KRAH VELIKOG PROJEKTA PREDSTEČAJA Zašto Linićeve nagodbe ne mogu uspjeti?

Od 50.000 poduzeća, za koliko je Vlada procijenila da ih ispunjava uvjete za ulazak u proces predstečajne nagodbe, u prvom zakonskom roku zahtjev za nagodbu s vjerovnicima podnijele su 1472 tvrtke. Prema tome, uspije li Vlada provesti nagodbu u svim tim poduzećima, oslobodi li sve njih nelikvidnosti i insolventnosti, maksimalan uspjeh koji ministar Slavko Linić može postići u takvom restrukturiranju privrede bit će 2,9 posto potrebnoga.

Doduše, ni sama Vlada nije računala da je postupak moguće provesti u svih 50.000 tvrtki pa je očekivala da će barem 20.000 njih podnijeti zahtjev za nagodbu; ali, i to se izjalovilo, pa će maksimalni mogući uspjeh u odnosu na očekivanja biti 7,4 posto... Puno ili malo?

Komplicirano i sporo

Srećom, među onima za koje se zna da su već Financijskoj agenciji podnijeli zahtjeve za pokretanje predstečajne nagodbe je i oko 200 velikih tvrtki koje duguju više od 20 milijardi kuna i u kojima radi više od 11.600 ljudi. U biti, uspjeh bi bio kada bi se nagodbom spasila od pravog stečaja i likvidacije makar i jedna velika tvrtka poput Dalekovoda, Varteksa ili Dina-Petrokemije.

Ali, u razgovoru s dobro upućenim ljudima iz tih kompanija, koji za sada žele ostati anonimni, saznajemo da je postupak predstečajne nagodbe izvanredno zapleten i unutar sebe proturječan postupak, čiji ishod najmanje ovisi o nastojanjima i trudu samih dužnika, a najviše o nekim skrivenim političkim i ekonomskim konfliktima koje dužnici niti poznaju, niti razumiju, niti na njih mogu utjecati. Da je to doista tako već pokazuje slab odziv dužnika na njihovu zakonsku obvezu, a komplikacije će se u punoj mjeri iskazati tek pred otvaranju prve krupnije nagodbe. Velikim dužnicima, nelikvidnim i insolventnim poduzećima, za početak, najteže je sa samom državom. Vjerojatno svima njima jedan od najvećih vjerovnika, ako ne i najveći, je država koja od njih potražuje poreze, doprinose, članarine i slično. Svoje odnose s državom svi su dužnici i do sada mogli na različite načine raščistiti, ali to jednostavno nije išlo.

Isto kao ‘model C’

“Postupak predstečajne nagodbe u biti nije ništa nova, sve te poluge imali smo i ranije, na primjer kroz 'model C', zamjenu državnih potraživanja za vlasničke udjele, ali kad su poduzeća to i predlagala u izravnim pregovorima s ministrima, država jednostavno godinama nije donosila odluke”, kaže nam predsjednik uprave jedne velike tvrtke pred propašću. “Dobijali smo samo pozitivna mišljenja; odluku nikada”.

S jedne strane to je razumljivo. Ako nekoj privatnoj tvrtki praktički oprosti porezni dug od stotinu ili dvjesta milijuna kuna, Vlada preuzima golemu političku odgovornost. A ako se načelni dogovor i postigne, ali konačna odluka formalno ne donese, krizno vrijeme već za par mjeseci učini taj dogovor bespredmetnim.

- Ono što je bilo prihvatljivo prije tri mjeseca, danas više nije, kaže nam krupni dioničar jedne tvrtke prijavljene za predstečajnu nagodbu. I onda od početka.

Za to vrijeme dužnik koji poslovno nije ozdravljen upada u još veće dubioze jer njemu vrijeme znači novac, njemu je vrijeme najvažniji resurs kojega nema dovoljno; vrijeme, pak, radi za Vladu i stranku na vlasti, ono ide njima u prilog, osobito ako se približavaju neki izbori.

