Kardinal Bozanić u jednom je u pravu: pitanja vezana uz spolni odgoj u školama uistinu nisu tehničke ni higijenske naravi (kako je to pokušao podigrati premijer Milanović), nego baš svjetonazorske.
Radi se, međutim, o svjetonazoru koji je duboko neskladan s današnjim vremenom i koji Crkvu ostavlja na razini društvenih potreba iz ranog prošlog stoljeća. Josip Bozanić i drugi hrvatski biskupi nisu nimalo nepromišljeno pokrenuli najveću crkvenu društvenu akciju unatrag barem dvadeset godina. Bozanić, kao i svi hrvatski crkveni velikodostojanstvenici, uistinu duboko vjeruje kako je obitelj, u onom užem, konzervativno-katoličkom smislu, vrijednosno najvažnija stanica svake šire ljudske zajednice.
Prema Bozanićevoj Crkvi (a nema nikakve sumnje da se kardinal u takvom svom stavu u potpunosti slaže s papom Benediktom), bez konzervativne katoličke obitelji nema ni opstanka, a kamoli napretka zajednice, nema ljudske moralnosti, pa, u krajnjoj konzekvenci, nema ni Crkve, (Crkve kao zajednice vjernika, a ne Crkve kao svećeničke hijerarhije).
Sve bitne akcije koje je Kaptol provodio u zadnjih desetak godina bile su motivirane očuvanjem i jačanjem obitelji.
Tradicionalna obitelj
Kampanja za neradnu nedjelju (neradnu je nedjelju bila uvela socijaldemokratska, Račanova saborska većina), nije se vodila zbog neradne nedjelje kao takve niti zbog prava radnika da budu slobodni nedjeljom, nego, prije svega, zbog iluzije biskupa i drugih svećenika, da bi neradna nedjelja mogla ojačati obiteljski život, pa i navike poput redovitih odlazaka na mise (oni roditelji čija djeca pohađaju školski vjeronauk znaju da vjeroučitelji vrlo često inzistiraju da se dolazi na nedjeljne mise).
Kampanja protiv Zakona o umjetnoj oplodnji bila je motivirana prvenstveno crkvenom tvrdnjom o stvarnom karakteru ljudskog života, ali i mogućnošću da se djeca planski rađaju izvan obitelji.
Naposljetku, sadašnja masovna i žestoka akcija protiv spolnog odgoja u školama pokrenuta je zbog suzbijanja seksualnog liberalizma, koji, u očima Crkve, najviše ugrožava tradicionalnu katoličku obitelj, samim time i širu zajednicu, pa samim time i Crkvu.
Marginalna uloga
Crkva, naprosto, nije kadra prihvatiti suvremene oblike seksualnog društvenog ponašanja, koji, među ostalim, uključuju i istospolne obitelji kao legitiman i ravnopravan odabir načina života u našem i u drugim suvremenim društvima.
Takav je crkveni stav univerzalan: on se ne tiče samo Hrvatske, samo Milanovićeve Vlade ili samo našeg zakona o spolnom odgoju.
Međutim, u većini drugih europskih zemalja, takvim se crkvenim akcijama ne pridaje preveliki značaj jer Crkva, neovisno o brojnosti vjernika, igra relativno marginalnu ulogu u političkom životu. Stoga posebni značaj, za Vatikan i za obranu i propagandu njegova svjetonazora, dobivaju one zemlje gdje Crkva još uvijek posjeduje - ili se drži da posjeduje - veći politički utjecaj, poput Irske, Poljske i Hrvatske.
Hrvatska je tako u Benediktovu ratu za konzervativnu obitelj i protiv modernih/liberalnih oblika seksualnog ponašanja, postala čvrsto ideološko predziđe kršćanstva.
I o tome se, zapravo, radi u aktualnoj crkvenoj akciji protiv uvođenja spolnog odgoja: Bozanić i drugi biskupi nisu otvorili tako široku frontu protiv Vlade da bi se zbog bilo čega osvećivali “crvenima” niti da bi pripremali teren za dolazak HDZ-a na vlast, nego zato što brane svoje najdublja uvjerenja koja se podudaraju s uvjerenjima aktualnog Pape.
Problem je, naravno, u tome što crkvena hijerarhija vodi bitku koju ne može dobiti. Crkvena hijerarhija već dugo ne želi prepoznati stvarne potrebe suvremenih društava, koje se, naravno, nužno mijenjaju, što često dovodi do tragičnih situacija.
Da je Crkva, primjerice, prije tridesetak godina odobrila i potaknula uporabu kondoma, umjesto što se svom snagom borila protiv kondoma, koliko bi manje ljudi oboljelo od AIDS-a? Ili, da Irska nema tako rigidne zakone o pobačaju, Savita Halappanavar, 31-godišnja Indijka, ne bi umrla usred spontanog pobačaja.
Ta se tragedija dogodila prije dva mjeseca, jer su irski liječnici odbili izvesti neophodni operacijski zahvat uz obrazloženje da je plod još živ.
Ova dva ekstremna primjera, od kojih je prvi završio s bezbroj smrti, najzornije pokazuju koliko crkvena antropologija, o kojoj govori kardinal Bozanić, beznadno i fatalno zaostaje za stvarnim životom, što, u krajnjoj liniji, Crkvu gura na margine važnih društvenih zbivanja: Papa jest jedan od najpopularnijih ljudi na svijetu, ali njegove poruke nemaju mnogo utjecaja u današnjoj stvarnosti.
Smiješne rasprave
Naposljetku, potpuno je nejasno kada će Katolička crkva razumjeti da i pripadnici gay zajednice imaju jednako pravo na Boga i na sve Božje darove, kao i svi drugi građani.
Crkvena diskriminacija istospolnih obitelji neće moći trajati vječno, i utoliko će se crkvena antropologija morati prilagoditi novim stanjima u društvu. Kada prođe jedno dulje vremensko razdoblje, rasprave poput ove o spolnom odgoju bit će podjednako smiješne, kao što su danas i mnogim katoličkim svećenicima smiješne crkvene prakse i pravila iz predkoncilskog vremena.
Jedan od suštinskih probema Katoličke crkve, zbog kojeg ona doista nije kadra politički i društveno predstavljati vjernike (Josip Bozanić ne može tvrditi da govori u ime vjernika kada prosvjeduje protiv spolnog odgoja), jest njeno, gotovo redovito, višedesetljetno, katkad i stoljetno zakašnjenje za realnim životom.
Katolička crkva, nažalost, ne ispunjava mnoge potrebe suvremenih društava u kojima djeluje, pa je zato ta društva marginaliziraju, ili, pak, dolazi s njima u česte i ozbiljne nesporazume.