KINESKI DNEVNIK REPORTERA JUTARNJEG Sreo sam Mesića, on ovdje lobira za dolazak moćne kineske kompanije u Zadar

Zadnjih barem sat vremena leta za Šangaj, koji je trajao cijelu noć, intenzivno razmišljam kako ću čim dođem na aerodrom potražiti mjesto gdje se može zapaliti cigareta, po mogućnosti odmah, prije prolaska granične kontrole i čekanja prtljage. Po europskom je vremenu jutro, a po kineskom kasno popodne kada iscrpljen izlazim iz aviona i, kao da je neka dobra vila čula što želim, ispred nosa mi se ukaže – prostorija za pušenje. Ni prevelika, ni premala, svakako veća nego na europskim aerodromima, ne prezadimljena... Palim tako željenu cigaretu i pušim zajedno s kolegicom iz Hrvatske i još otprilike petoricom muškaraca za koje bi se po fizionomiji reklo da su Kinezi.

Prije petnaestak godina, kada sam zadnji put bio u Kini, pušilo se na svakom koraku, pa tako i u restoranima. Kao što se tamo u međuvremenu svašta promijenilo, tako su se znatno postrožile i pušačke restrikcije, a najdrastičniji propis stupio je na snagu prije nekoliko dana, s prvim danom lipnja. Ukratko – pušenje je zabranjeno u svim zatvorenim prostorima. No, nekoliko sati kasnije shvaćam da primjena baš i nije tako rigorozna. Recimo u hotelskoj sobi su čak dvije pepeljare, a puši se i u lobiju. Šangajski domaćini kažu da je u Pekingu strože. Vidjet ću za desetak dana kada stignem u kinesku prijestolnicu.

Zadovoljene potrebe za nikotinom krećem u rješavanje graničnih formalnosti. Najmanje pola sata čekamo u redu za pregled putovnica. Podjednaka je gužva u oba reda, jednom za kineske državljane i drugom za strance. U ovom našem, među strancima, primjećujem dosta Japanaca koji u rukama drže crvene putovnice, a na licima nose papirnate maske kroz koje dišu. Napokon dolazim na red i mršava policijska službenica me pita zašto sam na formularu – koji smo dobili u avionu da bismo ga ispunili i predali zajedno s putovnicom – ostavio prazno mjesto u rubrici adresa u Kini. Čini mi se me dobro ne razumije kada joj na engleskom pokušavam objasniti da dolazim u novinarskoj delegaciji za koju posjet organizira kinesko Ministarstvo vanjskih poslova. Konzultira se s kolegom za susjednim šalterom pa vadi žuti formular iz putovnice, udara na njega pečat, pa još jedan u putovnicu koju mi vraća i pokazuje mi da pogledam u kameru s vanjske strane šaltera. Smješkam se u objektiv, a ona mi pokazuje da prođem. Stotinjak metara dalje moj se kofer po tko zna koji put vrti na pokretnoj traci. Uzimam ga pa uskačem u još jedan podugački red, onaj carinski. No, kineski carinici sve redom puštaju bez kontrole pa prolazim za par minuta. Vani stoje deseci, možda i stotine ljudi s velikim papirima na kojima su ispisana imena ljudi koje čekaju. Tražim svoje, i nalazim ga, usput se ne obazirući na nasrtljive taksiste koji mi nude prijevoz.

Vozimo se dobrih sat vremena do središta Šangaja širokom avenijom s po četiri trake u oba smjera. S obje strane stambena naselja, uglavnom velike zgrade nalik na zagrebačku Mamuticu, a na čistinama se grade nove. Posvuda su dizalice, ali i strojevi koji ruše manje kuće koje izgledaju podosta sirotinjski kako bi na njihovim mjestima mogle nicati nove armiranobetonske grdosije. Kako se približavamo središtu, sve je više staklenih nebodera od kojih su neki toliko visoki da im vrhovi nestaju u oblacima magle. Neki tvrde da to nije magla nego smog. Iako sipi sitna kiša, ulice najbogatijeg kineskog grada - koji je na najboljem putu da postane najveće poslovno središte istočne Azije - navečer su pune ljudi, a mnogi dućani rade do ponoći. Neboderi blješte u svim bojama. Nakon fine večere u restoranu smještenom pri vrhu jednog tornja, na visini od 250 metara, svladava me umor od neprospavane noći i vremenske razlike. Još jedna legalna cigareta u hotelu, pa na spavanje koje, s obzirom na sutrašnji raspored, nažalost neće biti duže od pet-šest sati.

