dom za odgoj maloljetnika.
Reportaza sa odgajateljem koji radi vec 30 godina u popravnom domu.
Na fotografiji: Jure Krstanovic, odgajatelj.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / CROPIX
Jure je bio i na vjenčanjima štićenika, ali, nažalost, i na sprovodima

Tri desetljeća ispravlja “krive Drine”. Nagledao se nasilja, krađa, bjegova, droge, mladića koji, doslovno, ne znaju pravilno pisati

U domu je bilo izuzetno teških i nasilnih mladića, jedan od njih kasnije je postao višestruki ubojica koji je prije toga osuđen i za premlaćivanje policajaca. Bio je agresivan, stalno se tukao, a jednom prigodom čitav je disko zatrpao kamenjem, napao je i čuvare. U domu je neko vrijeme boravio i mladić koji je nedavno ubijen u vatrenom obračunu u Splitu. Došao je na Lošinj s 18 godina kao formirani diler, odrastao je u takvoj obitelji, svi su ga se bojali jer je bio nasilan, odmah je uspostavio dilerske veze, a odgojitelja nije uvažavao - priča nam 60-godišnji Jure Krstanović o nekima od najtežih slučajeva koji su se dogodili u Odgojnom domu Mali Lošinj. U tom domu on radi 30 godina s mladićima, u dobi od 14 pa do 21 godinu, kod kojih je detektiran neki poremećaj u ponašanju, najčešće u obliku počinjenja kaznenih djela, nekog oblika ovisnosti, nepohađanja škole, skitnje...

Emocionalno uništena djeca

Tri desetljeća on ispravlja “krive Drine” i pokušava mladiće koji su u najosjetljivijim godinama vratiti na pravi put. Nagledao se Jure svačega: nasilja, samoozljeđivanja, krađa, bjegova, droge, mladića koji doslovno ne znaju pravilno pisati... Dolaze bahati, asocijalni i agresivni mladići koji su nasilni prema odgojiteljima i drugim mladićima, uništavaju inventar, ali Jure je vrlo jasan - “oni nisu kriminalci, to su mladići s lošim početnim startom kojima treba pomoć”.

- Dobiješ dijete koje je od malih nogu živjelo u nasilju i s roditeljima alkoholičarima i njemu je to jedini svijet koji poznaje. Ubrzo shvatiš da to nisu kriminalci, iako ima i toga, već da tom djetetu nitko nikada nije rekao lijepu riječ, pomilovao ga, poklonio mu nešto. U dom dolaze emocionalno uništena i nestabilna djeca, koja nisu pohađala školu, odgajala ih je ulica i jedini model ponašanja koji su vidjeli jest nasilje - objašnjava Krstanović. No, u 15 godina, koliko on vodi stambenu zajednicu, kroz nju je prošlo 50-ak mladića, a oko 80 posto ih je, kako kaže Jure, osposobljeno i izvedeno na pravi put, tako da nisu sve priče s lošim završetkom.

- Nedavno je kod nas maturirao mladić iz Slavonije, sin preminulog branitelja koji je bio jako vezan uz oca. Majka se teško nosila s cijelom situacijom, njegov stariji brat završio je u drogi i po zatvorima, a dječak je krenuo istim putem. Kada je došao u dom, uz pomoć sporta izvukao sam ga iz problema i nikada neću zaboraviti jecaje njegove majke kada smo joj javili da će joj sin maturirati. Nije mogla prestati plakati od sreće. Rekla je: ‘Dočekala sam da barem jedan sin krene pravim putem’ - otkriva Jure. S neizmjernim ponosom priča i o mladiću iz Hrvatskog zagorja koji je došao u dom s teškom životnom pričom, a danas je vrhunski kuhar. A Jurini prsti su se također upleli u tu “priču”. Mladić je učio za kuhara u njihovoj školi, a odgajatelj Krstanović organizirao mu je praksu kod poznanika koji je ugostitelj na otoku i koji ga je svemu naučio. Nakon izlaska mladić se odlučio vratiti u rodni grad, no ubrzo je shvatio da se sve vraća na staro. Otac je bio u drogi, majka ga nije doživljavala i uvidio je da bi ponovno mogao završiti u sličnim problemima. Nazvao je Krstanovića i rekao što se događa, a Jure mu je pomogao da ponovno pronađe posao na otoku, gdje radi kao uspješan kuhar. Imali su i mladića koji je proveo neko vrijeme u domu, a danas radi kao vrhunski konobar u hotelu s pet zvjezdica.

