U povodu europskih izbora iduće godine otkrit ćemo vam najbolje čuvanu tajnu naših nacionalnih političarki i političara: Država-Nacija, koju oni u modernoj vladavini proglašavaju lijekom za sve, ubrzano se pretvara u istrošenu političku strukturu.
To se osobito odnosi na europske zemlje. Europa je već više godina u trajnoj krizi. Jedna nova generacija ulazi u svoju punoljetnost uz životni standard koji je niži od onog njihovih roditelja i europski su mladi pred jednostavnim izborom: ili ubrzana integracija ili nastavak marginalizacije. Međutim, najambicioznije rješenje koje se danas nudi za suočavanje s takvom opasnom situacijom je održavanje europskih izbora u svim zemljama Europske unije istoga dana te izravan izbor predsjednika Europske komisije. Priznajmo, to je jako daleko od onoga što bi bilo potrebno za Europu velikog praska.
NJEMAČKI MINISTAR: 'Nema više financijske pomoći, Grčkoj ni nikome'
Sazrelo je vrijeme za rađanje jednog transnacionalnog, transgeneracijskog, neideološkog pokreta koji bi omogućio da europska integracija u svojoj praksi prijeđe na višu razinu. Potrebne su nam tehnike povezivanja razvijene u Tahriru, Taksimu, Riju ili Sao Paolu, kao i poduke o crowdfundingu iz Obaminih kampanja. Prije stvaranja političke stranke, a kako bismo prethodno odredili strukturu naše platforme, treba proučiti najuspješnija i najbolja iskustva iz praksi europskih zemalja. Obratimo pažnju na finski koncept obrazovanja; na francusko iskustvo u oblasti socijalne zaštite; na njemačka iskustva u fleksibilnosti zapošljavanja; na švedska o ravnopravnosti spolova; na ona grčka o sposobnosti samoobnavljanja, na hrvatska u borbi protiv korupcije.
Europske se zemlje uljuljkuju svojim slavnim simbolima iz prošlosti. Dičimo se svojom bogatom prošlošću s lijepim spomenicima, s referencama u kulturi, modi i gastronomiji, a to nam potvrđuju i stalno rastuće rijeke turista iz čitavoga svijeta.
No naši stari slavni spomenici i turisti neće spasiti Europu. Oni će možda spasiti Pariz, Berlin, Rim, London ili dolinu Loire, Bavarsku, Toskanu, Oxfordshire ili Dubrovnik. Međutim, izvan metropola - muzeja i povijesnih krajolika - situacija će se sve više i više pogoršavati. Kronično stanje nezaposlenosti, anemični gospodarski rast i starenje stanovništva bit će jedine atrakcije.
KOJU EU ZEMLJU NAJVIŠE MRZE, A U KOJOJ ZEMLJI SU NAJZGODNIJI LJUDI Što sami Europljani misle o državama Europske unije
Problem nije u tome što naše vlade ili parlamentarci nemaju prave volje ili što su čak i nesposobni da odgovore na izazov. Oni jednostavno nisu u u stanju sagledati današnju središnju političku realnost. Bilo bi naivno, odnosno apsurdno, od tradicionalnih političkih rukovoditelja, izabranih na četiri ili pet godina od građana svojih suverenih zemalja, očekivati da se na produbljeniji način uhvate u koštac s globalnim problemima čija će se rješenja tražiti desetljećima: s osiromašenjem prirodnih resursa, prorjeđivanjem šuma, kroničnom nezaposlenošću, klimatskim zagrijavanjem ili oskudicom vode, primjerice.
Danas rješenja tih problema moraju biti transnacionalna. Ili ih neće biti. Naravno, podrazumijeva se da ćemo nastaviti pljeskati kockastima kada se radi o nogometu ili rukometu. Ali prestanimo, pobogu, dijeliti s našim tradicionalnim političkim rukovoditeljima ontološku iluziju da je Država-Nacija politički projekt koji odgovara našem vremenu.
