ČETVRTA PO REDU KRIZNA GODINA ZA HRVATE

MALO DOBRIH VIJESTI U 2012. Ovi događaji su obilježili godinu koju želimo što prije zaboraviti!

Nije nevažan podatak: 2012. bila je četvrta po redu krizna godina za Hrvate. To je dakle, glavni događaj. No, urednici i novinari Jutarnjeg izabrali su još devet događaja koji su obilježili godinu koju želimo što prije zaboraviti
 CROPIX

1. Kriza, kriza, kriza, kriza...

U 2012. godini baš su svi značajni ekonomski pokazatelji zabilježili negativne trendove. Radi se, vjerojatno, o najneuspješnijoj godini još od ratnih devedesetih: nezaposlenost se nezaustavljivo približava brojki od 400 tisuća, BDP pada više nego i u najgorim prognozama, državne nvesticije nisu pokrenute, strane gotovo da i ne postoje, a uz sve to dogodila nam se i inflacija, koja funkcionira i kao određeni oblik unutarnje devalvacije, te rušenja cijene rada.

Svemu tome treba dodati nedavni pad kreditnog rejtinga, kao neposrednu posljedicu nedovoljno štedljivog proračuna za 2013. godinu: da je proračun bio tri milijarde kuna manji, rejting ne bi pao.

Vlada Zorana Milanovića, koju je javnost dočekala s puno nade, zasad nije učinila mnogo da bi promijenila loše trendove u hrvatskom gospodarstvu. Dapače, pojedini ekonomski stručnjaci, inače skloni Vladi, drže kako je Vlada izgubila cijelu godinu u stanju poricanja stvarne ekonomske situacije, kako je tek nedavno postala svjesna dubine krize te, što je najgore, kako ne postoji sklop mjera koji bi hrvatskoj ekonomiji pomogao u kratkoročnom razdoblju.

2. Prva presuda Ivi Sanaderu

Procesi koji se vode protiv bivšeg premijera i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, za našu su zemlju iznimno značajni zbog dva razloga. Prvo, oni otkrivaju kako se, zapravo, i s kojim motivima upravljalo Hrvatskom; oni, dakle, pokazuju da je sam državni vrh bio uspostavio duboko koruptivni mehanizam u gotovo svim onim segmentima koji su dr. Sanaderu i njegovim suradnicima bili interesantni: od svijeta medija, preko bankarstva, do naftne industrije. Drugo, suđenja Ivi Sanaderu potvrđuju da je doslovno cijelo vodstvo HDZ-a bilo aktivno ili pasivno korumpirano. Kada kažemo aktivno, mislimo na one članove vodstva Hrvatske demokratske zajednice, koji su izravno pomagali Sanaderu u stvaranju i funkcioniranju korupcijske mreže. Kada kažemo pasivno, mislimo na sve druge članove vodstva HDZ-a, koji su sjedili kraj Sanadera, promatrali što se događa, i izbjegavali postavljati bilo kakva pitanja.

Naposljetku, Sanaderovi procesi spektakularna su psihološka drama: i dalje je nejasno što je motiviralo jednog nesumnjivo uspješnog političara da se pretvori u šefa najveće i najefikasnije korupcijske organizacije u zemlji.

3. Haag: Generali nisu krivi

Konačne haaške presude hrvat- skim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču jedini su događaj u 2012. godini koji je izazvao masovnu eksploziju pozitivne nacionalne energije. Na unutarnjoj razini te su presude pokazale kako je nacionalni ponos i dalje značajna društvena i politička kategorija, s kojom moraju računati baš svi natjecatelji na hrvatskoj političkoj pozornici. Na vanjskopolitičkom nivou, oslobađajuće presude dvojici generala značajne su zato što su uspostavile jasnu hijerarhiju krivnje za ratove na području bivše Jugoslavije: Hrvatska nije kriva za rat u Hrvatskoj, pa zato niti jedan časnik Hrvatske vojske nije osuđen zbog rata u Hrvatskoj, kao što niti jedan hrvatski političar nije optužen zbog rata u Hrvatskoj (oni koji bolje poznaju odnose međunarodne diplomacije i Haaškog suda vrlo dobro znaju da ni Franjo Tuđman, usprkos pojedinim suprotno intoniranim izjavama Carle Del Ponte i njenih suradnika, nikada ne bi bio optužen).

Srbija jest kriva za rat u Hrvatskoj, pa je čitav niz njenih časnika i političkih predstavnika osuđen, dok je Slobodan Milošević umro u zatvoru. Konačne presude Gotovini i Markaču postale su, na žalost, i novi casus belli za srpsko-hrvatske državne odnose. Uzroci hladnog rata između Zagreba i Beograda ipak su mnogo dublji.

4. Red, rad & porezi po Liniću

Jedna od glavnih ciljeva Vlade Zorana Milanovića jest uvođenje reda u zemlji. Jedan od najboljih rezultata u uvođenju reda postigao je, kontraverznim metodama usprkos, ministar financija Slavko Linić.