Lakše do trave nego do kruha

Dolaze i djeca iz imućnih obitelji, većinom mladići u pubertetu koji zaglibe u drogu, jer su oni idealna meta za dilere. Pitamo ga koliko je droga čest slučaj u domovima.

- U Lošinju je lakše doći do trave nego do kruha. Nama dolaze i mladići s takvim problemima, a dileri vole takve i žele ih što prije iskoristiti za svoje poslove. Odmah ih pokušaju uvući u svoje društvo, ali kako znam većinu stvari koje se događaju na otoku i tko se s kim druži, takva druženja odmah pokušavam prekinuti. Imali smo i slučaj konobara iz mjesta koji je poticao dečke na krađu alkohola iz dućana. Njima bi onda davao siću, 20, 30 kuna, oni bi bili sretni što bi i to dobili, a on bi prodavao boce po 200 kuna - priča Jure. Krađe se događaju, bez uvijanja kaže naš sugovornik. Prisjetio se slučaja kada su mu se blagajnice iz jednog lokalnog dućana požalile kako im stalno nestaje robe pa su se dogovorili da postave kamere i tome stanu na kraj. Ubrzo se ispostavilo da osim što su dečki krali, u to su bila upletena i starija gospoda koja su zlorabila djecu koja su za njih krala.

Sport je pravi put

Idealan način kako mladiće izvesti na pravi put, tvrdi Jure, jest sport.

- Imao sam nogometnu sekciju, tri mladića iz doma bila su registrirana u lokalnom nogometnom klubu, i to je velik uspjeh. Organiziram šetnje po otoku, imamo atletsku sekciju u sklopu koje je teretana za kojom vlada veliki interes - priča Jure, čija je velika ljubav sportsko ronjenje pa je i neke mladiće navukao na tu aktivnost. S velikim ponosom kaže da ga je jedan danas već odrasli čovjek, koji je bio u domu, u tome nadmašio, a drugog je toliko zarazio da je otvorio svoj dućan sportske opreme. Većina djece koja dolazi u dom ima velike propuste u obrazovanju. Po tri ili četiri godine nisu bili u školi ili sa 18 godina upisuju prvi razred srednje škole, neki ne znaju ni pravilno čitati i pisati.

- Sve su vam te priče u jednu ruku slične, a opet niti jedna nije ista -priča Jure kojem se u posebno sjećanje urezao mladić iz Dalmacije koji je donedavno bio u domu. Prve godine života proveo je po ustanovama i udomiteljskim obiteljima. Nije imao nikoga, majka ga je rodila i otišla s drugim i nikada nije pitala za njega.

- U dom je došao nesretan, bez samopoštovanja, s velikim propustima u obrazovanju, što ga je frustriralo. Uza sve to on nije imao osnovne odgovore na pitanja na koje bi svatko dijete trebalo imati - tko sam i čiji sam.

I za takvu djecu blagdani su najgori. Nije imao kome otići, a ni udomiteljske obitelji ga nisu htjele. Možete li samo zamisliti kroz što je sve to dijete, koje je bilo apsolutno od svih odbačeno, prolazilo? Ma koliko god bili profesionalni i dugo u ovome poslu, to su ti najteži trenuci kada vam se srce lomi i kada su emocije najintenzivnije - priznaje Jure.

No, pronašao je način kako prodrijeti i do tog mladića koji je odbijao - sve. Pronašao je zajedničku poveznicu - sport.

- Za sve to treba puno strpljenja, ali vjerujte mi, isplati se - objašnjava Jure koji je bio i na sprovodu jednog od mladića.

- Bilo je i takvih slučajeva, i to su ti teški trenuci kada iako ste uložili puno truda, shvatite da odgojitelji nisu uspjeli nekoga spasiti - govori i dodaje kako pamti, iako je to, kaže, bilo davno, slučajeve pedofila, kojima su djeca iz domova bila najlakša meta.

