Nebojša Andrić (52), HDZ-ov načelnik općine Vojnić, malo istočno od Karlovca, izgleda, voli plesati po rubu. Na zidu desno od njegove uredske stolice su tri uramljene fotografije. Na prvoj je bivši premijer Ivo Sanader kojega se dosad nisu odrekli samo djeca, supruga i obiteljski ljubimac, mađarski ovčarski pas Kinga. Tik do njega je Nadan Vidošević, bivši šef HGK i nekad kandidat za trećeg predsjednika RH, čiji je politički pad bio samo malo manje strmoglav od ovoga sa slike prije njega. Na trećoj slici u nizu piše: Tko je sljedeći? Znakovito, ali ne i poželjno u Andrićevom političkom okruženju. Dok nam je pričao da je to "podsjetnik da se ne zaboravi" krajičkom oka smo snimili da sliku prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana nema nigdje, a na komodi iza njega je paket na kojemu piše "Vina Škoro", našeg domoljubnog vinara. Imao je Andrić i prije dobrih štoseva.
Protokol bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović naložio mu je da za njeno primanje ukloni te slike, barem pred novinarima, no on je to odbio uz obrazloženje kako ni on na Pantovčaku od nje ne traži da miče slike. Sastanak se održao iza zatvorenih vrata. Državna revizija mu je spočitnula zašto je ručkom na općinski trošak počastio ruskog i kazahstanskog veleposlanika, obrazlažući da se takve stvari moraju raditi na državnoj razini. A koga da onda počastim općinskim novcem namijenjenim za reprezentaciju: svoju ženu i ljubavnicu - upitao je Andrić. Aktualnog predsjednika Zorana Milanovića u njegovim premijerskim danima je, sa svim njegovim ministrima, prijavio inspekcijama ojađen što ga je inspektorat kaznio jer nije bio osposobljen za rad na siguran način, pa je htio provjeriti jesu li i oni.
Zašto sve ovo u priči o spomeniku Vojina Bakića na Petrovoj gori i najpoznatijoj partizanskoj šumskoj bolnici podno nje? Otkrit ćemo, zapravo, na kraju ove priče. No, kad jedan načelnik ovako male općine, koji se inače bavi proizvodnjom vrhunske šljivovice sa svojih 750 stabala, stalno pokazuje da ne "šljivi" političke autoritete, a pritom ustvrdi da želi obnoviti ova dva značajna zdanja za koje bi mnogi najradije da ih nikad nije ni bilo, onda mu treba vjerovati da misli ozbiljno. Svratismo kod njega na čašicu razgovora jer nam je usput prema Petrovoj gori.
- Priča je dosta kompleksna. Ministarstvo kulture godinama izdvaja značajna sredstva da se partizanska bolnica koliko-toliko održi. Radi se o drvenoj gradnji u gustoj bukovoj šumi u kojoj nema previše sunca i ima dosta vlage, pa su nužna stalna održavanja samo da se sve to skupa održi. Istovremeno, tamo dolazi veliki broj turista, od kojih mi nemamo ništa, ne plaćaju ulaznice da bi ta sredstva uložili dalje u obnovu, ali dobar dio njih devastira, jer kao, nije to ničije. Na jednoj od kuća migranti su razvalili vrata i prozore i založili vatru na drvenom podu, prava je sreća da nije izgorjelo sve - kaže nam načelnik Andrić.
Zaklada za obnovu
Za potpunu obnovu treba jako puno novca, što bez europskih sredstava neće biti moguće odraditi. No, u Vojniću, koji sa svojih oko četiri milijuna kuna izvornog proračuna zbog povučenih sredstava naraste na 30 milijuna, i za ovo imaju plan. U razgovorima su sa slovenskim partnerima koji su uredili partizansku bolnicu Franja kraj Cerkna, nakon čega ju je Slovenija nominirala za upis na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi. Godišnje je posjeti oko 250.000 ljudi i postala je odličan turistički projekt. Ako mogu Slovenci, zašto ne bi mogli i Hrvati sa svojom Centralnom partizanskom bolnicom, prvom i najvećom u čitavoj Europi. Štoviše, Slovenci guraju i projekt Petrove gore smatrajući da bi dva istovjetna projekta mogla lakše probiti birokratske prepreke koje im stoje na putu do UNESCO-va popisa. Načelnik Andrić nam kaže da su krenuli s pripremanjem dokumentacije, no od veljače zbog pandemijske situacije, sve je zamrznuto i čekaju se neka bolja vremena.
