Današnji čovjek se, kažu tako, u jednome danu nagleda više nasilnih smrti, nego njegov devetnaestostoljetni predak u cijelome svom životu. U svakom broju dnevnih novina, u informativnim i dokumentarnim emisijama na televiziji, na internetu i u živome životu, svugdje su mrtvi. Da ne poludi, današnji je čovjek tako postao bezosjećajan. Navikao se na prizore smrti i mirno okreće glavu, kao da ga se mrtvi ne tiču. Na ukrajinskim ulicama i trgovima, u nekoj dalekoj afričkoj zemlji, na sto i nekom kilometru autoputa Zagreb - Beograd...
Ove je slike Neja Markičević snimila u Donjoj Stubici. Pregaženom bijelom psu, koji leži pokraj ceste, prišao je njegov crni drug. Ne znamo ništa o pasjem doživljaju smrti. Samo malo više znamo o pasjoj žalosti. I o tome mogu li psi zamišljati i osjećati svijet koji mi zamišljamo i osjećamo. Ali ove fotografije su tužne, tužnije od tolikih slika ljudske smrti, jer ih gledamo čistim i nenaviknutim očima. Na neki način, mi smo na mjestu crnoga psa. Identificirani s njim slobodni smo da žalimo. A to je tako ljudski.
Slika mrtvoga bijelog psa, i crne žalosti njegova druga, mogla bi biti ilustracija istinske ljudske sućuti. Umjesto da objavljujemo slike mrtvih ljudi u Ukrajini, prema kojima smo tako hladni, možda bismo trebali, uz vijesti o njihovom stradanju, objavljivati slike pregaženih pasa i njihovih žalosnih drugova. Ne bi to vrijeđalo ni ljude ni pse. Nema žalosti koja je uvredljiva.