U vrijeme Hladnog rata jugoslavenska socijalistička vlast prihvatila je milijune nudista u potrazi za mirnim i opuštajućim mjestima i tako pokazala svoju skrivenu snagu.
U kolovozu 1972. godine Međunarodna maturistička federacija održala je svoj trinaesti kongres u Koversadi, mjestu s poznatim i velikim kampom, u hrvatskom dijelu Istre. Okupilo se tamo i preko dvjesto pedeset novinara, jer to je – tada još u Jugoslaviji – bilo prvo takvo okupljanje održano u nekoj od socijalističkih zemalja istočne Europe.
Na ceremoniji otvaranja bilo je otprilike 400 uglednika, a zastava Naturističke federacije podignuta je uz zvuke jugoslavenske državne himne, Hej Slaveni. Narednih sedam dana delegati su raspravljali o mnogo čemu, od odnosa nudističkih skupina u drugim socijalističkim zemljama, do opasnosti koje vrebaju iz pornografskih časopisa.
Sjednice i predavanja održavali su se u predvorju veličanstvene vile koju je tamo svojedobno podigao njemački grof Lichtenberg. Nudisti sa zapada, navikli na jednostavnost i skloni povratku prirodu, bili su iznenađeni i impresionirani organizacijom njihovih socijalističkih domaćina, veličanstvenim svijećnjacima i luksuznim namještajem, kao i konobarima u odijelima i kravatama.
Nudistički turizam bio je jedna od mnogih stvari koje su razlikovale jugoslavenski socijalistički model od onoga što je nudio sovjetski blok. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina Jugoslavija je bila najjača nudistička destinacija na svijetu.
Koversada, koja je u svojim najboljim vremenima mogla primiti do deset tisuća gostiju, bila je tek jedna od destinacija na jugoslavenskoj morskoj obali koje su privlačile otprilike milijun nudista godišnje.
Ovi posjetitelji osiguravali su priličnu zaradu. A ono što su marketinški donosili ovakvi susreti, poput kongresa Međunarodne naturističke federacije, bilo je neprocjenjivo. “U drugačijim okolnostima, da bismo dosegli ovako široku publiku, to bi nas koštalo pravo bogatstvo”, govori organizator tog kongresa Jerko Sladoljev, dugogodišnji marketinški menadžer u Koversadi, još uvijek traženi stručnjak na jadranskoj kamperskoj sceni.
No, nudizam (za koji se obično koristi skraćenica “FKK”, od njemačkog naziva za nudizam, Freikörperkultur, riječ koja se i opisno može prevesti, kao “kultura oslobođenog tijela”) je također bio i arhetipski primjer nježnog odmjeravanja snaga u vrijeme Hladnog rata. Nesvrstana Jugoslavija mogla je pokazati Zapadnoj Europi da je slobodna i tolerantna zemlja u kojoj nije bilo na snazi strogo čistunstvo koje se vezivalo za njene susjede iz Sovjetskog bloka. Istovremeno, to je bio način da se i samim građanima Jugoslavije pokaže da žive u sistemu koji nije bezrazložno restriktivan, u zemlji u kojoj se blagonaklono gleda čak i na kontakte sa strancima.
Strani novinari širili su priču o jugoslavenskom nudističkom raju. “Čim siđete s broda, prirodne ljepote su na svakom koraku”, napisao je Armin Ganser u dnevniku Die Zeit, u ožujku 1972. i nakon toga naveo dugačak popis nudističkih destinacija Jugoslavenske obale, od hrvatskog Umaga, na sjeverozapadu, pa do crnogorskog Ulcinja, na krajnjem jugoistoku.
Osim tvrdokornih nudista koji su odsjedali u odredištima poput Koversade, gdje su danima mogli partijati goli golcati, od jutra do mraka, postojao je i veliki broj običnih putnika, običnih turista, koji su odsijedali po običnim hotelima ili u privatnom smještaju, no koji su tijekom dana dolazili na nudističke plaže. Prema izvještaju koji je za jugoslavensku turističku industriju 1978. sastavio Jerko Sladoljev, u zemlji je postojalo dvadeset i pet nudističkih plaža u zatvorenim, nudističkim odredištima (resortima?), trideset i četiri uređene otvorene nudističke plaže, kao i šezedeset “divljih” nudističkih plaža koje su, iako mimo propisa, vlasti sklone turizmu redovito tolerirale.
