KOMENTAR MILJENKA JERGOVIĆA Kardinalova pjesma o gastarbajterima, prognanim židovima i Blaženoj Djevici

Pjesmu “Tebi, majko, misli lete” čuo sam jedne od posljednjih jeseni u devedesetima, dok sam odlazio posjetiti Josipa Engela u Židovskome staračkom domu “Lavoslav Schwarz”. U prizemlju, u velikoj, neonskim svjetlom osvijetljenoj trpezariji, s obje strane dugog stola sjedili su izbjegli jevrejski starci iz Sarajeva, a pjevala im je Ljiljana Molnar Talajić.

VIDEO: Kardinal Puljić pjeva pjesmu Mehe Puzića

Pjesmu koju je proslavio i raščuo Meho Puzić, ona je pjevala savršeno ugođenim glasom, po pravilima kafanskoga sevdaha, bolje od izvornika. Petnaestak godina kasnije, saznajemo putem You Tubea, pod prostranom šatrom, kao za svadbe, vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, u biskupskoj je odori i s mikrofonom u ruci, od prve do posljednje strofe okupljenim vjernicima otpjevao “Tebi, majko, misli lete”. Našli su se u povodu posvećenja crkve, ali izvori se ne slažu koje: one Prečista Srca Marijina, koju je 11. kolovoza posvetio u Posavskoj Mahali kraj Odžaka, ili Žalosne Gospe, koju je, na mjestu predratne minirane župne crkve, posvetio 27. srpnja u Čardaku kod Modriče. Gdje god bilo, u Mahali ili u Čardaku, oba sela su u zavičaju Mehe Puzića, u Bosanskoj Posavini, u prije rata bogatom kraju.

Pjesmu “Tebi, majko, misli lete” napisao je nekad poznati sarajevski novinar i humorist Nikola Škrba, a uglazbio harmonikaš i voditelj narodnih orkestara Ismet Alajbegović Šerbo. Obitelj pokojnog Škrbe svaki put se ljuti, i na mene su se jednom ljutili, kada novinari zaborave ili ne znaju, pa napišu da je to pjesma Mehe Puzića. Razlog njihove ljutnje ne tiče se autorskih prava. Mnogo je tužniji. Ne treba ga izgovoriti, nego samo naslutiti iz biografije njihova oca.

Nikola Škrba nije bio Sarajlija ni Bosanac. Rođen je 1922. u Krasnojarsku, u južnom Sibiru. S Nedeljkom Opančićem bio je autor dugogodišnje radijske emisije “Selo veselo”. On je izmislio Momu i Uzeira, dvojicu prijatelja, koje su u humorističkoj sapunici na Radio Sarajevu igrali glumci Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić. Napisao ih je, vrlo domišljato, u narodnoj tradiciji humorističkoga dueta, pridodajući im i taj aspekt dobre nacionalne politike: Momo je bio Srbin, Uzeir Musliman (danas bi se reklo - Bošnjak). Nikola Škrba uvijek je osluškivao, i kad bi pisao pjesme, i kad bi radio na humorističkim skečevima, kako diše mahala i šta kažu u komitetu, pa bi sve to ukomponirao u svoje tekstove, vodeći računa o duhu vremena. Zato su sve do danas njegovi radijski serijali ostali najpopularniji dramski komadi - svejedno o kojem mediju govorimo - u povijesti Bosne. I tako će ostati zauvijek, jer popularnost “Sela vesela”, Mome i Uzeira, nije više moguće nadmašiti, pošto nema ni tako raširenog i sveprisutnog sredstva prenošenja glasa i muzike, kakvo je nekada bio mali japanski tranzistor.

Nikola Škrba bio je čestit čovjek. Imao je dara. Umro je 1995. na okupiranoj Grbavici, od gladi. Dva Unisova poslovna nebodera, na ulasku u stari dio grada, koje je projektirao Ivan Štraus, narod je osamdesetih prozvao Momo i Uzeir. To je ostalo od Nikoline slave. Mnogo ili malo, zavisi od perspektive onoga koji gleda.

Pjesmu “Tebi, majko, misli lete” Škrba i Šerbo spremili su za Mehu Puzića, koji će je snimiti 1977, u vremenu kada je Europa bila prepuna naših radnika “na privremenom radu u inozemstvu”. Na dobar način, starinskim slikama i himničnim poljima i dolinama, pjevnom, jednostavnom melodijom, pjesma je izražavala sentimente tih ljudi. Kao u jednoj drugoj pjesmi koja kaže: “svaka tuđa zemlja, tuga je golema”, ljudima je dana prilika da domovinu nađu u svom bezdomovinstvu, u pjesmi koja im kaže da je, možda, više nikada neće vidjeti. Nije se iz Posavske Mahale i Čardaka ni trebalo ići čak do Frankfurta, jer je tuđina započinjala već s druge strane Save. O tome je u svojoj gastarbajterskoj himni pjevao Meho Puzić.

Tu istu pjesmu Ljiljana Molnar Talajić pjevala je sarajevskim Jevrejima u zagrebačkome židovskom staračkom domu, jer oni druge pjesme o svom egzodusu nisu ni imali. Osim što im je nije imao tko napisati, niti će ikada itko ispričati njihovu sudbinu - jer je ona geopolitički i nacionalno nevažna - pjesma o egzodusu mora biti stara i ukorijenjena u zemlju koju se napušta. “Tebi, majko, misli lete” bila je ukorijenjena. Kao da ju je Nikola Škrba napisao za njih.

Kardinal Vinko Puljić pjeva je na posvećenju jedne od marijanskih crkvi, izniklih na opustošenoj posavskoj zemlji, i nisu mu na umu ni Mehini gastarbajteri, ni sarajevski starci iz zagrebačkog staračkog doma, nego on tu pjesmu pjeva s mišlju na Bogomajku i na sve druge majke. Upozorava me na to Ivan Lovrenović: “‘Tebi, majko, misli lete’ u našim bosanskim katoličkim kleričkim krugovima, i petrovskim i fratarskim jednako, odavno je kao neka neformalna i vancrkvena pučka himna posvećena materinsko-marijanskom sentimentu”.

I tako, od gastarbajtera preko protjeranih Jevreja dođosmo do katoličkih popova u Bosni i Blažene Djevice Marije. Bio bi to izvanredno dobar materijal za knjigu-reportažu, žanr koji je vrlo raširen i čitan u Poljskoj, dok u nas, kao ni mnogo toga drugog, ne postoji. Od sarajevskoga starca koji na okupiranoj Grbavici umire od gladi do uznesenja nije dalek put.

O pjesmi se pouzdano može reći to da je dobra, jer mora biti dobro djelo koje konotira tako različita značenja. I još nešto: ta pjesma je, očito, veoma nalikovala svijetu za koji je bila napisana, u različitim njegovim varijetetima i identitetima. Takve stvari o pjesmama se saznaju tek na kraju, pred smrt (u židovskome staračkom domu) ili pred nestanak neke kulturne i društvene zajednice. U surgunu i egzilu najjasnije se vidi i osjeća ono čega nema.