- Ako bi u tome uspjeli, onda bi brigu u pravom smislu preuzela država, mi za tako nešto nemamo ni sredstava niti kapaciteta. Naših ideja i prijedloga ne nedostaje, ti objekti bi svakako morali zadržati svoju autentičnost, ali moramo ponuditi i neka moderna tehnološka rješenja kako bismo privukli mlađu publiku. Primjerice, da zemunice budu u potpunom mraku, a da se tada pusti audio laveža pasa, pucnjeve i svega ostalog, kako bi ljudi doista mogli doživjeti kako je to izgledalo u to vrijeme. Tehnika nam nudi danas i postavljanje holograma i drugih načina kako bi se oživjelo vrijeme Drugog svjetskog rata - priča načelnik.
Slična stvar je i sa spomenikom na Petrovcu. Impozantno zdanje, iako derutno, i danas privlači autobuse turista i štovatelja antifašističke ideje iz cijele Hrvatske, ponajviše iz Istre i Rijeke, ali i Slovenije i BiH. U nekoliko posljednjih godina snimali su se gore filmovi i reklame za neke svjetske brendove poput Mercedesa, Red Bulla i Becksa. Nema dvojbe načelnik, da tako nešto treba obnoviti. Betonska konstrukcija je, dakako, postojana, no vanjski omotač od ploča od nehrđajućeg čelika ne, jer su one mahom pokradene, a ono što je preostalo grize zub vremena. Samo dobava takvih novih ploča stajala bi oko 9 milijuna kuna, koje Općina Vojnić nema, pa je načelnik razmišljao o otvaranju zaklade u kojoj bi se prikupljala sredstva za obnovu.
- Kod nas se sve nešto čeka i čeka. Osnovni problem je što se odavno nije napravila neka studija za taj kompleks, vizija, namjena, troškovnik, pa da se po tome radi, rezultati bi se već vidjeli. Za neke je to još simbol komunizma i najradije bi ga minirali. No, to je naša povijest, ona je takva kakva je, naša povijest je i Jasenovac i Bleiburg. Ja s tim nemam problem, vrlo sam pragmatičan čovjek, gledam da izvučem najbolje i najviše od onoga što nam je bog dao. Ako je ovaj spomenik zanimljiv Francuzima, Nijemcima i Kinezima, ne znam zašto ne bi bio i nama? - pita se načelnik Nebojša Andrić.
Od njega odosmo put Petrovca, iako se do njega s ove karlovačke strane trenutno ne može doći legalno zbog nekoliko teških oštećenja na prometnici koju su napravile bujice, te je to moguće samo iz Sisačko-moslavačke županije. Prva "barikada" je na Muljavi kod restorana Hrvatskih šuma, ali dečki iz Šumarije nam mašu da samo idemo pokraj znaka stop. Istu stvar radimo još dvaput da bismo došli do spomenika. On je konačno dobio vrata i ona su pod ključem. U njega se više ne može samo tako ući, što je svakako dobro zbog sigurnosti namjernika. Onako okljaštren, sa zapuštenom vegetacijom koja ga okružuje i pristupnim oronulim građevinama svejedno izgleda impozantno. Od 1982. kada je sagrađen, do kraja Domovinskog rata kada je uništen, u unutrašnjosti se mogao razgledati stalan postav muzeja s tematikom NOB-a, okolo se rekreirati ili opustiti u nekom od ugostiteljskih objekata, a danas za sobom samo možete ostaviti grafit na nekom od zidova koji i nemaju drugog smisla.
Vraćamo se u podnožje brda, pa zakrećemo ulijevo dugim putem koji presijecaju potoci. Vodi nas sve dublje u sve višu bukovinu, sasvim do napuštenog naselja koje će se najednom pojaviti. Kao da ga je uspavalo prokletstvo iz neke bajke, sve je tu, a ničega nema. Kućica ispred koje je tabla na kojoj piše "suvenirnica", ali iza stakla nema ni prodavača ni suvenira. Vrata svih objekata su zatvorena, ali nezaključana, pa možemo ući u sve. U glavnoj prijemnoj zgradi nekoliko je porazbacanih fotografija nekadašnjeg osoblja bolnice, u na njoj naslonjenoj operacijskoj sali ostala je limena posuda koja podsjeća na kahlicu.
Zatvaramo vrata i pratimo putokaz lijevo, prema Zemunici dr. Marije Schlesinger, židovske liječnice koja je "grobom maskirala i štitila ranjenje drugove". Zapravo je riječ o njezinu grobu pokraj kojega je zemunica koja je po njoj dobila ime. Na kamenoj ploči s njezinim imenom je cvjetni aranžman "Hrvatsko - ruskog prijateljstva". U zemunicu se može ući, iako nije nimalo primamljivo zbog crnila, truleži i nereda koji dolazi kada se odigne poklopac. Upravna zgrada, ranjeničko odjeljenje, kuća za sanitetsko osoblje, nižu se vizure napuštenih zgrada koje tehnički nisu u lošem stanju.