Osim što je donekle stabilizirao državne financije, Linić je, napokon, poslije desetljeća i desetljeća izrazite porezne nediscipline, uspio uvjeriti Hrvate da se porezi naprosto moraju plaćati, želimo li živjeti u ozbiljnoj državi. Linićev porezni pritisak doveo je niz poslovnih projekata na sam rub opstanka te je stavio u izrazito neugodnu situaciju velik broj građana, koji imaju problema s plaćanjem poreza.

Međutim, dugoročno govoreći, porezna ofenziva Slavka Linića spada među one magistralne političke poteze koji su stvorili temelje za sređenije funkcioniranje države.

5. Pariz, središte hrvatske kulture

Festival “Croatie, la voici” najopsežnije je i najznačajnije predstavljanje hrvatske kulture dosad u svijetu.

Hrvatski su autori, koji su inače zastupljeni na međunarodnoj sceni ponajviše u vlastitoj režiji, dobili priliku organizirano se predstaviti u mnogim bitnim kulturnim francuskim institucijama, među kojima su Louvre, Muzej Cluny, Cite de l’Architecture, Theatre National de la Collin, Palais de Tokyo, Rodinov muzej i Cinematheque Francaise, prostorima koji imaju svoju brojnu i redovitu publiku. Mnogi od umjetnika i programa koji su nastupili, dobili su i pozive za sljedeću europsku destinaciju (London, Berlin i sl.).

Festival je postavio i nove odnose među hrvatskim umjetnicima. Naime, naši su izbornici umjetnike predlagali, no konačni su odabir napravili francuski stručnjaci.

Iako se nastojalo programe decentralizirati, glavni se dio ipak odvijao u Parizu.

Projekt je počeo u kasno ljeto, početkom rujna, i traje do kraja siječnja.

Budući da se Festival podudara s ulaskom Hrvatske u EU, dobio je i političku dimenziju.

Dominantna je, pri tom predstavljanju, bila likovna umjetnost, a obuhvaćene su mnoge teme, od srednjovjekovnih umjetnina do suvremene fotografije i stripa.

Iz prve ruke mogu posvjedočiti velikom interesu za izložbu Hrvatske srednjovjekovne umjetnosti, koju su početkom listopada otvorili predsjednici Ivo Josipović i Francois Hollande u Muzeju Cluny.

6. Bitka za vrh: Turisti nas vole

Turistička sezona 2012. demonstrirala nam je dvije značajne činjenice, na kojima valja temeljiti hrvatsku gospodarsku strategiju.

Prvo, premda je hrvatska turistička ponuda i dalje relativno siromašna (nema kulturnog turizma, nema golfa ni kockarnica, nema ozbiljne gastronomije, premalo je dobrih hotela), sjajni ovogodišnji rezultati svjedoče da Hrvatska posjeduje potencijal da postane apsolutni mediteranski turistički šampion. Drugo, podatak da je BDP pao čak i u trećem tromjesečju, kada je turistička sezona bila na vrhuncu (i kada je BDP uobičajeno rastao), upozorava da Hrvatska ne smije postati turistička monokultura. Ne možemo, definitivno, računati samo na život od turističke industrije i djelatnosti vezanih uz turizam.

Iznimno je važno što je Vlada nedavno smanjila PDV u turizmu i ugostiteljstvu na deset posto. Radi se o jednom od strateških preduvjeta za daljnji rast domaće turističke industrije.

7. Naše najbolje OI

Bondovski štićene, sa 80.000 pripadnika službi sigurnosti, u Londonu su ljetos uz svjedočenje 120 premijera, predsjednika država, kraljeva, emira i šeika te 40.000 novinara, bez incidenta održane još jedne Olimpijske igre posthladnoratovskog doba, Igre na kojima je u glavnoj ulozi bilo 17.000 sportaša, a ne ideologije kao do prije 20-ak godina kad se na OI odmjeravalo suparništvo između Bijele kuće i Kremlja. Ideologiju je zamijenio novac, Igre su, kao i sport, postale dio korporativnih sustava, a mnogi olimpijski slavodobitnici imaju milijunske premije.

Amerikanci su u Londonu osvojili najviše medalja (104) u najviše sportova (18). Zemlja s najuređenijim sportskim sustavom vezanim uz sveučilišta, stipendije i sponzore, osvojila je 17 medalja više od drugoplasirane, u svakom pogledu rastuće Kine. Nijemci su se proglasili najvećim gubitnicima, ustvrdivši: “Mi više nismo zemlja pobjednika!” S Otoka su se vratili s nikad manje medalja (44) od ujedinjenja te hitno traže reforme i kopiju američkog sustava, odnosno jaču podršku države i sponzora. To je vječna želja i hrvatskih sportaša, koji su u Londonu osvojili tri zlata, srebro i dvije bronce te ostvarili najveći uspjeh na Igrama ikad!