Korijeni jugoslavenskog nudizma sežu još u razdoblje između dva svjetska rata, kad je jadranska obala prvukla male skupine njemačkih i austrijskih nudista u potrazi za netaknutom prirodom i udaljenijim turističkim mjestima. Ti rani nudisti pokušavali su pobjeći i od radikalnog konzervatizma vlastitih zemalja. Iako je nacizam poticao kult tjelovježbe, nudizam se smatrao dekadentnom, boemskom devijacijom, a pristalice FKK kulture morale su se skrivati– ili otići u inozemstvo.
Koversadu, mali otok preko puta Vrsara otkrio je minhenski nudist Rudolf Halbag i tamo počeo dolaziti još pedesetih godina.
U to vrijeme Vrsar je, smješten na lijepoj priobalskoj uzvisini, bio uspavano mjesto od osamsto stanovnika gdje se preživljavalo od prodaje lokalnog vina, maslinova ulja i uzgoja lješnjaka. No, lokalna je poljoprivredna organizacija odlučila pokušati s turizmom i podigla nekoliko skromnih zdanja za prijem gostiju. Halbig je tada odlučio pokrenuti turističku agenciju, pod nazivom Miramare, kako bi za njih dovlačio goste.
Potpisali su u travnju 1961. suradnju kojom se Halbig ponudio dovoditi četristo njemačkih nudista svake godine, u dvotjednim aranžmanima. Otok Koversada određen je kao izdvojeno mjesto na kojem bi se ti turisti mogli kupati. Na otoku je sljedećih godina napravljen i mali kamp, no kako se posao brzo razvijao, na obali je, preko puta otoka, sagrađen puno veći kamp, zajedno s manjim bungalovima za iznajmljivanje, restoranima i sportskim igralištima. Uspješan model Koversade vrlo brzo se počeo širiti i po drugim mjestima cijele istarske obale.
“Socijalističke vlasti nisu zapravo shvaćale što je to nudizam”, govori Jerko Sladoljev, koji je u Koversadu došao kao mladi, tek diplomirani tiristički menadžer 1968. “Jasno im je bilo jedino da to katolička crkva ne odobrava, a sve ono što se crkvi nije sviđalo, u njihovim očima izgledalo je dobro.”
Vrlo brzo Koversada je postala važna destinacije i za talijanske turiste, upravo zato što je u njihovoj zemlji katolička crva vršila pritisak na zabranu nudizma. Bio je to jedan od neobičnijih paradoksa u povijesti Hladnog rata, da su talijanski nudisti dolazili morali bježati u komunističku, odnosno socijalističku Jugoslaviju, da bi tamo osjetili dašak tražene slobode. “Postojao je i određeni broj talijanskih svećenika koji su dolazili u Koversadu”, govori Sladoljev. “Jedan od njih mi je rekao, ‘Nije važno što nosite na sebi, već kako se nosite’. Iz onoga što sam ja doživio, mogu reći da je devedeset posto nudista moralnije od onih koji nisu nudisti.”
Gotovo da nema nikakvih svjedočanstava o orgijama ili swinganju po jugoslavenskim nudističkim odredištima. Sudeći po istraživanju koje je Sladoljev napravio 1978. godine, osamdeset i pet posto FKK turista činile su obitelji s djecom. Usprkos tome, u nudističkim je kampovima postojalo pravilo koje nije vrijedilo na odredištima gdje su boravili “odjeveni” (normalni) turisti. “Muškarci su u nudističke kampove mogli dolaziti jedino uz pratnju žena, dok su žene mogle dolaziti same ili u većim grupama.” Kako su u tom slučaju dolazili talijanski svećenici, Sladoljev nije znao objasniti.
U svakom slučaju, oko nudizma u Jugoslaviji gotovo da nije bilo nikakvih sporenja, čak i u slučaju pružanja ugostiteljskih usluga nudistima, jer je to bilo shvaćeno tek kao logično proširenje ponude turističke industrije u cjelini. “Ljudi isprva nisu bili oduševljeni time da njihova djeca rade po nudističkim odredištima”, govori Sladoljev, “Sve dok oni koji su radili u kampu nisu svima počeli govoriti da se rade u savršeno ugodnim i pristojnim uvjetima. Vrlo brzo je takav rad prihvaćen kao normalan i lokalni su se ljudi počeli uključivati, shvativši da im je kamp prilika da ponude neke svoje poljoprivrede proizvode ili rukotvorine. U konačnici, nitko se nije bunio protiv nudizma i jer se tu moglo dobro zaraditi.”
Međutim, unutar političke elite nudizam nikad nije postao prihvatljiv. FKK veteran Richard Ehrmann, jedan od onih koji su izlagali na kongresu u Koversadi 1972. godine, bilježi – više iz veselja nego ogorčenosti – da se niti jedan visoki politički funkcioner nije pojavio na kongresu koji je imao jak međunarodni karakter. Tako je taj kongres otvorio tek gradonačelnik Poreča, najbližega susjednog većeg grada na istarskoj obali.