- Otok je malo mjesto i sve se uvijek sazna. Jednom sam tako ugledao svoje dečke s tim jednim čudnim muškarcem, odmah sam mu rekao neka da petama vjetra, a njima da se maknu od njega. Bilo je tijekom ovih 30 godina još takvih slučajeva, jedan lokalac koji je dulje vremena zlostavljao dječake, čak je slučaj završio na sudu, ali kako je sve to trajalo godinama, mladići su odrasli, otišli i nekako su svu tu prošlost htjeli ostaviti iza sebe - prisjeća se Krstanović. Samoozljeđivanje je često u domu, i to je kao i neka njihova poruka da traže pomoć.

- I dok neki to rade jer glume frajere i režu se po gornjem dijelu ruke gdje su vene i to nije toliko opasno, ima onih koji žiletima režu zapešća, onda je to puno krvi i u takvim trenucima važno je brzo reagirati, priča.

Autoritet kod mladića

I dok bi neke pogled na krvave ruke i krv koja lipti na sve strane izbezumio, Jure s obzirom na veliko iskustvo već zna da je najvažnije brzo reagirati. Isto kao što je važno brzo reagirati važno je pratiti priče i događanja na otoku. A njega na Lošinju svi znaju i on smatra da je to jedini način kako bi stekao autoritet kod mladića. - Odgajatelj treba biti prepoznatljiva osoba u mjestu, koja ima razvijene socijalne vještine, komunikativna je i mora se isticati u nečemu - sportu, društvenim aktivnostima i onda mladići tu osobu cijene. Oduvijek sam bio sportski tip i na Lošinj sam prvo došao raditi kao 27-godišnjak, kao profesor povijesti u jednoj srednjoj školi. Kada bih tada nekome rekao da sam profesor, svi bi zaključili da sam nastavnik tjelesnog - smije se i danas aktivan 60-godišnjak koji pršti energijom.Tako kada lošinjskim ulicama u popodnevnim satima projuri stari Mercedes iz kojeg trešti glazba s kasetofona, svi stanovnici znaju da Jure s dečkima ide u lov na ribu ili u šetnju po otocima. Iz automobila zna treštati i Šaban, kaže nam Jure, dodajući da kada mu dečki kažu “jarane, ma daj pusti nam onu našu”, tko im kada ga tako lijepo pitaju ne bi ispunio želju. A “profesor”, kako ga ti zovu, a zalomi se tu i taj “jarane”, smije se, ne skriva koliko ustvari živi za te mladiće.

- Mi vam zajedno pečemo i kolače, jednom sam dečkima donio kupljene baklave, rekli su da to nisu onakve kakve mi radimo. Želim toj djeci koliko mogu stvoriti toplinu doma. Mi smo vam obitelj - kaže Krstanović kojeg najviše naljuti kada Lošinjani te mladiće pogrdno nazivaju “domci”. Da mladići znaju koliko im je odgojitelj Jure posvećen, najbolje govori događaj od prije deset godina, kada je operirao kuk pa je tjedan dana bio slabo pokretan i mogao je hodati samo uz pomoć štaka, a većina njih ga je zvala, provjeravala kako je, donosila mu stvari iz trgovine. Za neke mladiće Jure je uistinu poput oca, jer biološkog nikada nisu upoznali ili nije bio uz njih kada je trebalo.

- Znaju mi se javljati danas odrasli ljudi, koji su u nekim periodima života bili u domu, a danas su uspješni i imaju svoje obitelji. Žele mi se pohvaliti da su uspjeli, jer me doživljavaju kao oca - priča naš sugovornik, koji je bio i na svadbi jednog bivšeg štićenika. I to su ti najljepši trenuci, kako kaže Jure, kada znaš da si ti svoj posao uspješno odradio. Struka kaže da ako od 100 djece jednog izvedeš na pravi put, napravio si posao, a Jure je izvukao desetke i desetke. Svaki novi mladić koji dođe u dom za njega je nova priča i novi izazov. (Ana Lonjak)

Goran Borović, bivši štićenik doma: "Bio sam divlji. Dotaknuo sam dno. Od smrti, kriminala i droge spasio me boks"