Sandra Perković nije imala dostojnu konkurenciju u bacanju diska, a Rudićeve su ‘barakude’ projurile do zlata. Tako je u ekipnim sportovima na Igrama dominirao još samo američki košarkaški Dream Team, ustvrdili su brojni stručnjaci. Zlatom se senzacionalno okitio i samozatajni konobar iz Novigrada Giovanni Cernogoraz u gađanju glinenih golubova. Usain Bolt postao je prvi sprinter u povijesti koji je obranio zlata na 100 i 200 m, dok je američki plivač Michael Phelps s nova četiri zlata i dva srebra, s ukupno 22 medalje, postao najtrofejniji sportaš u povijesti olimpizma. Kao najkontroverznije dostignuće ostat će zapamćen, kažu nemogući, rezultat 16-godišnje Kineskinje Ye Shiwan, i tek će godine koje dolaze potvrditi vjerodostojnost njenog rezultata, ali i svih ostalih. Njihovi su uzorci krvi i urina zamrznuti u Švicarskoj, gdje će biti čuvani i po potrebi analizirani idućih osam godina.

8. Pravosudni tsunami

U protekloj su godini na području pravosuđa još jače učvršćene novine koje se već jesu ili će se tek odraziti na kaznenu i prekršajnu politiku, ali i na učinkovitost pravosudnih tijela u borbi protiv kriminala i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja u društvu.

Možda i najvažnija odluka bila je ona Ustavnog suda o novom Zakonu o kaznenom postupku (ZKP). Bilo je puno onih koji su novi ZKP smatrali neustavnim i davali ocjene da Državnom odvjetništvu, u čije je ruke prešla istraga koja je prije bila u nadležnosti sudova, daje prevelike ovlasti i mogućnosti raznih zloupotreba.

Međutim, Ustavni sud nije srušio novi ZKP. Pogotovo ne u njegovoj suštini. Štoviše, zaključak je bio da državnoodvjetnička istraga uopće nije sporna te da tijelima kaznenog progona uistinu daje bolje instrumente za efikasniju borbu protiv svih vrsta kriminala. Ustavni je sud pritom potvrdio da postoje određene odredbe tog zakona koje nisu u skladu s Ustavom i međunarodnim konvencijama te je naložio njihove izmjene, prvenstveno u pogledu jačanja kontrole suda. Ukratko, uz određene korekcije, koje će jamčiti veću zaštitu prava i sloboda građana, novi ZKP ostaje na snazi.

Koalicijska vlada shvatila je da su nužne reforme koje se odnose na učinkovito funkcioniranje sudova, dakle ona poboljšanja koja će suce učiniti odgovornima za ono što rade. Istodobno će olakšati i ubrzati građanima postupke koje pokreću pred hrvatskim sudovima.

Naravno, uz umjereni optimizam valja biti oprezan jer ovo nije prva takva reforma pravosuđa. Nije sve u dobrim zakonima, reći će oprezni građani, treba ih i poštivati kad se jednom donesu.

9. Registar ponosnih

Objavljivanjem Registra branitelja, Milanovićeva je Vlada ispunila jedno od predizbornih obećanja i prekinula višegodinju polemiku oko toga dokumenta.

Sam sadržaj Registra branitelja većim je dijelom bio poznat, zbog ilegalnog objavljivanja nekih njegovih segmenata prije dvije ili tri godine.

Objavljivanje cijelog Registra samo je potvrdilo da su brojne predodžbe o tome kako je HDZ-ova vlast kontinuirano korumpirala vlastite građana - bile potpuno točne.

Braniteljski status imaju tisuće i tisuće osoba koje nikada nisu aktivno sudjelovale u ratu.

Posebno je zabavno što je objavljivanje Registra otkrilo i uistinu spektakularne slučajeve lažiranja ratnih biografija, poput one Antuna Vrdoljaka, koji je, prema Registru, proveo gotovo tisuću dana u borbenom sektoru hrvatskih Oružanih snaga, iako nikada nije sudjelovao u ratu.

S druge pak strane, u Registru nema dr. Franje Tuđmana, stvarnog vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske u ratnom razdoblju.

10. Crkva vs. civilno društvo

Kraj godine donio nam je dosad najveću političku akciju Katoličke crkve od početka tisućljeća. Nakon neuspješnog pokušaja rušenja Zakona o umjetnoj oplodnji, Crkva je svom mogućom snagom napala spolni odgoj u školama.

Budući da su Hrvati izrazito protuklerikalno raspoloženi, biskupi se ovom širokom javnom akcijom nisu našli samo u sukobu s Vladom, nego i s većim dijelom hrvatskog društva, o čemu, uostalom, svjedoči minorni odziv građana na razne demonstracije protiv spolnog odgoja, zatim podatak da razmjerno malo Hrvata odlazi na mise (premda se Hrvati u golemom broju deklariraju kao katolici) te, najviše od svega, Crkvin strah od referenduma.

Naime, da sami biskupi vjeruju kako imaju potporu građana vjernika u zahtjevu za ukidanje nastave spolnog odgoja, krenuli bi u akciju skupljanja potpisa za referendum o spolnom odgoju.

Kaptol se, međutim, ne usuđuje poduzeti takvo što, jer propast referenduma ne samo da bi trajnije onemogućila Crkvi da se miješa u donošenje zakona, nego

bi se, što je još važnije, jasno pokazalo kako biskupi ne govore u ime vjernika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:37