Malog su Pavela skrivali u staji kraj ustaške komande

Dvije hrvatske obitelji dobit će danas, na Dan sjećanja na holokaust, jedno od najvažnijih priznanja na svijetu za iskazanu hrabrost i moralnost prema Židovima u Drugom svjetskom ratu - titulu Pravednika među narodima.

Priznanje dolazi 75 godina nakon plemenite priče o ljudskosti koja se tijekom četrdesetih, tijekom ustaške NDH, dogodila u Hrvatskom zagorju, točnije u selu Mače nedaleko od Zlatara. Među brojnim Židovima iz ovog kraja živio je i ugledni industrijalac Ferdo Schreiner, vlasnik ciglane u Bedekovčini, sa svojim trinaestogodišnjim sinom Paulom. Ustaše i Nijemci isprva su ga ostavljali na miru jer im je trebao takav stručnjak za keramiku, no krajem 1941. postajalo je sve jasnije da se obitelji ne piše dobro.

Novac za slobodu

Ustaški časnici došli su u listopadu 1941. pred njegovu kuću i uhitili njega i sina. No, Ferdo je velikom novčanom svotom uspio isposlovati njegovo puštanje na slobodu. Na željezničkoj pruzi vrata automobila naglo su se otvorila, a ustaše su Paulu naredili da izađe. Otac Ferdo odveden je u sabirni centar Loborgrad, odakle je kasnije prebačen u zloglasni logor Auschwitz, gdje je naposljetku i pogubljen u plinskoj komori. Majka i sestra odvezene su, pak, u logor u Novoj Gradiški, gdje su također smaknute. No, za malenog Paula priča je tek počinjala.

Platili glavom

Otac Ferdo nije mu htio reći što se događa te mu je samo dao adresu obitelji u Budinščini, gdje će pričekati obiteljskog prijatelja, uglednog HSS-ovca i novinara Hrvatskog dnevnika, Emerika Glojnarića. Obitelj Glojnarić iduće je tri godine riskirala vlastiti život kako bi sakrila nevinog dječaka od ustaških i njemačkih vojnika, za što su naknadno platili i glavom, a Emerikov nećak Albert Glojnarić danas će zbog njihovih djela primiti veliko priznanje izraelskog memorijalnog centra Yad Yashem. Iako je rođen nekoliko godina nakon rata i tih se događaja ne može sjećati, Albert priču dobro zna jer se ona s ponosom uvijek prepričavala u njihovoj kući.

- Moj je otac bio HSS-ovac, ali nije podržavao ustaški režim, nije dijelio taj svjetonazor. S Ferdom Schreinerom družio se, zajedno su igrali tenis i kada je on uhićen i pogubljen preuzeo je brigu o njegovu sinu. Skrivao ga je na staji uz ovu obiteljsku kuću, što je bilo posebno teško i riskantno jer je zgradu do, ovdje gdje je sada vatrogasno društvo, bilo sjedište ustaške vlasti. Mali Pavel, kako ga ovdje uvijek zovemo, nije smio napustiti staju. Da bi sakrio kako ga hrani, stric Emerik hranu mu je donosio u zdjelicama za psa, pa su ustaše mislili da hrani životinje. Pavel je, pak, preko špage povlačio tu hranu na vrh staje gdje je preko dana boravio. Tek bi noći, ako je bilo sigurno, otrčao prespavati u kuću - kazuje nam Albert.

Ustaški upadi u njihovu kuću nisu bili rijetkost. Tek kada bi otišli “u akciju”, pa ih nije bilo u selu, Paul je smio protegnuti noge i pomoći obitelji oko radova na zemlji.

Tako je jednom prilikom bio u kući za vrijeme iznenadnog prepada. Sakrio se iza vrata, a Emerik je otvorio ustašama koji su detaljno pretražili kuću jer su sumnjali da se ovdje skriva židovski dječak. No, nisu ga uspjeli pronaći, a od daljnje pretrage odustali su kada ih je Emerik pozvao u vinski podrum. Kad su se dobro napili domaćeg vina, onako veseli otišli su bez rezultata. Ipak, govori Emerik, sve je bilo dobro do jednog, kobnog trenutka u listopadu 1943., nakon što se Paul već dvije godine skrivao u kući Glojnarića.

Dječakov otac i majka

- Došli su i počeli lupati po prozorima, a na kraju su razbili prozore i ušli unutra. Izvukli su Emerikovu sestru Blaženku koja je radila za partizane. Tu na cesti su je zaklali, četrnaest puta su je proboli nožem. Emerik ju je išao obraniti pa je i sam dobio metak u glavu. Sve to mali Pavel gledao je s vrha staje, nije smio zucnuti - govori nam Albert. U kući je još ostala jedino Emerikova majka, Albertova baka Amalija, koja je nakon toga otišla u Zagreb jer života u Maču više nije bilo. Paul Schreiner ostao je sam s Jurom Pavlekom, čovjekom koji je radio kod Glojnarića. Njegov unuk Dražen Pavlek također će danas, u njegovo ime, preuzeti priznanje Pravednika među narodima.

- Kada su Emerik i Blaženka ubijeni, Jure je Paulu postao i otac i majka. Brinuo je njemu koliko god je mogao, često ga je vodio na polje i Paul zna reći kako je baš od njega naučio poštovanje prema polju i zemlji - govori nam Dražen Pavlek koji živi u nekoliko kilometara udaljenom Borkovcu.

Postao domobran

Paula je, ipak, trebalo skloniti na sigurno, pa je napravljen plan i preko veza u Zagrebu izrađeni su mu lažni dokumenti na ime Pavel Škrinjar. Kako bi ga što bolje sakrili, priključili su ga domobranima, službenoj vojsci zločinačke NDH. Dječak je tamo izdržao tek nekoliko mjeseci. Kada su ga htjeli poslati na ratište, iskrao se iz vojarne i od Samobora dva dana pješačio do Mača. Vratio se svom zaštitniku Juri Pavleku, gdje je ostao do kraja rata.

Obje obitelji sretne su i ponosne što primaju ovakvo priznanje.

- Možda i zato što je moja obitelj uvijek i do kosti bila antifašistička, pa i ja dobijem osip kad čujem riječ ustaša - govori Albert Glojnarić. Za to su čuli još u srpnju prošle godine, kada im je iz Izraela stiglo pismo centra Yad Yashem. Nominirao ih je upravo čovjek kojeg su njihovi preci - Amalija, Blaženka i Emerik Glojnarić te Jure Pavlek, spasili prije toliko godina. S njime su u redovitom kontaktu, samo prošle godine posjetio ih je tri puta, iako zbog visoke dobi, 84 godine, sve teže podnosi putovanja. No, svoje dobročinitelje, odnosno njihove potomke, uvijek želi vidjeti. O svemu što je proživio napisao je i knjigu “Spašeni iz Zagreba”, u kojoj je detaljno i s puno riječi zahvale opisao svoje spasitelje. Kasnije je radio u brojnim zemljama, postavši, baš kao i otac, stručnjak za keramiku. No, u Hrvatsku se uvijek rado vraćao. Obitelji se vesele što će i danas, kada budu primali priznanje Države Izrael, biti prisutan na svečanosti u izraelskom veleposlanstvu da im stisne ruku.

Malo se tko od zagorskih Židova spasio tijekom pogroma za vrijeme Drugog svjetskog rata, no ostao je barem jedan da ispriča priču zbog koje će ovi Zagorci s pravom nositi naziv Pravednika među narodima.