Ima nas premalo. Male su nam plaće. Ne želimo nikakve obveze vezane uz dobivanje specijalizacija. Želimo da nam se plaća i doktorat, da imamo poseban status... Dio je to traženja liječnika koji se ponavljaju godinama bez obzira na to je li u tom razdoblju bilo ili nije bilo povećanja plaća i drugih primanja, pa ni ova superizborna godine nije izuzetak. Ne dobiju li "što traže", ovih se dana najavljuje i štrajk. Iz liječničkog sindikata stižu vijesti po kojima su "pripreme već počele" jer objavljeni novi koeficijenti za plaće u državnim i javnim službama za njih nisu dovoljni. Tvrde da "ne može jednima rasti plaća 10 posto, a drugima 15 ili 20 posto". Svima isto ili štrajk!
Pritom se ne akceptira da su povećanja primanja bila značajna, poglavito u proteklih godinu dana, a što pokazuje primjer po kojem bi osnovna plaća specijalista za 40 sati tjedno trebala, nakon ove najnovije povišice i tzv. hibridnih koeficijenata, biti 2500 eura. To je gotovo stopostotno povećanje u odnosu na plaću otprije šest godina. Dakako, primanja specijalista koji dežuraju ili su odradili prekovremene sate dosegnut će nakon novih koeficijenta još barem 1000 eura više, a prema informacijama iz bolnica, to će češće biti oko 4000 neto.
No, liječnički sindikat i udruge drže da je to premalo, odnosno smatraju da njihove osnovice moraju dosegnuti visinu primanja, što znači za petodnevni radni tjedan ili 40 sati tjedno, oko 3500 eura, što je sasvim sigurno nerealno očekivanje. Naime, ovih su dana rađeni i neki izračuni o tome kolike bi trebale biti plaće prihvate li se novi koeficijenti. To primjerice znači da bi liječnik specijalist, koji nema osobnih odbitaka za uzdržavanog člana obitelji niti neki drugi osim one za sve iste porezne olakšice, trebao imati osnovnu plaću od gotovo 2500 eura mjesečno. Međutim, budu li dežurali kao i dosad, u hrvatskim bolnicama neće biti specijalista koji će zarađivati manje od 3500 eura, a veći dio i 4000. Naravno, na to razne liječničke udruge reagiraju primjedbom da se radi o "višku" rada, odnosno o primanjima temeljenima na dežurstvima odnosno prekovremenim satima, što je istina, ali nije istina da liječnici to ne žele raditi više od 40 sati tjedno. Razvidno je naime da im to povećava ukupne prihode o čemu svjedoči i podatak iz Centralnog obračuna plaća (COP) u državnim i javnim službama po kojem je od 5000 plaća isplaćenih iz prihoda poreznih obveznika 4500 onih liječničkih. Pokazuje to da se javnom zdravstvu liječnicima valorizira rad značajno više nego zaposlenima u ostalim javnim službama. Naime, valja podsjetiti da su zadnjih šest godina plaće liječnika ubrzano rasle zahvaljujući primjerice povećanju naknada za pripravnost, troškovi dolaska na posao iz pripravnosti i rad po pozivu kao i dodaci na uvjete rada povećani 2019. godine. Potom je dodatkom na kolektivni ugovor godinu kasnije povećana vrijednost prekovremenih sati. Lani je slijedilo povećanje plaća liječnika specijalista izvan bolnica do 20 posto, a specijalizantima je koeficijent povećan 10 posto.
Dakako, sve je to značilo i veće plaće većini zaposlenih u zdravstvenom sustavu, pa je samo taj trošak u šest godina dosegnuo 500 milijuna eura. Lani je dodano još 226 milijuna, a kako stvari stoje, ove će godine trebati još 230 milijuna eura za najnovije povećanje koeficijenta. Dakle, dodatnih gotovo milijardu eura samo za povećanje plaća u zdravstvu. Sve to govori da su izdvajanja za plaće u zdravstvu imale snažan zamašnjak proteklih nekoliko godina i da zapravo liječnici trenutačno nemaju pravih argumenta za štrajk koji najavljuju.