Naspram tome, prihvatimo u potpunosti ono što mnogi među nama predosjećaju već dulje vrijeme - da živimo u zoru jedne nove ere, postnacionalne ere, ere u kojoj se Europljani mogu nadati da će ponovo biti avangarda.
Ako to ne učinimo, Europi prijeti opasnost da će biti upravo ono što prigovara SAD-u: mjesto s najboljim bolnicama i milijunima ljudi bez zdravstvenog osiguranja, mjesto najrazvijenijih tehnologija kojima mnogobrojni građani nemaju pristupa; mjesto s eminentnim sveučilištima, ali gdje većina živi s vizijom i shvaćanjima koja su sve više i više provincijalna...
Trebamo postati svjesni onoga što ostali dio svijeta već prepoznaje: da je biti Europljanin realnost na globalnoj sceni. Mi smo - a to je prava ironija - još jedini koji sumnjamo u naš vlastiti politički projekt. Žalimo se da Europa nije ništa više od apstrakcije za svoje građane, a pritom nismo stvorili ni zajedničku putovnicu dostojnu tog imena ili pravni okvir koji bi svakom Europljaninu omogućio saživjeti se s projektom EU.
Kako kaže stara židovska poslovica, ako ste suočeni s izborom između dvije alternative, izaberite treću, ovdje se ne radi se o tome da se gerontokracija koja se ukorijenila u Europi zamjeni jednako apsurdnom diktaturom mladih. Ne, taj pokret trebaju nositi svi koji su, neovisno o svojoj dobi, suglasni da se gravitacijska točka vlasti treba premjestiti u smjeru mladih. Mladi i manje mladi trebaju raditi drugačije i zajedno na smanjenju dugova koje stvaramo i koje se egoistično spremamo ostaviti našoj djeci.
Mladi Europljani su rođeni u okruženju proračunske štednje, zbog čega su u nizu pogleda bolje osposobljeni od njihovih roditelja za smanjivanje dugova. Oni su rasli sa smanjenim prihodima i u svijetu informatike. Naspram našim današnjim političkim rukovoditeljima oni su sposobniji za brže i sve brže promjene. Njihovi ih instinkti upućuju na najinovativnije i najplodonosnije metode u postizanju ciljeva. U demokraciji, politika je uvijek značila postizanje suptilne ravnoteže između onoga što stanovništvo očekuje i onoga što se ostvaruje. Međutim, u Europi češće se postavlja pitanje o tome kako svaka od nacija očekuje da će svijet evoluirati nego kako postići konkretne rezultate. I umjesto da se prepiremo oko pitanja koja je politika neke zemlje prihvatljivija, trebalo bi paneuropski utvrditi koje su bile najbolje mjere u svakoj od oblasti i primijeniti ih potom na čitav kontinent. Što svaka od zemalja čini najbolje?
Koji modeli funkcioniraju i može li ih se drugdje primijeniti? Kako bismo mogli graditi novo na iskustvima, resursima i rješenjima svih europskih zemalja?
Europa se neće preobraziti izborima 2014. Ona će se promijeniti samo ako se političarke i političari koji sudjeluju na nacionalnim izborima usuglase, ako ih prožme europski duh te prenesu dio svoje vlasti na prave europske institucije.
Mi moramo našim nacionalnim političarkama i političarima pokazati da više ne vjerujemo u njihove priče i usku nacionalnu viziju svijeta, da ne dijelimo njihov strah od marginalizacije ako bi se europskim institucijama, kao što su Komisija i Parlament, povjerilo ono mjesto i ovlasti kakve im pripadaju.
Mi biramo hoće li se moć i bogati europski resursi iskoristiti za Europu ili će europske zemlje životariti na marginama globalizacije.
Moramo prestati sumnjati u Europu i početi se ponašati kao Europljani. Prvi je korak da ne glasujemo kao Francuzi, Nijemci ili Grci - nego kao Europljani.
Autori su suutemeljitelji pokreta Europljani. Sad. (Europeans. Now.) Tekst je baziran na kolumni u The New York Timesu i pripremljen za www.EuropeansNow.eu
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....