Zagreb, 260220.
Drustvo sportske rekreacije Omega, Subiceva 55.
Goran Borovic o odrastanju u popravnom domu.
Na fotografiji: Goran Borovic.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
Slabiji su morali plaćati onima pri vrhu piramide vršnjačkog nasilja. Neki štićenici nisu mjesecima jeli meso jer su svoje porcije morali davati zlostavljačima

Tko god bi u domu krenuo na mene, bacao bih na njega stolce i stolove kako bih se obranio. Tamo se moraš izboriti za sebe

Goran Borović sjedi u golu na praznom igralištu u Novom Vinodolskom. Nasnifan ljepila i s cigaretom u ustima razmišlja o svom životu. Dvanaest mu je godina i smjestili su ga u odgojni dom 250 kilometara od kuće. Iza njega je krvavi put popločen tučnjavama, razbijanjem i problemima s policijom. Obitelj, točnije majka, zatražila je da ga tamo smjeste. Ne krivi je zbog toga. Ne može je kriviti što nikada nije imala vremena za njega. Što je ovakav.

Ispušta dim i gleda u budućnost. Ne vidi ništa, samo pitanja: “Što će biti sa mnom? Hoće li mi Bog pomoći ili ću završiti mrtav na cesti?” Od te noći prošla je 31 godina. Goran je danas otac jednogodišnjih blizanaca, ima svoju boksačku dvoranu u Varaždinu i ostat će upamćen kao višestruki osvajač svjetskih i europskih boksačkih titula, ali i kao jedan od najboljih boksača u hrvatskoj povijesti.

Put po domovima

No, put koji ga je doveo do današnjeg života rijetko tko može zamisliti. I da je tada, sa 12 godina, odlučio drukčije, tko zna bi li danas toliko ljudi znalo njegovo ime. Sve je počelo u rodnom Varaždinu, u Banfici gdje je bio dio skupine delinkvenata koja je terorizirala grad. Broja tučnjava i ne pokušava se sjetiti, a razbijanje lokala tad mu je bilo svakodnevica. Policija ga je dobro znala, kao maloljetnik imao je dosje. Na pitanje zašto su to radili tek odgovara da je bila takva situacija u kvartu.

- Zanemarivao sam školu - kratko će pa nastavlja: - Roditelji nisu imali vremena za mene. I otac i majka bili su gluhonijemi, majka je po cijele dane radila... Poslije me više nisu mogli kontrolirati.

Tako je došlo i do odluke da ga pošalju u popravni dom u Novi Vinodolski. Bilo mu je 12 godina i tada je počeo njegov put po odgojnim ustanovama. Vinodolski, Cres pa Mali Lošinj. Najgore je, kaže, bilo u prvom domu jer mu je sve to bilo novo i teško se prilagođavao tom izdvojenom životu. Tu je nastavio sa svojim ponašanjem iz Varaždina, no nije bio jedini koji je vukao demone iz prošlosti. Kako je bio niska rasta, oni veći i stariji pokušavali su ga zlostavljati, ali nije dao na sebe.

- Oni bi krenuli, ja bih na njih bacio stolac. Došli bi drugi put, ja opet bih bacio stolac. Ako bi došli opet, istrgnuo bih stol i bacio na njih - prepričava pa dodaje rečenicu koju je u razgovoru ponovio nekoliko puta: - Moraš se izboriti za sebe. Preživio je prvi dom i dočekao ga je drugi, onaj na Cresu. Tamo je, kaže, bilo dobro. Nisu bili samo dječaci, nego i djevojke, i nekako se uspio smiriti. Kad je napunio 14 godina, vratili su ga doma, u Varaždin, gdje je ponovno došao u kontakt sa starim društvom.

- Vidio sam da mi tu nema budućnosti - odgovara. Tu je napravio prvi korak kojim je promijenio život. Zatražio je da ga vrate u odgojni dom. Trebala mu je kontrola, nadzor i ograničenja koja će ga smiriti. Dobio je Mali Lošinj, dom u koji su devedesetih išli sudski i socijalni slučajevi.

