Otvaranje predmeta protiv gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića, i to zbog sukoba interesa jer je imenovao članove Nadzornog odbora i Uprave Zagrebačkog holdinga ne čekajući prijedlog Skupštine, otvara više pravnih i političkih pitanja. Problem je otvoren u Zagrebu, ali vrijedi za cijelu Hrvatsku, a poenta je u tome da više nije jasno gdje su granice ovlasti gradonačelnika kojima su građani neposredno na izborima dali povjerenje da upravljaju njihovim gradom.
Stav je Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa da je Tomašević trebao čekati da se konstituira Gradska skupština Zagreba, pa da mu onda Skupština kao predstavničko tijelo predloži Suzanu Brenko za predsjednicu Nadzornog odbora, Ratka Bajagića i Damira Topića za članove, a Nikolu Vukovića za predsjednika Uprave i Antu Samodola za člana Uprave.
Tako piše u Zakonu o sprečavanju sukoba interesa, a Povjerenstvu je zakon koji oni primjenjuju pretežniji od Zakona o lokalnoj samoupravi u kojemu takve procedure nema. Tu dolazimo do pravnog pitanja. Ispada da su ta dva zakona u koliziji. Prethodno Povjerenstvo koje je vodila Dalija Orešković vodilo se pravnim načelom prema kojemu u ovakvim situacijama treba primjenjivati zakon koji je noviji. To je Zakon o lokalnoj samoupravi i iz toga njihova stava izrodila se osmogodišnja praksa prema kojoj su gradonačelnici sami imenovali nadzorne i upravne odbore gradskih poduzeća.
Povjerenstvo Nataše Novaković kaže da nema kolizije između tih dvaju zakona, nego Zakon o sprečavanju sukoba interesa propisuje prethodnu proceduru (a to je da predstavničko tijelo predlaže gradonačelniku koga imenovati), a Zakon o lokalnoj samoupravi propisuje samo imenovanje.
Moglo bi se zbog ove promjene stava lamentirati o pravnoj sigurnosti, no izvjesno je da će pravnu dilemu riješiti upravni sudovi koji su nadležni za žalbe na odluke Povjerenstva, ili će to učiniti Vlada i Sabor izmjenom zakona.
Otvoreno je, međutim, i političko pitanje. Uzmimo Zagrebački holding zbog kojega je i nastao prijepor. Radi se o jednom od najvećih (možda i najvećem) poslodavaca u Hrvatskoj s oko 8000 zaposlenih koji je 2019. imao više od 4 milijarde kuna prihoda. Gledamo li s te pozicije, imamo razloga reći - čekaj malo, zašto bi Tomašević sam odabrao pet ljudi kojima će u ruke dati takvo poduzeće?
Ne bi li ipak bilo, ako ne već bolje, onda demokratičnije da se nešto pita i Gradsku skupštinu Zagreba? S druge strane, svi mi, posebno u gradovima gdje je nakon izbora promijenjena vlast, želimo odlučne i efikasne gradonačelnike. A mogu li biti takvi ako pred njih budemo stavljali prepreke? Uostalom, zašto ih biramo neposredno, zašto se građani odlučuju za točno određenu osobu gradonačelnika ako će njegov mandat i odluke koje bude donosio nakon izbora biti podvrgnute volji većine u Skupštini?
Tomašević u Zagrebu ima vrlo jasnu većinu u Skupštini, ali u mnogim sredinama nije tako. Treba li gradonačelnika Splita, Rijeke ili Osijeka izložiti ustupcima koje će morati činiti koalicijskim partnerima da bi mogao upravljati gradskim poduzećima?
Dileme bi trebalo što prije riješiti, i to donošenjem jasnih zakona koji neće biti u koliziji i podložni različitim tumačenjima.