Kroz oblak bijele prašine nazire se lik koji kleše kamen. U odnosu na veličinu kamena, figura se čini još krhkijom. Ali uporna je. Kleše s ručno kovanim alatima, kakvima se kovalo i u antici. Snježnobijeli se kamen oblikuje pod udarcima Leile Zubović. Šesnaest joj je godina, završava prvi razred Klesarske škole u Pučišćima na otoku Braču. Mlada Zagrepčanka na kraju je osmog razreda znala da želi studirati arhitekturu, a voli i umjetnost pa joj se klesarska škola učinila dobrom idejom.
Osim što će naučiti kako od kamena stvoriti umjetničko djelo, u toj se školi velika pažnja posvećuje matematici i primijenjenom crtanju. Baš onome što će joj dobro doći kad dođe vrijeme studiranja. Spakirala je torbe i došla na Brač. Živi u učeničkom domu Klesarske škole. U razredu s četverogodišnjim programom za zvanje klesarskog tehničara ih je osam, jedina je djevojka. Škola ima i jedan razred trogodišnjeg programa za klesara majstora...
Klesarska škola na Braču poznata je u svijetu, jedna je od najvećih turističkih atrakcija otoka čiju radionicu u sezoni posjeti 20-ak tisuća turista. U njoj su izloženi radovi generacija učenika. Pučišća su dom jednog od najcjenjenijih vrsta kamena koji uživa poseban status u arhitekturi, graditeljstvu i izradi uporabnih predmeta.
Od bračkog je kamena sagrađena Dioklecijanova palača, optočeno je predvorje zgrade UN-a u New Yorku, dio je mnogih palača i crkvi, među kojima su šibenska i trogirska katedrala. Zgrade Parlamenta u Beču i Budimpešti također su izgrađene od bračkog kamena, a navodno ga ima i u zidovima Bijele kuće u Washingtonu. Bračani svoj kamen ne vade, oni ga “beru” i to još od antičkog doba.
Uz dostupnost tako vrijednog je materijala bilo logično otvoriti školu za njegovu obradu. Klesarska škola otvorena je 1909. godine i od tada do danas iz nje su izašli mnogi majstori klesari. Za kamen ne moraju brinuti, u 20-ak kamenoloma ima ga dovoljno za generacije. Četverogodišnji smjer aktualan je tek zadnjih nekoliko godina, ali njega pohađaju učenici koji namjeravaju na fakultete, a klesarstvo će im, smatraju, dobro doći na puti do upisa.
Svi koji su završili četiri godine Klesarske škole u Pučišćima bez problema su upisali svoj prvi izbor studija. Najviše ih je na građevini i rudarstvu, sve učestalije i na arhitekturi i Likovnoj akademiji na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina i kiparstvu.
- Djeca s otoka sve manje upisuju školu i to je problem. Dvije trećine naših učenika nisu s otoka jer imaju percepciju da se kod nas učenici pripremaju za rad u kamenolomu. Svakako da može i to raditi, ali stečena se vještina koristi i u drugim zanimanjima ili kao dobar temelj za upis na studije na kojima je važna matematika i “crtanje s ravnalom”, crtanje na računalu koje uključuje 3D modeliranje, što ne znam ima li još koja srednja škola u Hrvatskoj. Kod nas se uči već 15 godina. To je naša jača komponenta koja nas je uzdigla iznad mnogih.
Osim toga, imamo dosta europskih projekata. Jedan jako važan je bio rad u BIM tehnologijama, odnosno korištenje aplikacija za modeliranje i baza podataka u što racionalnijoj i jeftinijoj, boljoj upotrebi kamena kroz cijeli životni ciklus. Znači od vađenja, preko obrade i ugradnje, ali i nakon završetka objekta, demontaže, odnosno korištenje tog istog kamena za drugu namjenu kako ne bi završio kao otpadni materijal. Kako god, kamen je taj, pokazala je studija, koji hrani otok, a ne turizam kao što mnogi misle – kaže ravnateljica škole, dr. Tamara Plastić.
Većina nas laika kamenoklesarstvo veže uz nadgrobne spomenike, međutim oni svojim znanjem rade sve kamene elemente na objektima.
- Sva graditeljska baština koja se obnavlja radi se s alatima koje mi ovdje koristimo i sa znanjem koje u našoj školi prenosimo generacijama. Mi smo graditeljska škola. Pritom, i arhitekti koriste znanje kamenoklesara za razradu klesarskih detalja, jer imamo predmet koji se zove klesarske konstrukcije, a koji nema ni jedna škola ili fakultet u Hrvatskoj. To znači crtanje svih kamenih elemenata - kaže ravnateljica Plastić.