Bilo je među njima ubojica, silovatelja, nasilnika, ali i djece iz problematičnih obitelji koja su u domu proživljavala jednak pakao kao kod kuće.

O nasilju koje su neki štićenici doma provodili nije htio previše govoriti. Opisao nam je dva načina maltretiranja koji su tamo bili svakodnevica. Prvi je paljenje. Tako su nazivali zlostavljanje u kojem bi noću neki od štićenika pomoću spreja i upaljača palio noge usnuloj djeci. Drugi je danak koji su mlađi i slabiji morali plaćati onima pri vrhu piramide vršnjačkog nasilja. Naime, bilo je slučajeva, kaže, da neki štićenici nisu i po nekoliko mjeseci jeli meso jer su svoje porcije morali davati zlostavljačima. Isto je bilo i s odjećom te drugim stvarima jer je to bio jedini način da izbjegnu batine. No, ističe da su to tek blaže stvari. O onim težim slučajevima ne želi govoriti. Što se tiče njegove uloge u tom krugu nasilja, samo je ponovio da nije dao na sebe.

Lomili su me...

- U domu ne smiješ pokazati slabost. Ako jednom dopustiš da te gaze, neće stati. Kad je netko mene lomio, ja bih poslije slomio njega. Tko god je nešto pokušao, ja bih mu vratio - kaže Borović. On nije bio, kaže, jedan od nasilnika. Trudio se braniti one slabije koliko god je mogao. Čak je i nekima zabranjivao da zlostavljaju pridošlice.

- Znalo se dogoditi da ti koji su bili žrtve poslije počnu napadati mlađe od sebe. Ako su to bili jedni od onih koje sam branio, onda im to nisam dopuštao - napominje. Sve što nam je rekao, kaže, znali su u to vrijeme i odgojitelji, ali, u pravilu, nisu ništa poduzimali. Neke nije bilo briga, drugi su imali neke svoje interese, treći su i sami maltretirali štićenike, objašnjava Goran Borović. No, bilo je i onih kojima je zahvalan što su ga izveli na pravi put. Jedan od njih je Jure Krstanović, kojemu na neki način duguje svoj današnji život.

Svjetski prvak

Krstanović je Gorana poticao da pohađa izvannastavne aktivnosti. Tako se počeo baviti sportom, pa je tako naišao na drugu osobu koja mu je uvelike obilježila život i došao do boksa. Riječ je o Radenku Nikoliću zvanom Mujo, koji je bio trener boksa u Lošinju i za kojega Borović kaže da mu je drugi otac. Upravo ga je on u 15. godini usmjerio prema boksanju, što se pokazalo kao veliki obrat u Goranovoj životnoj priči. Prestale su tučnjave, alkohol i cigarete, posvetio se školi i treninzima, što je dovelo do toga da sa 18 godina postane svjetski prvak, iako je tada još bio štićenik doma u Lošinju. Osvojio je brojna natjecanja, postao svjetski prvak u kickboxingu, savateu, K-1, završio je Kineziološki fakultet i danas vodi svoju dvoranu za boks u Varaždinu te je trener boksa u Zagrebu. Ukratko, boks mu je spasio život.

- Boks me naučio da moram vjerovati u sebe i da u slučaju poraza pronađem rješenje kako da pobijedim - ističe. Svjestan je da je jedan od rijetkih iz domova koji su uspjeli. Ostali s Lošinja te ekipa iz Varaždina nastavili su s kriminalom, a neki su i poginuli zbog takva načina života. I zato je danas, kad god se sjeti onih pitanja koje je sebi postavio sa 12 godina, siguran samo u jedno: - Želim izvesti svoju djecu na pravi put. Želim biti uz njih kad me budu trebala, kako nikad ne bi morala proći ono što sam ja prošao - kaže Goran Borović. (Matija Boltižar)

Zoran Cikač, bivši štićenik doma: "Krao sam, drogirao se, zbog dilanja trave bio sam u zatvoru. Tamo sam se okrenuo Bogu"

Varazdin, 290220.
Zoran Cikac, za pricu o domovima za Nedjeljni Jutarnji.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Tek su mu 23 godine, a Zoran je stigao do pakla i natrag. Prije nekoliko mjeseci izašao je iz zatvora, a uskoro odlazi na posao u Švicarsku