Koalicijska Vlada premijera Milanovića, međutim, ima dodatni izvor konflikata i nesuglasica: njoj se može dogoditi da SDP-ov ministar financija nije sklon pomoći tvrtki iz političkog uporišta HNS-a, IDS-a ili HSU-a, barem ne bez političkih ustupaka „druge strane“. A dok traju takve podzemne političke igre i igrice, direktori i vlasnici prezaduženih i insolventnih tvrtki mogu samo očajavati.

“Zapravo je u postupku predstečajne nagobe bitno novo samo to da sada svi sudionici moraju donijeti odluke u zadanim zakonskim rokovima”, kaže nam privrednik s kojim smo razgovarali. Ali, koje točno odluke? O čemu odluke?

Najveći paradoks

Tu se krije najveći paradoks hrvatskog modela: da bi uopće mogli svojim vjerovnicima podnijeti prijedlog predstečajne nagodbe, insolventni i nelikvidni dužnici moraju se s njima već i prije toga nagoditi! Ako ne ispregovaraju rješenja i ne nagode se i prije podnošenja prijave, onda nemaju osnovne elemente za prijavu!

U predstečajnoj nagodbi, primjerice, može se predložiti vjerovnicima, među kojima se redovito javlja i država, da oni dio svojih potraživanja otpišu, a dio pretvore u vlasnički udjel. No, oni na to moraju pristati i prije podnošenja prijave za predstečajnu nagodbu. Jer, ako tek u postupku nagodbe dobiju takav prijedlog i tada ga ne prihvate, to za dužnika znači trenutnu smrt.

“Plana B” tu više nema, ne uspije li nagodba u zadanim rokovima, slijedi stečaj i likvidacija, otpuštanje svih radnika (koji se sigurno više neće imati gdje zaposliti), rasprodaja imovine po bagatelnim cijenama, te isplata mrvica vjerovnicima. Ukratko, svima nam dobro poznata tragedija.

Želja za ovrhom

Uz državu koja ne donosi odluke, drugi najveći vjerovnik i najveći izvor problema za prezadužene, nelikvidne i insolventne tvrtke su banke. Baš kao što su nemoćne u odnosu na međustranačka politička prepucavanja i nadmudrivanja, tako su se tvrtke našle u unakrsnoj vatri banaka, države i Hrvatske narodne banke, a nerijetko banke nastoje i iskoristiti težak položaj svojih dužnika pa ih “izreketariti” i više nego što im omogućavaju zakoni i ugovori.

Banke su najčešće svoja potraživanja osigurale hipotekama na nekretnine, ali tim nekretninama u međuvremenu je kriza umanjila tržišnu vrijednost pa se banke više ne žele zadovoljiti samo svojim hipotekama.

“Dajte me već jednom ovršite”, zavapio je jednoj banci direktor tvrtke koja je za kredit založila prvorazrednu zgradu u najstrožem centru Zagreba. Ali banka to ne želi učiniti. No, to je najmanji problem: puno veći je prigušeni i javnosti nevidljivi rat Vlade i bankara oko toga tko će podnijeti koliku žrtvu u spašavanju poduzeća koja je kriza gurnula preko ruba ponora.

Ministar Linić razborito traži od banaka da i one umanje dio svojih potraživanja u nekim tvrtkama. Bankari, pak, zauzvrat traže da im Vlada pomogne spasiti njihova potraživanja od nekih drugih poduzeća. Naposljetku, bankari traže da im imovinu koju preuzmu u predstečajnim nagodbama središnja banka ne ocijeni kao previše rizičnu, jer to bi im značilo dodatne gubitke. Središnja banka, međutim, samostalan je i neovisni bankovni supervizor u čiji rad se izvršna vlast nema pravo miješati...

- Mi, međutim, više nemamo vremena za takva nadmudrivanja, kaže direktor s kojim smo razgovarali.

- Ovo je četvrta Vlada koja ništa ne rješava; gdje je njezina volja za donošenje odluka, mi je ne vidimo. Jeste li vi svjesni faktora vremena, gospodo ministri; je li vama jasno da, ne spasite li ostatke svoje industrije odmah, za tri mjeseca više nećete imati šta spašavati?