Dok se ne iznađe način kako vratiti učenike u trogodišnji program, škola je i na turističkom, ali i umjetničkom tržištu jako popularna. Prije rata u Hrvatskoj je, kao jedina takva škola u Jugoslaviji, imala i 130 učenika. Završavali su ju stranci, nedavno mladi Čeh i Nijemac, puno je učenika iz susjedne BiH.
Baš prošli su ju tjedan obišli mladi Nijemci s roditeljima koji ju žele upisati dogodine. Ima li onih koji se još kolebaju, kad stanu ispred škole svaka dilema nestaje. Kako može izgledati zgrada škole u kojoj se uči obrađivati kamen koji je dio nekih od najpoznatijih svjetskih građevina, nego i sama impresivno. Ljepota u najčišćem obliku. Izgrađena od bračkog kamena, oplemenjena učeničkim radovima.
U tijeku je proces dobivanja trajne zaštite. Alate identične onima iz vremena antike ručno izrađuje i oštri samo još jedan majstor kovač na otoku. Iako se radi o jednostavnim alatima – špica, maca, piket, zubatka, gruba bučarda, fina bučarda, martelina..., budući da ih na tržištu nema, njegova je cijena u specijaliziranim prodavaonicama visoka. Za učenike i previsoka, ali njima barba Boris, alat prodaje ispod cijene. Stalo je i njemu da zanat opstane na otoku. Jer ovakve su klesarske škole, u kojima se uči isključivo ručno klesanje kamena, i u cijelome svijetu raritetne.
Zna se još samo za škole u Lasi, Italiji, Pragu i Londonu. Učenici bračke Klesarske škole fasciniraju. Kažu nam da će za njih “od kamena uvijek biti kruha”. Ne smetaju im žuljevi, suživjeli su se s njima kao i s prašinom. Da bi se uopće došlo do umjetničkog djela, prvo treba savladati izradu pravokutnika, kocke i valjka. Da se svi koji su završili Klesarsku školu u Pučišćima iznova vrate na kraj osmoljetke opet bi ju upisali, kažu naši dugovornici. Ponosni su na znanje stečeno u toj školi. Takav je i Toni Vlahović koji završava svoju brucošku godinu.
U školi sam naučio sve o nacrtima, geometriji, matematici, projiciranju, crtanju detalja od kamena, učili smo i o dijelovima arhitekture i građevine te jasno samom klesanju. Škola je odlična podloga za umjetničke i za tehničke znanosti - kaže Toni.
Njegovi su poljoprivrednici, prvi je klesar u obitelji. Svidio mu se, kaže, spoj Dalmacije, kamena, sunca i mora i više se ne može odvojiti od toga. U Zagrebu osjeća veliku nostalgiju.
- Nadam se da ću se poslije fakulteta vratiti na otok u kamenolom jer bez toga ne mogu. S mojim će mi zvanjem biti otvoren svijet, a najmanje Hrvatska jer kod nas je malo rudnika i kamenoloma. Ali imamo mi na Braču Jadrankamen pa ću si valjda naći posla tu gdje želim ostati - kaže Toni koji, iako bi u inozemstvu zarađivao znatno više, želi ostati na Braču.
Jadrankamen je tvrtka, kažu, koja je othranila generacije Bračana i izgradila turizam na Braču. Kad upiše Klesarsku školu, učenik odmah u radionici dobije svoj kameni blok “veselje”, tako se zove brački vapnenac koji koriste školarci. Nepravilnog je oblika i prvi im je zadatak, uz pomoć meštra, sa škvarama od njega napraviti pravilnu kocku pod pravim kutom.
Taj će kamen ponedjeljkom na praktičnoj nastavi obrađivati cijelu godinu, netko će od njega napraviti kamenicu za čuvanje ulja, netko zdjelu ili vazu. Ovisi o veličini kamena i što će na koncu, kad ga izravnaju, uspjeti iz njega izvući. Kad bude gotova, na njezinom ju izbočenom dijelu obično ukrašavaju, Toni ju je ukrasio grbom Hajduka. Uobičajen je pleter, plod masline ili list....simbol Dalmacije.
- I Hajduk je simbol Dalmacije - smije se Toni. Kad završe svoj rad, Toniju je, recimo, trebalo godinu i pol, mogu ga uzeti kući. Tonijev otac u auto je spakirao njegovu kamenicu tešku osamdesetak kila i danas je u portunu kuće, a Tonijeva je majka u nju zasadila cvijeće. Kad završe svoj prvi rad znači da su dovoljno naučili pa im meštar ili povjeri rad na nedovršenim školskim radovima ili da sami započnu neki takav rad.