U domu su ga toliko tukli i tlačili da nije znao za sebe. To je trajalo šest mjeseci, a priznaje da osjeća kao da je bilo šest godina

Varaždinac Zoran Cikač dosad je živio u udomiteljskim obiteljima, u dječjem domu, odgojnom domu i u zatvoru. Krao je, kaže, drogirao se, dilao travu i prekomjerno pio. Tek su mu 23 godine, a stigao je do pakla i natrag. Prije nekoliko mjeseci izašao je iz zatvora, a u petak 28. veljače imao je zakazan sistematski pregled zbog odlaska na posao u Švicarsku. Ondje radi za hrvatskog poslodavca kao glodač. Oprezan je sa zaključkom je li sretan, ali decidiran u odluci da se nikad neće vratiti gdje je bio, u kriminal i zatvor.

Klečanje na kukuruzu

Imao je godinu dana kad je s bratom starijim godinu dana završio u udomiteljstvu.

- Otac je otišao socijalnim radnicima i rekao da on s nama ne može. Došli su po nas, kako su mi kasnije rekli, i odveli nas udomiteljima. Prva i treća obitelj bile su dobre, kod druge sam kao petogodišnje dijete morao ustajati u šest i raditi, robijati. Nikad neću zaboraviti kako je teška bila Jupolova plastična kanta punu smjese za piliće. U toj godini nisam vidio komadić čokolade ili smokija. I počeo sam krasti ono što sam želio. I naviknuo se. Kad bi teta doznala da sam krao, kazna je bila klečanje na kukuruzu - počinje Zoran priču koja ga je odvela u dom. Zastaje, crven je u licu, oči mu se pune suzama. - Teško mi je svega se sjetiti. Treća je obitelj u Poljani Biškupečkoj bila dobra, ali ja sam se naučio krasti i nastavio s tim. Tu sam bio sam, bez brata koji je otišao u Odgojni dom na Cres. Nisam želio u školu. Ubrzo sam završio u Dječjem domu u Koprivnici i tek tada počeo ozbiljno krasti jer sam htio da i mene pošalju na Cres, da budem s bratom. Počeo sam se opijati, godinu dana markirao sam iz škole i pao razred. Taj je dom valjda u redu, ali ja sam uporno želio k bratu. Stalno, brat, brat, brat... ali nisu me odveli k njemu, nego sam završio u Odgojnom domu Mali Lošinj. Na Golom otoku, u pustoši... - prisjeća se osjećaja koji ga je obuzeo kad je stigao na Lošinj. I nikad ga nije napustio. I danas se, kaže, naježi kad se sjeti doma na Lošinju. Tek je tu, sa 14 godina, počeo ozbiljno krasti.

- To je rasadnik kriminalaca. Gledao sam od drugih i učio. Počeo sam krasti vrednije stvari, skupe parfeme i skupa pića. Tu sam počeo s drogom, pušio sam deset jointa na dan, vukao speed, gutao bombone, ecstasy, sve što mi je došlo pod ruku. A u domu je bilo svega. Sad mi je žao. Previše sam toga prošao zbog droge u domu. Puno se krade, tuče, odgajatelji nisu na svom radnom mjestu pa sam dobio puno, jako puno batina od drugih štićenika. Tako su me tukli i tlačili da nisam znao za sebe. To je trajalo šest mjeseci, a kao da je bilo šest godina - govori i dolazi do najsvjetlijeg trenutka dotadašnjeg života. - Išao sam u ugostiteljsku školu i bio odličan učenik. Zapazio me profesor Jure Krstanović, zauzeo se za mene i primio u svoju stambenu zajednicu za dečke koji su to zaslužili. Zajednica je smještena u susjedstvu doma, a i danas se čujem s profesorom. Prema meni se ponio kao otac i vječito ću mu biti zahvalan zbog svega - sjetan je Zoran.

