Kolovoška rupa nam pokazuje zašto zapravo ne trebamo strahovati od toga da nas neovlašteno nadziru

Kad su prije nekoliko mjeseci iz dobro obaviještenih izvora bliskih hrvatskoj Vladi u javnost procurile informacije o namjerama da se širenje koronavirusa kontrolira aplikacijom za telefone koja bi bilježila kontakte građana, mnogi su to vidjeli kao potencijalnu ugrozu za demokraciju.

Tjednima su se u javnom prostoru vodile ljute rasprave oko toga ima li pravo vlast na takav način nadzirati kretanje građana, koje su moguće zloupotrebe, smije li korištenje takve aplikacije biti mandatorno... Ipak, nije trebalo proći puno vremena da bi se pokazalo koliko su takve rasprave promašene. Naime, teško je vjerovati da bi masovni nadzor kretanja vlastitih građana mogla uspješno organizirati država koja istovremeno ne može objasniti gdje se nalazi oko 200 tisuća stranih državljana koji su službeno ušli na njezin teritorij.

Priču o “nestalim turistima” prije nekoliko dana je otvorio Jutarnji list zapazivši značajnu diskrepanciju između službenih statistika prelaska granice i prijava u turistički sustav e-visitor. Konkretno, tijekom proteklog vikenda, prema MUP-ovoj evidenciji u Hrvatsku je ušlo 553 tisuće stranih putnika, dok je u turističkom sustavu “prijavljeno” njih 330 tisuća. Suočene s neugodnim pitanjem da objasne genezu ove “kolovoške rupe” državne institucije ponudile su različita objašnjenja.

Dok je MUP minus pripisao tranzitu, pozivajući se na izjave stranaca koji ulaze u zemlju, iz HGK su za sve okrivili neprijavljene goste, odnosno strance koji u Hrvatskoj ljetuju u vlastitim nekretninama te se ne prijavljuju kao turisti i ne plaćaju turističku pristojbu. A to je problem - objašnjavaju iz HGK - jer njihove nekretnine nisu registrirane kao kuće za odmor, pa su tako i formalno nevidljive za inspekcijske službe koje bi trebale kontrolirati zlouporabe u tom sektoru. Ipak, oba objašnjenja zapravo su karikaturalna.

Svaki strani državljanin pri ulasku u Republiku Hrvatsku identificira se pomoću nekog dokumenta države iz koje dolazi. Ista identifikacija se provodi i pri izlasku iz zemlje, a podaci iz istog tog dokumenta koriste se i pri turističkoj prijavi u sustavu e-visitor. Ukratko, povezivanjem te dvije baze podataka državne institucije mogle bi vrlo precizno znati ne samo koliko u svakom trenutku ima neprijavljenih turista na području Republike Hrvatske, već koji je i njihov točan identitet.

A daljnjim umrežavanjem sa zemljišnim knjigama (kada bi bile adekvatno digitalizirane) vjerojatno bi se za znatan broj njih moglo i utvrditi gdje su smješteni. A to je sustav koji se može ustrojiti uz tehnološka rješenja stara barem dvadesetak godina. Primjenom modernih tzv. big data tehnologija analize podataka i predikcije vjerojatno bi se moglo doći do naprednih statistika temeljem kojih bi se moglo djelovati preventivno.

Finska socijalna služba, primjerice, koristi takve prediktivne analize kako bi pokušala prevenirati nasilje u obitelji. Hrvatska ima problema s prebrojavanjem turista na svojoj obali.

Naravno, i ovdje će mnogi postaviti pitanje demokratskog nadzora korištenja takvog sustava, no to je separatna tema. Demokratski nadzor nad državnim (a naročito represivnim) aparatom nužan je uvijek, ali ne bi trebao predstavljati argument u raspravama o implementaciji modernih tehnologija. U teoriji, izraženoj kroz programske dokumente aktualne hrvatske Vlade, turizam je strateška gospodarska grana, a digitalizacija i zaštita granica strateški važne teme.

U praksi, pak, to izgleda tako da Vlada nije sposobna provesti ni rudimentarnu digitalizaciju svojih procedura i javnih registara. Osnovna inženjerska logika nalaže da se upravljati može samo onim što se može mjeriti, pa se onda nameće pitanje koliko doista Vlada upravlja sektorima koje je sama odredila strateški važnima.

Primjerice, ako se ne zna koliko točno u Hrvatskoj ima turista, temeljem kojih podataka se može donijeti adekvatna strategija razvoja te gospodarske grane? Ako se ne zna koliko strani državljani imaju nekretnina u Hrvatskoj i kako ih koriste, imamo li sve informacije potrebne da bismo donijeli informiranu odluku o uvođenju poreza na nekretnine? O digitalnoj umreženosti zdravstvenog sustava suvišno je i pričati dok građani tumaraju iz bolnice u bolnicu s debelim fasciklima isprintanih nalaza ispod ruke...

S takvim iskustvom, vjerovati da će nas jedna nova aplikacija spasiti od globalne pandemije podjednako je naivno kao i vjerovati da će ta aplikacija rezultirati uvođenjem autoritarnog nadzora nad građanima. I za jedno i za drugo vjerojatno postoje ambicije, ali što to vrijedi ako nema sposobnosti...