Koliko li je članova partije, onih s knjižicom, boravilo na plažama Koversade, to statistika nije zabilježila, iako je za pretpostaviti da ih je bilo dosta. Do 1980. godine u nudističkim klubovima po Jugoslaviji bilo je pedeset tisuća članova, od čega trideset tisuća Slovenaca. “Oni su uvijek bili najnapredniji”, ističe Sladoljev. “A i geografski su bili najbliže zapadu.” Slovenci su činili petinu turista u Koversadi u vrijeme socijalizma, a još i danas čine petnaest do osamnaest posto tamošnjih gostiju.
Da ironija bude veća, nisu komunisti u Jugoslaviji osjećali nikakvu prijetnju od nudizma, nego su naturističke udruge na zapadu bile sumnjičave prema Jugoslaviji. “Bio sam na kongresu u Zapadnoj Njemačkoj i tamo su mislili da sam ja poslan kao komunistički agent, da me žele ubaciti u svjetski naturistički pokret”, govori Sladoljev. “Oni su nas izgleda ipak malo bojali nas, zato što smo došli iz drugačijeg miljea.”
Tri desetljeća nakon raspada Jugoslavije, kad je socijalizam postao davna prošlost, nudizam je i dalje prepoznatljivi brand jadranske turističke ponude. Nema, doduše, više toliko potražnje za posebno uređenim kampovima. Sunčanje, kao i kupanje bez kupaćih kostima, daleko je raširenije među današnjim turistima, tako da se i nudizam, uz odgovarajuću diskreciju, može upražnjavati i izvan za to predviđenih odredišta (utočišta?).
Hrvatske nudističke plaže još uvijek postoje, slova FKK i dalje su ispisana na stijenama duž jadranske obale. Ali nudistički kampovi, koji su gotovo šezdeset godina bili ključni za nacionalnu turističku industriju polako se mijenjaju u luksuznija odredišta ili pak u kampove koji šire ponudu za cijele obitelji, kampove u kojima se nudiste ograničava na samo za njih izdvojeni prostor.
Koversada i dalje postoji, kao i još nekoliko ekskluzivno nudističkih kampova, iako se čini da su Koversadini dani odbrojani.
Vlasnici kampa (lokalna, vrlo moćna tvrtka Maistra) već su najavili skorašnje renoviranje i okretanje tog turističkog odredišta prema šire postavljenim, obiteljskim sadržajima.
“Broj nudista ne opada”, tvrdi Sladoljev, “Ali očito nudistički kamperi ne troše onoliko novaca kao oni drugi.” Sezona kampiranja je vrlo kratka, čak i u mediteranskim zemljama poput Hrvatske, tako da vlasnici kampova mogu povećati svoju zaradu jedino tako da privuku turiste većih potrošačkih navika, a koji do sada nisu imali nikakvih kamperskih iskustava.
“Danas je globalna tendencija da se uvodi što više kojekakvih novotarija – kuće na drvetu, apartmani pod vodom, ili apartmani koji se okreću prema suncu”.
Međutim, objašnjava Slodoljev, tradicionalni kamperi (i oni odjeveni i oni neodjeveni) vjerniji su od gostiju sklonih luksuzu, tako da se čini da je za dugoročni posao bolje držati se dobre ponude za klijente koji imaju naviku vraćanja, iz godine u godinu. To posebno vrijedi za nudističke kampere koji vrlo često imaju neki svoj baš omiljeni kamp u koji se redovito vraćaju.
“Za mnoge ljude, uključujući i nudiste, kad se ide kampirati, to znači i da će nešto raditi, pomoći oko pranja, provjeravati je li šator dobro vezan, čistiti kanue... Danas, kod luksuznog kampiranja, u tom super-modernom smještaju ljudi imaju sve. Ne treba im ni kamperska oprema. Za dolazak u Hrvatsku trebaju samo ponijeti svoj kufer.”
U vrijeme tijekom, kao i poslije korona virusa, mnogi misle da će istarsku industriju kampiranja ponovo pokrenuti turisti koji stižu autima iz srednje Europe, oni koji sami podižu svoje skromne šatore – a ne pripadnici jet seta u potrazi za egzotičnim destinacijama.
“Kampiranje je i način života, potreba vraćanju prirodi i čistome zraku, a te ideje neće tako lako iščeznuti.”
(Tekst je objavljen u Calvert Journalu, preveo ga je Saša Drach)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....