Čudan je to momak, valjda kao što je čudan i njegov dosadašnji, mladi život. Ima više iskustva od dvostruko starijih, ali i pun je emocija kao mladac od 23. Nije bahat, nosi ispeglanu košulju i burmu. Miks je golemog iskustva i mladih godina. Tri godine hoda s djevojkom. Voli ju i žao mu je što njezini roditelji ne vole njega, ali kaže da ih može razumjeti. Jedan od gorih dana mu je bio kad se nakon izlaska iz doma, sa 18 godina, morao vratiti k ocu i majci, koji su ga s godinu dana dali udomiteljima.

- Morao sam ići k roditeljima, a gotovo ih uopće nisam poznavao. Nikad mi nisu pružili ljubav. Zaposlio sam se, a otac je odmah u startu tražio da mu dajem polovicu zarade za kredit koji je digao davno, ali ga nije otplaćivao. Dao sam mu od dvije plaće, vidio da nemam dovoljno za, recimo, polaganje vozačkog ispita, i odselio sam se. Tada je počela druga runda pakla - sad već energično govori Zoran Cikač. Priznaje da je mislio kako neće moći govoriti o svemu s nepoznatim ljudima, ali sad, kaže, želi sve ispričati.

- Trava, trava, trava... nisam prestajao. Još sam u domu odlučio okaniti se drugih droga za cijeli život. Kažu da trava nije droga, ali kad zbog nje završiš u zatvoru, onda je droga. U lipnju 2018. sam uhićen, priznao sam prodavanje trave maloljetnicima i sa 18 godina dobio 1,6 godina zatvora, od čega dva mjeseca uvjetno. I ja bih poludio da mom djetetu netko proda drogu i ne žalim se - ozbiljan je. Zatvorski su mu dani vrlo svježi. Iako mlađi punoljetnik, u varaždinskom je istražnom zatvoru, poslije u zagrebačkom Remetincu i na kraju u kaznionici u Glini, ćelije dijelio s ubojicama i silovateljima.

- Došao sam u istragu u Varaždinu, rekli su mi ‘ideš u posebni tretman’. Uđem u ćeliju, prvo što sam pomislio bilo je da će me netko izmasakrirati. Bila su petorica. Bilo me je strah, bojao sam se razgovarati, ali odlučio sam pitati ih zašto su tu. Mislim si, ako mi kaže da je ubojica, nema spavanja. Tako je i bilo. Bio je to neki Tihomir iz Međimurja, koji je dotad odrobijao 30 godina i trebao je još. Pa Josip Ledinko, monstrum iz Ludbrega... Dva dana nisam mogao zaspati. Točno znam kako se osjećao momak iz Splita koji je nedavno u zatvoru umro od straha. Šest mjeseci sam bio tu. Čim sam dobio nepravomoćnu presudu, želio sam otići na prijevremeno izdržavanje kazne koje omogućuje zakon. Poslali su me na nekakvu proceduralnu dijagnostiku u Remetinec. Strašno. Bilo je sto puta gore. Posteljina poderana, bilo je ledeno, hrana grozna, za doručak šnita salame s kruhom. U 38 dana izgubio sam 12 kilograma. Počeo sam uzimati tablete za spavanje, dva i pol tjedna nisam spavao. Desetorica smo bili u ćeliji, wc čučavac s drvenim, kaubojskim vratima. I Sanader je bio tamo, on je šetao sam, a mi smo mu s prozora vikali: ‘Ćaća, ćaća’ - govori. U travnju 2019. godine Zoran Cikač je otišao u Glinu.

- Radio sam u kuhinji, vrijeme je prolazilo brzo. Ekipa je bila ista, ubojice i silovatelji. Po mjesec dana nisam se usudio izaći u šetnju, jako sam se bojao - kaže.

Sad je vani, odlazi u Švicarsku, ima djevojku i, kaže, budućnost pred sobom.

Prisjeća se događanja iz života i zapisuje ih. Namjera mu je tužiti državu jer je kao mlađi punoljetnik u ustanovama bio smješten s ubojicama. - Došao sam doma iz zatvora, nisam mogao spavati, stalno sam se tresao - živo se, kaže, sjeća tog osjećaja.

Zoran Cikač u zatvoru se okrenuo Bogu. Kad je u Varaždinu, živi u baptističkoj Kući mogućnosti i priprema se za snimanje rap pjesme. (Višnja Gotal)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. prosinac 2022 15:05