Premda Zoran Milanović suštinu svog spora s Bruxellesom o primjeni europskog uhidbenog naloga pokušava predstaviti kao stvar principa, sve je jasnije da je zapravo riječ o problemu njegova karaktera. Šef hrvatske Vlade inatljive je prirode. Tvrdoglav i prkosan. Nije spreman priznati vlastite greške, još manje pravodobno se povući. Nije problem što je ušao u klinč s Europskom komisijom, nego je problem u tome što se sukobljava o temama koje to ne zaslužuju, u kojima nije u pravu i s kojima nema šanse.
Milanović se u svom tvrdom i upornom kontriranju Europi našao posve usamljen: svađa se s Europskom komisijom, za svoje stavove nema podršku hrvatske javnosti, pa čak ni vlastitih ministara. Naravno, premijerska je zadnja, ali iz informacija i izjava koje su posljednjih dana curile iz Banskih dvora posve je jasno da je u ovoj stvari kao Pale sam na svijetu. Resorni ministri izlaznu strategiju iz neugodna spora s Europom vide posve drukčije. Potpredsjednica Vesna Pusić , koju je zapalo da po Bruxellesu vadi Milanovićevo kestenje iz vatre, potpuno je nedvosmislena u stavu da se takozvani Lex Perković mora povući. Samo je pitanje vremena kada će se to i dogoditi.
Odgađanjem se ništa ne postiže. Ukopavanje samo otežava častan uzmak. Odluka Zorana Milanovića da neće opozvati sporni zakon, čak neće europskoj povjerenici Viviane Reding odgovoriti na ultimativno pismo, nego će raspravu o primjeni europskog uhidbenog naloga pokušati prebaciti na Europsko vijeće, silno je pretenciozna. Još je nerealnije pretendirati da Hrvatska, kao novopridošla u Europsku uniju, ima kapaciteta mijenjati pravila društva kojemu je tek pristupila.
Europsko je vijeće središnja institucija EU. Čine je šefovi država ili vlada, uz predsjednika Europskog vijeća i predsjednika Europske komisije. Nije realno očekivati njihovo razumijevanje za Milanovićevu ambiciju da otvori neka pitanja unutarnjeg funkcioniranja kluba. Još manje da im drži lekcije i poučava ih o jednakopravnosti. Sve kad bi i htjeli, trenutačno vjerojatno imaju i nekog prečeg posla.
Usto, Hrvatska je svojim ponašanjem u ovom slučaju jako naštetila vlastitoj vjerodostojnosti. Uvela je vremensko ograničenje za primjenu europskog uhidbenog naloga na nedostojan i zapravo prevarantski način. Nije se otvoreno borila za svoje viđenje, nego je zakon prekrojila žmukljerski, dan prije datuma službenog pristupanja EU, kao da je partnere u Europi htjela preveslati. Kako će joj ubuduće vjerovati?
Pridružila se tako suspektnom društvu zemalja koje na svoje obaveze zaborave čim prekorače prag europskog doma. Također, nepriličan je i nedopustiv Vladin ignorantski i uvredljivo omalovažavajući odnos prema pismu europske povjerenice. Takvo ponašanje Hrvatskoj ne služi na čast.
Gospođa Reding morala je dobiti pravodoban odgovor, bez obzira kakav on bio. Možda se takve bahate ogluhe premijeru toleriraju u Hrvatskoj, ali u Bruxellesu će ih u najmanju ruku smatrati nepristojnima i nekorektnima. Najvažnije, premijer Milanović u ovom slučaju jednostavno nije u pravu. Jer je Hrvatska, valjda, pri punoj svijesti ušla u Europsku uniju. Znala je što potpisuje. Obvezala se na primjenu europskog uhidbenog naloga bez vremenskog ograničenja, kako je to važilo i za druge države koje su nakon 2002. postale članice Unije.
Umjesto da se drži dogovora, u posljednji je trenutak jednostrano promijenila zakon i pljunula na svoj potpis na pristupnom dokumentu. Inzistirajući na tezi o nejednakopravnosti država EU, odnosno diskriminaciji novih u odnosu na stare članice, ušla je u besmislen i štetan sukob s europskom administracijom. Jedan minoran problem silno je izdramatizirala. Takvim ponašanjem ugrozila je svoj dobar glas, a možda oteža i pristupanje željenom šengenskom režimu.
Ali, čak kad bi Milanović i bio u pravu, kad bi zaista nejednak položaj država EU u pogledu datuma primjene europskog uhidbenog naloga bio izraz njihove neravnopravnosti, veliko je pitanje je li tzv. Lex Perković prava tema na kojoj se treba tući za princip jednakosti. Lako se sjetiti cijelog niza mnogo važnijih problema.
Ravnopravnost se ne dokazuje na nebitnom i sporednom - što zakon o europskom uhidbenom nalogu objektivno jest! - nego na životno važnim stvarima. Je li slučajno Vlada pitanje jednakovrijednosti članica EU otvorila baš na jednoj, u osnovi irelevantnoj temi, koja se, usto, tiče prošlosti?
Pretvaranje modela primjene europskog uhidbenog naloga u nacionalni problem broj jedan politički je neracionalno i kontraproduktivno. Ako nije neka druga igra u pitanju? Napuhujući spor s Bruxellesom, Vlada u sjenu gura sve drugo što se trenutačno događa. Najgore, u drugi plan, među nevažno, baca i ono što je zaista najbitnije, a to je ekonomsko stanje države. Hrvatska je pred financijskim kolapsom, ali vladajuća se elita, okupirana sukobom s Europskom komisijom, tom temom ne stigne baviti.
Na pogoršavanje ekonomskih pokazatelja ni da se osvrne. Što Hrvatska više tone u smeće, to se obrana takozvanog Lex Perković jače nabildava. Zemlji prijeti gubitak financijskog suvereniteta, a premijer se zamajava izmišljenom borbom za ravnopravnost u Europi.
Ravnopravna može biti samo ona država koja se s drugima ekonomski može nositi. One druge, vidimo, izložene su diktatu. Čak i kad su stare članice Unije. Tobožnje junačenje premijera Milanovića rezultirat će samo nedopustivim gubitkom vremena i jednako katastrofalnim gubitkom fokusa na teme koje su zaista nacionalni prioritet i uvjet opstanka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....