Kerumu je 6 mjeseci prije izbora trasiran put prema gradskoj vlasti. Posao uneređenja grada moći će dovršiti

Ovaj tjedan hrvatski su mediji objavili malo zapaženu vijest o jednom od brojnih stečajeva koji se vuku sudstvom. Stečaj o kojem je riječ je stečaj tvrtke Kerum d.o.o., matere-firme poslovnog carstva nekoć najvećeg dalmatinskog tajkuna. Mediji su objavili kako je stečajna upraviteljica predložila namirenje vjerovnika nakon prodaje zaostalih nekretnina. Među tim nekretninama su i neke od prestižnih zagrebačkih adresa: bivši restoran Šumski dvor te negdašnje kino Central.

Tako stvari stoje s Kerumovim imperijem. Tijekom posljednjeg desetljeća njegovo se biznis carstvo pretvorilo u zapleteni arhipelag stečajeva u kojima stečajni suci sjeckaju i dijele relikte opterećene imovine te vode ratove protiv nasamarenih bivših radnika. "Poslovna aktivnost" nekadašnjeg Gazde već se deset godina pretežno svodi na kreativno korištenje rupa u (pred)stečajnom zakonodavstvu. Puno desetljeće Kerum brodi kroz svoj kornatski akvatorij propasti, nastojeći sebe i familiju ugurati u što viši uplatni razred. Često mu to uspijeva. Tako će i po prodaji ove ture nekretnina u prvi isplatni red dospjeti njegova vjerovnica - nećakinja.

Uz par rijetkih iznimki, Kerumov se imperij danas sastoji od davno napuštenih zgrada, neaktivnih nekretnina, rohbaua u koje prodire more, tvornica koje se rune te od mora dugova što prema dobavljačima, što prema nekadašnjim zaposlenicima. Ali, ako negdašnjem Gazdi ne ide baš na poslovnom planu, čini se kao da postoji drugo polje na kojem su mu se karte bolje posložile. Ono političko.

Idući lokalni izbori u lipnju 2021. trebali bi prema uvjerenju analitičara dovesti do pada najvećeg od lokalnih šerifa. Jedan bi populistički šerif - Milan Bandić - trebao pasti s vlasti u prvom najvećem hrvatskom gradu. No, zato bi se u drugom najvećem hrvatskom gradu mogao lako dogoditi oprečan proces. Jedan drugi populistički šerif - Željko Kerum - lako bi se mogao vratiti u stolicu gradonačelnika Splita koju je držao od 2009. do 2013.

Tada - 2009. - Kerum je na opće iznenađenje i (bar u mom slučaju) užas došao na vlast u Splitu. Došao je kao poduzetnička success story, mali dalmatinski Berlusconi. Bio je na vrhuncu poslovne moći, trgovački mu se lanac širio, a nasred splitskog waterfronta zidao je betonski kolos hotela koji je trebao postati splitski Hilton. Dvanaest godina kasnije u bitku za istu funkciju Kerum ulazi kao svestrano neuspješni bankroter kojem su banke uzele sve, kojem je od ozbiljne imovine ostao tek hotel u Rogoznici, a dužan je svima živima.

Unatoč tomu, ili baš zato, "Žele" je za svoju stranačku bazu i dalje "uno di noi". U igri lokalno-političkog pasijansa karte su mu se tako otvorile da bi mu samo neočekivani politički ili sudski plot twist mogao oteti drugi mandat na čelu Splita. Mnogo je razloga zašto je tomu tako, no jedan je najvažniji. Na lokalnoj se sceni, naime, Kerumova politička konkurencija spontano samourušila.

Split je poznat kao grad koji vlasti mijenja kao čarape. Splitske se vlasti obično sastoje od nestabilnih koalicija koje ne dočekaju kraj četverogodišnjeg ciklusa. U završnoj godini ovog ciklusa stanje je opet takvo. Gradom vlada HDZ-ov gradonačelnik Andro Krstulović Opara koji neće ići po novi mandat, a dobro upućeni tvrde da je njegova teška zdravstvena dijagnoza u ovom slučaju prije izlika, no stvarni razlog zašto ga HDZ više ne želi. Oparina vlast većinu je održavala koalirajući upravo s Kerumom s kojim se Opara u kampanji 2017. bjesomučno vrijeđao. Ta je koalicija imala ugrađeni "bug" jer Kerumu nikad nije bilo u interesu da njegov politički partner/konkurent bude uspješan.

Sve četiri godine Kerum je od koalicijskog dogovora grabio i uzimao što mu paše - nadzorne odbore, upravna vijeća, zaposlenja - profitirajući tako od vlasti, ali ne odgovarajući ni za što. Do tri popodne njegov bi HGS muzao sise vlasti, a od tri popodne bi najednom postajao opozicija, blokirajući prijedloge i napadajući vlast koje su dio. Tom tehnikom Kerum je stvorio lažni dojam da nije na vlasti, ali i okupio solidan krug klijentističko-interesnih dužnika, uključujući - recimo - ugostitelje zainteresirane da ne prođe draft komunalnog reda.

Ni opozicija u Splitu nije nalik onoj u drugim gradovima u Hrvatskoj. SDP se u Splitu nikad nije oporavio od kataklizme zvane Ivo Baldasar. Njegove četiri godine do te su mjere kompromitirale stranku da su se svi ljudi koji su imali ikakvu vezu s tom erom pretvorili u politički radioaktivni plutonij: nitko ih ne želi ni blizu. Tako se oko stranke okupio novi krug sredovječnih, relativno obrazovanih političkih novajlija bez ikakva iskustva i - što je gore - javne prepoznatljivosti.