U kuhinji je još originalna peć obložena punom opekom. U "ranjeničkom odjeljenju 2" može se uhvatiti pravi dašak prošlosti, pogotovo u operacijskoj sali koja ima ogromne prozore kako bi kirurzi imali što više svjetla. U središnjem dijelu je postolje za operaciju, a odmah pored četiri kreveta za oporavak ranjenika. Preživjeli su samo jedan noćni ormarić i dvije stolice. Zahrđala, ali postojana je i stalaža za medicinki pribor, ormarić za lijekove, zubarska stolica, nekoliko nosila i kanta za smeće. Ispod šumskog proplanka žubori potok, u blizini je mini električna centrala koja bi vjerojatno mogla i danas opskrbljivati naselje strujom, a iznad zgrada za stražu, bez prozora je, jer se moralo spavati i po danu na ležajevima koji su još tamo.
Antifašisti bez komentara
Smatra se da je kroz bolnicu prošlo oko 5000 ranjenika, a više od 1000 ih je umrlo i pokopano u gornjem dijelu kompleksa. Oko 150 križeva bez imena ravnomjerno poredanih simbolički obilježavaju mjesto umiranja. Na središnjem dijelu prvoga reda najveći je križ, koji ima svoje ime - Jakov Kranjčević Brado. Bivši je to španjolski borac koji je 1941. ovdje sagradio prvu bolnicu po nalogu liječnika Save Zlatića - doktora Miće. Ustaše su je razotkrili i spalili, ali nisu pronašli ranjenike skrivene u zemunicama. Brado je zatražio da ga pokopaju na ranjeničkom groblju, i jesu 1987. godine. Partizanska bolnica djelovala je sve do 1945. godine kada je preseljena u Karlovac.
Nedvojbeno se radi o prvoj i najvećoj takvoj bolnici u Europi. Od 1944. je u nju stizao sanitetski materijal iz savezničkih zemalja, a iz nje su transportirani teški ranjenici zrakoplovima u Bari i na Siciliju. Iako je bila otvorena i za seosko stanovništvo, nitko nikada nije izdao tajnu lokaciju niti je tamo ikada ubijen ijedan ranjenik, ne računajući one koji su podlegli ozljedama iz prijašnjih bitaka. Bivša se država bolničkom kompleksu zahvalila ordenom narodnog heroja, kao i proglašavanjem kompleksa memorijalni parkom.
Što je napravila sadašnja država?
U Karlovačkoj županiji nam kažu da nisu izravno financirali očuvanje spomenika na Petrovcu ni partizansku bolnicu jer se ne radi o lokacijama kojima oni upravljaju te je njihovo financiranje moguće samo kroz potporu zainteresiranim upraviteljima tih lokacija. Za potrebe u kulturi izdvajaju oko milijun i pol kuna godišnje, no navode, nitko im se još od 2008. godine nije obratio i zatražio novac za sufinanciranje bilo kakvih radova na tim lokacijama. Nisu upoznati s inicijativom da se kompleks uvrsti u UNESCO-vu baštinu, iako bi je podržali.
Iz Ministarstva kulture i medija kažu da novac izdvajaju sustavno te su u posljednjih 15 godina financirali čak 1,759.125,00 kn. Za taj novac, kažu, izvedena je konstruktivna i građevinska sanacija dijelova kompleksa, rekonstrukcija zemunice i pratećih objekata, uređenje interijera pokrivenih objekata, sanacija krovišta i popravak stolarije na objektima Štamparije, Kovačnice i Ranjeničkog odjela, radovi na obnovi i održavanju Centralne bolnice te uređenje okoliša.
- Kompleks Centralne partizanske bolnice nije devastiran, dijelovi se održavaju i obnavljaju sukladno kapacitetu upravljanja i proračunskim mogućnostima.
Ministarstvo kulture i medija nema službene informacije o inicijativi za upis Centralne partizanske bolnice na Listu svjetske baštine UNESCO-a. Napominjemo kako je za prijavu bilo kojeg kulturnog dobra za upis na Listu svjetske baštine potrebno izraditi opsežnu dokumentaciju te ispuniti brojne kriterije i uvjete kojima će se dokazati da kulturno dobro posjeduje izvanrednu univerzalnu vrijednost - kažu nam u Ministarstvu. Da se ulagalo, vidi se na terenu, iako, ruku na srce, slika ne odaje da se potrošilo oko dva milijuna kuna, pogotovo kada se spominje zgrada štamparije, koja je u potpunosti razrušena i devastirana.
Stav oko (ne)brige za ovaj kompleks zatražili smo i od Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, ali ga nismo dobili. Ispričali su se i zamolili da im ostavimo vremena da se konzultiraju s Ministarstvom kulture i svojim udrugama na terenu. Današnji antifašisti čini se, ipak nemaju ono što ima HDZ-ovac s početka ove priče.