Odlazimo iz Šangaja po kiši koja nas prati cijelim putem do Ningboa, udaljenog oko dva sata vožnje. Od toga se sat vremena kroz jutarnju gužvu izvlačimo iz 20-milijunske metropole u kojoj rijetko kada sija sunce. Nebo je sivo, a bijela magla je toliko gosta da jedva išta vidim kroz prozor autobusa. I narednih će dana po prognozi biti oblačno i kišovito. U Kini je upravo započela sezona kiše i uobičajeno je vidjeti ljude kako zagrnuti plastičnim kabanicama voze mopede ili bicikle. Vozni park na šangajskim je ulicama osjetno bolji nego u Hrvatskoj, mahom automobili njemačkih proizvođača, rijetko koji niže klase i stariji od pet godina. Prava je rijetkost vidjeti i neku malo stariju zgradu s tradicionalnim kineskim krovom. Zato i po magli u oči upadaju svjetleće reklama Metroa i Ikee kao i mnogih drugih dobro nam poznatih europskih trgovačkih, modnih i drugih marki.

Prelazimo most preko zalijeva Hangzhou. Dugačak je nevjerojatnih 36 kilometara. Pušten je u promet 2008. godine i skratio je put do Ningboa za više od sto kilometara. Gradnja je trajala pet godina. Za usporedbu, Pelješki most bi trebao imati 2,5 kilometra.

U Ningbou se ovaj tjedan održava Investicijska i trgovačka izložba zemalja srednje i istočne Europe na kojoj će se ogromnom kineskom tržištu predstaviti 16 zemalja među kojima je i Hrvatska. Uoči ceremonije otvorenja upriličen je i forum koji je do posljednjeg mjesta ispunio ogromnu kongresnu dvoranu, a na koji su došle delegacije iz svih 16 država. U prvom redu primjećujem bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića koji nije bio među govornicima, a u pauzi je rado porazgovarao s hrvatskim novinarima. Ugledavši nas nekoliko iz Hrvatske kako s njim ćaskamo, odmah se stvorilo barem pet kineskih kolega koji su uključili svoje diktafone vjerojatno shvativši da imaju pred sobom čovjeka čije bi riječi mogle biti zanimljive i njihovim čitateljima. Mesić otkriva kako je u Kinu došao prije dva dana i ostaje do nedjelje te da će posjetiti nekoliko gradova u različitim pokrajinama.

„Kina želi surađivati i svih 16 zemalja zajedno joj mogu biti ozbiljan partner. Svakako bi što prije trebalo potpisati sporazum između Hrvatske, Mađarske i Kine o izgradnji nove željezničke pruge Budimpešta-Zagreb-Rijeka koju bi Kinezi financirali. Rijeka bi postala važna luka za ulaz njihove robe u Europu, ali i za naš izvoz u Kinu. Mi smo Kinezima najbolji put za ulazak u Europu i zato im moramo ponuditi strateške projekte za suradnju. U redu je da se Hrvatska gospodarski orijentirala prema zemljama EU, ali ne smijemo zanemariti ni ostala tržišta“, govori Mesić i dodaje kako se oduvijek zalagao za jačanje gospodarskih odnosa s Kinom, a podjeća i kako su milijuni Kineza potencijalni gosti značajni za naš turizam.

U delegaciji bivšeg predsjednika su i vlasnica zagrebačkih restorana Aisa, u kojima je on čest gost, gospođa Chen Li i njezin muž Yinglie Chen koji u Hrvatskoj zastupa gospodarsku komoru kineske pokrajine Zhejiang. Njih dvoje su mu i organizirali posjet, a poveo je i predsjednika Hrvatsko-kineskog poslovnog centra iz Zadra Davida Lekaja koji je došao pregovarati o mogućnostima kineskih ulaganja u Zračnu luku Zadar, luku Gaženica i Zadarsku gospodarsku zonu. Kaže mi kako je moćna kineska kompanija Alibaba spremna u Zadru otvoriti svoj distribucijski centar za cijelu Europu te da planira veliku suradnju s Agrokorom u on-line trgovini. Kinezi, dodaje, žele uvoziti hrvatsko vino i smrznute riblje proizvode. Na sajam u Ningbo su stigli izamjenici hrvatskih ministra gospodarstva i turizma, predstavnici Grada Splita, a na svečanosti otvorenja je bio i pulski gradonačelnik Boris Miletić. Uglavnom podosta ljudi iz javnog sektora, ali zato, čini se, nitko iz gospodarstva.