S kolegom sam započeo raditi kameni stol, završit će ga neka od sljedećih generacija - kaže Toni. Škola ima svoju učeničku zadrugu Kapitel koja izrađuje predmete po narudžbi, najčešće su to lavandini, vaze, zdjele... Zarađeni se novac plasira dalje u školu, za potrebe učenika, primjerice za ekskurzije ili izlete. Najveći rad, još uvijek nedovršen, je skulptura ribara koji šije mrežu, u ogromnoj veličini za Grad Makarsku.
- Prvo se modelira u glini pa odlijeva u gipsu, potom se naruči blok kamena dovoljno velikih dimenzija i započinje se s klesanjem. Sve ručno – kaže nam Toni. U odnosu na njegovu visinu od 1,90 metra, Leila se sa svojih 160 cm i manje od 60 kila, čini još krhkijom. Na Braču je zahvaljujući dokumentarcu koji joj je pustila majka u sedmom razredu.
- Baš me zainteresiralo i počela sam istraživati o školi. Dotad sam htjela u neku umjetničku školu, ali Klesarska škola je sve nadjačala. Kad sam došla shvatila sam da je i bolje nego sam mislila da će biti. Malo nas je i profesori nam se mogu više posvetiti.
Meštar u radioni odličan je učitelj, nacrte radimo prvo olovkom i mislim da se iz ove škole izlazi s puno korisnih znanja. Što se tiče snage, alati su prilagođeni svačijoj snazi. Veći i manji, teži i lakši, a za isti posao. Znači, svatko može klesati. Iako, već samim se klesanjem stječe snaga i sad mi je puno lakše raditi nego na početku godine. Žuljevi su prošli - kaže.
Učenički dom u neposrednoj blizini škole je, smatra, velika prednost.
- Imamo natkriven prolaz pa čak i kad je kiša možemo iz doma u školu i natrag bez problema – kaže Leila.
Prema kamenu ima posebnu emociju.
- Fascinantan je. Jako tvrd materijal, a izgleda kao da je svilen kad se vidi što se može sve od njega napraviti - kaže Leila. Fasciniraju ju rozete, jedna je u školskoj radionici i kad se lupi o nju, kaže, Leila, zvuči kao zvono. Iako su njezine curke redom upisale zagrebačke gimnazije, podržale su prijateljicu u naumu da uči klesati kamen. Zahvalna je roditeljima što nisu imali primjedbe na izbor kćeri jedinice ili ju pokušali zaustaviti u odlasku na Brač.
Kući odlazi rijetko, svaka tri mjeseca. Tino je student građevine, Tonijev je susjed u Postirama i svakodnevno su zajedno lokalnim otočkim autobusom išli u školu, poslijepodne se vraćali doma. Tino smatra da su za manji broj učenika s otoka, krivi njihovi – roditelji.
- Sve više roditelja ovdje na Braču gura djecu u lokalnu Gimnaziju iako bi kasnije htjeli studirati tehničke smjerove. Ali kao da je sramota ići u tehničku školu, a na koncu više ovih iz Klesarske škole upisuje fakultet i završava ga nego gimnazijalaca. Osobno mogu reći da sam na fakultet došao sa sigurno 80 posto boljim osnovama znanja nego su došli gimnazijalci. Klesarstvo je srodno građevini i mi smo u školi imali predmete kojih u gimnazijama nema.
Recimo statiku ili crtanje u programu AutoCad. Znao sam da želim na građevinu pa je bilo logično upisati nešto srodno, nego bubanje nebitnih podataka koji mi za fakultet neće trebati. Također, sve se crta ručno jer, iako će se kasnije baciti u program, dobro je znati nacrtati i rukom - kaže Tino.
Zaključuje da je matematika važna, ali bez talenta za umjetnost, ništa od kamenoklesarstva. Kad je Bruno Knežević iz Splita rekao roditeljima da želi u Klesarsku školu na Braču, otac je podržao ideju, mamu je brinulo kako će njezin sin s jedva napunjenih 15 sam na Braču, prvi put izvan roditeljske kuće. I on će na studij, vrlo vjerojatno rudarstvo, ali klesanje će mu, kaže, biti ozbiljan hobi. Već jest.
- Fascinira me kako se kamen može ručno obraditi da bude savršen komad, recimo vaza, jer danas se za sve rabi visoka tehnologija. Zaista volim klesati i slobodno vrijeme rado provodim u školskoj radionici - ozbiljno je zagrizao Bruno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....