Onu ulogu koju drugdje ima SDP, donedavno je u Splitu imala stranka Pametno. Sa sedam gradskih vijećnika bili su najveća sastavnica opozicije. Ali, osim što su bili najveća, bili su i najkvalitetnija opozicija. Tim od sedam vijećnika predvođen najistaknutijim - fotoreporterom Jakovom Prkićem - sjeckao je dvama lokalnim vladama zaredom crijevca naživo. Bili su studiozni, pedantni i aktivni, svako zabašureno parking mjesto, rupa u ugovoru ili sporni komunalni zahvat smjesta bi se našli na tapetu Gradskog vijeća. Stoga se očekivalo da će dramaturški luk izborne 2021. u Splitu biti predvidiv: na jednoj će se strani naći HDZ, na drugoj (ali istoj) Kerum, a s treće strane neka konstelacija lijevog i centra u kojoj će ti vijećnici imati glavnu ulogu.

A onda se sve to raspalo. Preciznije - raspalo se Pametno. Splitska jezgra stranke - koja uvelike zapravo i jest bila stranka Pametno - nepomirljivo se zavadila s osnivačima stranke, bračnim parom Puljak. Nakon što su oni stranku ujedinili sa STRIP-om i Dalijom Orešković te formirali Centar, stranku je napustilo šest od sedam gradskih vijećnika te još dio lokalno zapaženih aktera. Upućeni tvrde da meritum sukoba nije bio u samom ujedinjenju koliko u tome što su zbiljski prioriteti Pametnog - nacionalna ili lokalna politika. Kako god bilo, Centar/Pametno u Splitu je ostao poput generala bez vojske, a opozicija temeljito obezglavljena.

Sve se to događa u situaciji kad je i drugdje u političkoj opoziciji metež. Domovinski pokret u Splitu se raspao netom što se osnovao, a razlog tomu bio je Robert Pauletić, kojeg su DP-ovci amputirali. Most u Splitu nikad nije pustio jako korijenje - no i ono vijećnika što su dosad imali je ili na izlasku iz politike, ili u zavadi s centralom. Što se splitskog SDP-a tiče, on se po tko zna koji put zaredom svrstao na krivu stranu povijesti. Nakon što su svojedobno kanili koalirati s Kerumom (pa ih je Zagreb zaustavio), nakon što su tankirali vlastite kandidate za gradonačelnika, splitski su se SDP-ovci na unutarstranačkim izborima svrstali dvotrećinski uz Željka Kolara. Pretpostavka je stoga da Zagrebu (čitaj: Peđi Grbinu) neće biti previše krivo ako se u lipnju Splićani nabodu na šiljak koji su sami zašiljili.

U svemu tome, dakako, postoji još i (još uvijek vladajući) HDZ. HDZ u Splitu obično nije imao političke sreće - dijelom i zato što u gradu uličarske, pučke desnice dobro prolazi i uličarska, pučka, a na suhoparno-partijska desna politika. Opara je bio prvi i jedini HDZ-ovac koji je u Splitu dobio direktne izbore. To je - međutim - dijelom postigao i kampanjom identitetske mobilizacije, potičući građanstvo nesklono HDZ-u da glasa za njega samo da "on" (Kerum) ne bi došao na vlast. S "njim" je - međutim - već koji tjedan kasnije (makar i nevoljko) sklopio koaliciju, a to znači da se isti trik ne može ponoviti još jednom. Oni koji će u lipnju glasati za HDZ znaju da će kao žuntu ionako dobiti Keruma, stoga je pravo pitanje: zašto ne bi glasali za njega otprve?

U toj situaciji lokalni su HDZ-ovci kao opareni bježali od uloga kandidata, znajući da ona u splitskom slučaju znači kraći ili dulji put za političko stratište. Na koncu, zamjenu za Oparu su našli u Vici Mihanoviću, šefu lokalne Lučke uprave, navodno savjesnom, ali suhom i bezličnom birokratu. Svjesni da je Mihanović čovjek kojeg je teško prodati, hadezeovci su odmah krenuli u kampanju brendiranja.

Upregli su sebi bliske kolumniste. Lučka uprava reklamnom kampanjom u lokalnim medijima sveudilj prodaje vlastite radne pobjede, usput plasirajući i zasluge "mudrog rukovodstva" - budućeg načelničkog kandidata. To bildanje uz diskretnu pomoć javnog novca suočava se - međutim - s temeljnim nerješivim problemom. Mihanović HDZ-u ne donosi dodanu vrijednost. S njim mogu računati na stranačku vojsku članova. No, po svemu drugom on gađa istu publiku koju gađa i Kerum. Ostatak liberalnog građanstva u toj će konstelaciji ostati doma, a Mihanović će u istom političkom prostoru morati pobijediti Našeg Čojka, Želu.

Ukratko: ukoliko se ne dogodi neko neočekivano preslagivanje ili tipično splitski politički "one hit wonder", Kerumu je šest mjeseci prije izbora trasiran put prema gradskoj vlasti. Sve su mu se karte otvorile, svi rivali u rasulu. A povratak Keruma na mjesto koje je napustio 2013. otprilike je kao i "povratak" upaljene žigice u bačvu benzina. Jer, Split grca u neredu. On je nedovršen, neuređen i kaotičan grad. Tijekom posljednjih dvanaest godina Kerum je bio promotor i profiter tog nereda. I posljednje tri godine - kad je faktički vlast u sjeni - Kerum je bio pokrovitelj nereda. Sad će dobiti prigodu da posao uneređenja dovrši svojski.