Kineski domaćini trude se stranim novinarima pokazati kako se njihova zemlja brzo razvija i gradi oko čega nema nikakve dvojbe pa nas stalno vode na mjesta gdje su neboderi, novoizgrađeni luksuzni hoteli, staklo i mramor, ogromni shopping centri koji izgledaju kao da su otvoreni prije nekoliko dana, gradilišta, dizalice, dućani svjetski poznatih marki, ulašteni pločnici i uređene zelene površine. Očito je da su Kinezi, koji su tek u zadnjih desetak godina omirisali potrošačko društvo, fascinirani svima što je novo, moderno i što sličnije zapadu. Čini mi se da ne shvaćaju da u svemu tome i nema previše duše.

U Ningbou su nas poveli u obilazak luke, po prometu pete najveće na svijetu. Izbliza more ne izgleda ni malo primamljivo. Svjetlo smeđe je blatnjave boje, mutno kao bijela kava. Godišnje se u toj luci prekrca 18,7 milijuna kontejnera što mi i ne bi govorilo mnogo da ne znam kako luka Rijeka ima promet od 150.000 kontejnera. Prosječan dnevni promet luke u Ningbou je 57.000 kontejnera što bi značilo da u manje od tri dana odrade koliko najveća hrvatska luka u cijeloj godini.

Svakih 15 sekundi dizalice s broda na kopno prebace jedan kontejner – hvali se Jiang Wei jedan od vodećih ljudi u luci koja je u većinskom državnom vlasništvu. Iz Ningboa brodovi polaze za više od 100 luka širom svijeta. No, među njima, kaže mi Jiang, nije ni Rijeka niti i jedna druga luka na Jadranu. Odredišta su im luke na sjeveru Europe do kojih brodovi plove tjedan dana duže nego do sjevernog Jadrana.

- Htjeli bismo surađivati s Lukom Rijeka - dodaje, ali me zbunjenim izrazom lica nije baš uvjerio da uopće zna gdje su Rijeka, Hrvatska i Jadransko more.

Dok na visokom katu raskošne nove upravne zgrade direktor luke drži prezentaciju i razmeće se impresivnim brojkama, pogled mi bježi kroz prozor. U daljini more i uz njega stotine dizalica za prekracaj kontejnera, na pučini pet divovskih brodova koji se spremaju uploviti. A između novih nebodera i luke – stara stambena četvrt koja otkriva kako mnogi stanovnici brzorastućih kineskih gradova žive u bijedi. Njihove su sive prizemnice ili katnice u gotovo derutnom stanju, a u dvorištima često nema betona, na prozorima se suši rublje, djeca trčkaraju uskim ulicama pokraj hrpa smeća. Ljudi se hrane na uličnim štandovima i kupuju u neuglednim malim dućanima. Slične prizore vidjeli smo i iz autobusa u gradu Yiwu u koji smo došli navečer i koji na krilima investicija ima jedan od najviših BDP-a u cijeloj Kini. U tim skromnim, ali živopisnim četvrtima naš se autobus nažalost nije zaustavljao nego nas je iskrcao ispred hotela najviše kategorije u čijoj blizini nema ni kuća ni ljudi i koji svojim izgledom i ugođajem nema veze s kineskom tradicijom nego je vjerojatno u sastavu nekog svjetskog lanca. Otmjeno, ali bezlično.

U Ningbou se održava Investicijska i trgovačka izložba 16 zemalja srednje i istočne Europe koje u jednom paviljonu predstavljaju svoje proizvode. Daleko najveće štandove na najatraktivnijim mjestima imaju Hrvatska i Poljska. Već oko 9 ujutro na poljskom je štandu jako živo, na razgledavanje i kušanje se nude razni proizvodi, a poseban je pult predviđen za potencijalne investitore. S druge strane staze, na hrvatskom izložbenom mjestu nema nigdje nikoga. Kineski radnici tek su započeli raspakiravati kutije i slagati proizvode na police. U izlozima nekoliko navijačkih majica na kockice i prospekti Poreča i Rovinja. S iznimkom jedne vrste maslinovog ulja, na cijelom je štandu samo – vino, butelje nekoliko istarskih i slavonskih vinarija. I Stjepan Mesić koji je sa svojom delegacijom došao obići paviljon nije krio iznenađenja kako to da su svi spremni za izlaganje osim Hrvatske? Odgovor nismo dobili osim da će do popodne sve biti na svom mjestu.