TERET NESPOSOBNE BIROKRACIJE

KOMENTAR ĐURE NJAVRE Privatni sektor treba uzeti državi poslove koje ona ne uspijeva dobro napraviti

Gospodarski sustav nam tone pod teretom golemog, skupog i neučinkovitog javnog sektora, zakržljalog realnog sektora i pritisaka interesnih skupina
 Vlado Kos / Cropix

Grijesi ekonomske politike sile Hrvatsku da žurno mijenja gospodarski sustav. Na samom smo rubu dužničkog bezdana kad Vlada, da bi financijski preživjela, mora zaduživati državu kako bi platila kamate na već postojeći dug i pokrila tekuće troškove kao što su plaće. Predstoji nam, dakle, teška i bolna reforma s velikim r za koju će najveću odgovornost morati preuzeti naš politički sustav, koliko god mu se činilo najbezbolnijim da odluke prebaci na Europsku uniju ili Međunarodni monetarni fond. Prva je briga međunarodnih institucija da normaliziranjem stanja uklone neposredne opasnosti šire “zaraze” i destabiliziranja svojih sustava - one nisu zadužene za rast i blagostanje pojedinih članica, osim što ukazuju na opće blagodati članstva. Na nama je, dakle, da u provedbi međunarodno zadanih parametara, a na temelju vlastitih prosudbi, gospodarski sustav učinimo i dugoročno održivim.

Živimo u svijetu tržišne ekonomije - opći model je zadan, ali je u hrvatskom izdanju zapao u slijepu ulicu. Da bismo iz nje izašli, valja znati kako nam se to dogodilo. U novostvorenoj suverenoj državi slobodno formiranje cijena nam je pomoglo da bez prevelikih tržišnih potresa preživimo rat, ali je Hrvatska zatim niz godina bila pod posebnim međunarodnim političko-ekonomskim režimom, s jako otežanim pristupom tržištima kapitala. Strane kupnje nekih kvazimonopolskih pozicija (banke, telekom, nafta...) poklopile su se zatim s otvaranjem tržišta kapitala i rastom inozemnog zaduživanja po relativno povoljnim kamatama. Unos kapitala omogućio je rast potrošnje, naročito javne, te investicije u tek dugoročno isplative infrastrukturne projekte. Velik dio domaćih (najčešće trgovačkih) poslovnih inicijativa, ili špekulacija sa zemljištima i nekretninama, ovisio je o vezama u političkom establishmentu. Održavanje stabilnog deviznog tečaja stvaralo je iz godine u godinu platne deficite, ogolilo zemlju od ranije tehnološki zastarjele industrije koja je ionako prethodno izgubila najveći dio svog izvoza u treći svijet i preplavilo je trgovačkim lancima.

Rezultat je neka vrsta hibrida u koji su čvrsto upisana određena pravila tržišne ekonomije, čemu su pridonijela i pristupna uvjetovanja Europske unije. Tako smo dobili konfekcijsko odijelo koje, međutim, traži vlasnika. Sam sustav tone, naime, kao gospodarska i upravna cjelina pod teretom golemog, skupog i neučinkovitog javnog sektora, zakržljalog realnog sektora i pritisaka raznih interesnih skupina i lobija koji podupiru neodrživi status quo.

Da bi se hrvatsko gospodarstvo spasilo i umanevriralo u mirnije i konstruktivnije vode, potrebne su, dakle, duboke promjene ne samo u organizaciji sustava nego i u načinu na koji se akumulirane slabosti problematiziraju i rješavaju. Upravo je ovo posljednje možda i najteži, odnosno najmanje shvaćen dio predstojećih promjena. Prevelik i u svojim bitnim postavkama krivo organiziran administrativni aparat je opterećen naslijeđenom birokratskom bahatošću i šupljom svevlasti nad društvenim životom, a zapravo neiskustvom vođenja suverene države i recidivima učestalog privatiziranja javnog interesa. Ta je birokracija nesposobna ili krajnje nevoljka da mijenja svoje ponašanje, a još manje da inicira i vodi šire društvene promjene.

A mijenjati se mora. Neke od državnih funkcija i subvencija morat će nestati ili biti značajno smanjene jer za njih barem kratkoročno jednostavno više nema sredstava. Za razliku od tih bolnih, ali neizbježnih rezova, u perspektivi razvitka Hrvatske daleko je važnija mogućnost da se iz državne i komunalne sfere u privatnu prenese ono što privatnik može obaviti jednako dobro ili bolje unoseći u posao i osobno zalaganje i interes. Tu rošadu u prošla dva desetljeća čine mnoge razvijene zemlje, pa čak i one s vrlo zdravim javnim proračunom i visokom socijalnom svijesti kao što je npr. Švedska.

Umjesto da se građane veže uz usluge javnog sektora, pruža im se npr. u zdravstvu, školstvu, prometu itd. sve više prilika izbora najkvalitetnije usluge, mogućnost “glasovanja s vaučerima”. Riječ je o procesu puno dubljeg sadržaja od same promjene davatelja usluge: društvo u kojem se živi u mreži političkih, rodbinskih i drugih utjecaja, veza i kumstava prerasta u društvo suverenih građana svjesnih svojih prava i snage svoje kune koju drže čvrsto u ruci.

U takvom je ozračju lakše riješiti “podanički” sindrom koji se kod nas sustavno prešućuje: dva-tri pokoljenja su se sustavno poučavala da rješenja očekuju od svemoćne države i da su vlastite inicijative nešto vrlo riskantno, a sada se od tih istih ljudi očekuje da u sebi otkriju zapretane sposobnosti i snove koje mogu ostvariti vlastitim radom i zalaganjem. U takvom društvu nema mjesta bahatoj i samoživoj državi - ona mora ne samo pomoći nego i predvoditi u definiranju tržišnih okvira, nadgledanju zakonitosti i ispravljanju socijalnih nepravdi.

Veličina gospodarskih, upravnih i socioloških problema koji nas očekuju u toj općoj transformaciji već je očita u poljoprivredi, grani gospodarstva u kojoj nas je recikliranje preživjelih odnosa dovelo u položaj akutne prehrambene ovisnosti i probleme iz kojih se sve teže izvući. Birokratska je svevlast dugo upravljala životima seljaka u gotovo svim sferama života (zemlja, otkup, financije...) i nastojala od njih stvoriti društveno pasivne i poslušne podanike u zadanim skučenim materijalnim okvirima. U novim prilikama trebalo je očekivati da će država brzo poboljšati uvjete proizvodnje (npr. dodjelom državne zemlje, specijaliziranim kreditnim institucijama, pomoći zadružnom udruživanju itd.).

To se nije dogodilo: od seljaka se sada, iako i dalje zarobljenog u uvjetima preživljavanja koje je država održavala tijekom dugih desetljeća, očekuje informatička pismenost, ispunjavanje brda papira da bi uopće došao u priliku da se natječe za svoj najvažniji proizvodni resurs, poslovna okretnost usamljenog pojedinca da osigura prođu svojih proizvoda... Umjesto da selu i seljaku u tome pomogne, država im na razne načine poručuje da su sami sebi krivi jer se - za razliku od svoje europske braće - navodno ne uklapaju u tržišne tokove!

Đuro Njavro

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 23:08