Hrvatska Vlada odlučila je ponovo zabraniti putovanja, što je znak da je u hrvatskom Znanstvenom savjetu prevladao pogled epidemioloških radikala koji su kroz agresivne medijske istupe preuzeli kontrolu nad Republikom Hrvatskom. Jasno je, naime, da je epidemiološka politika tijekom pandemije oruđe upravljanja zemljom. Stoga se čini da trenutačno na vlasti nije HDZ s tankom saborskom većinom, nego grupa znanstvenika koja je u prvom valu pandemije uvela zemlju u najradikalniji lockdown u Europi. Vlada je kleknula pred panikom skupine koja je mjesecima kritizirala, ali nije ništa konkretno predlagala osim strože, strože i strože.
Epidemiološki radikalizam u izvanrednim situacijama nije sam po sebi loš ako je dobro argumentiran i provođen. Prakticira ga veći dio Europe. Znači li to da trebamo biti povodljivi? Što ako se epidemiološki radikalizam značajnim dijelom bazira na pretpostavkama i vjerovanjima, a ne na konkretnim podacima? Kako, recimo, objasniti to što cijeli niz europskih zemalja, koji je i u prvom i u drugom valu pandemije imao vrlo stroge mjere, ima vrlo loše pozicije na horor ljestvici broja smrti na milijun stanovnika? Jesu li ljudi doista ti koji su loši, a mjere dobre, ili lockdown nije učinkovit koliko nas uvjeravaju da jest?
Mjere bi trebale biti odmjerene ovisno o epidemiološkom trenutku te imati jasan cilj. Ključ je zaštititi starije i rizične skupine jer oni čine 95 posto smrti, ali mjere pretežno ciljaju opću populaciju. Kako će zabrana putovanja štititi starije građane koji se ionako ne mogu izolirati jer dijele kućanstvo s mlađima? Misle li vlasti da građani nisu dovoljno inteligentni da shvate poruku kako bi trebali izbjeći blagdanska druženja sa starijim članovima obitelji ili rizičnima? Zašto zabraniti putovanja, a ostaviti hotele otvorenima? Misle li u Znanstvenom savjetu da velik broj onih koji žele pobjeći iz grada neće to učiniti već ovaj vikend?
S druge strane, zašto je pobogu epidemiološki loše gradske obitelji pustiti u usamljene obiteljske kuće za odmor? Kakvog smisla ima zaključati Grad Zagreb i Zagrebačku županiju u istu epidemiološku zonu, ako zajedno predstavljaju trećinu hrvatskog stanovništva? I kako to da smo ušli u spiralu zaoštravanja mjera upravo u trenutku kad je iza nas tjedan u kojem bilježimo očigledni trend pada broja slučajeva? Što slijedi? Policijski sat? Zatvaranje šoping-centara? Dozvola izlaska iz kuće svaki treći dan kao što je predlagao Igor Rudan? Za koju godinu čipovi ispod kože i šetnja po zraku jednom tjedno?
Prema podacima zaključno do četvrtka u sedam dana u odnosu prema sedam prethodnih dana zabilježili smo 7 posto manje novih slučajeva zaraze, uz više testiranja. Pri tome treba voditi računa kako taj pad broja novih zaraza, koji će sa sobom donijeti i manje smrti, samo manjim dijelom može biti u vezi sa zatvaranjem kafića i restorana, kao najstrožoj epidemiološkoj mjeri u drugom valu pandemije.
Te radikalne mjere trebale su dati rezultate tek na samom kraju godine, te se čini kako bi usporavanje mogli objasniti visokom razinom okuženosti u više županija; prvenstveno u Varaždinskoj, Međimurskoj i Krapinsko-zagorskoj. Jučerašnji dan, petak, donio je posebno dobar podatak o velikom padu broja slučajeva, ali vlast je ipak lansirala zatvaranje županija jer se više ne usudi prkositi panici.
Ovo ne znači da treba biti nerazuman i srljati u epidemiološku kataklizmu.
Još nemamo jasan odgovor da je zaraza o Hrvatskoj u sigurnoj silaznoj putanji te da uz postojeće mjere mirno možemo čekati cjepivo. Prostor nepoznatog i neizvjesnosti i dalje je vrlo širok; on je poput polja na koje se spustila magla, kroz koju jedva naziremo što se nalazi na drugoj strani. I nismo sigurni vidimo li dobro.
Idemo se stoga pozabaviti s dvije dileme: A) što donosi kombinacija mjera i rasta okuženosti i B) što možemo očekivati od cjepiva?
Kad govorimo o mjerama i okuženosti, treba naglasiti kako je nepoznanica koliko su radikalne epidemiološke mjere siguran način smanjivanja broja smrti, baš kao što je nejasno koju razinu okuženosti treba dosegnuti da bismo mogli računati sa značajnim usporavanjem zaraze.
Uzmimo za primjer dvije zemlje - Češku i Švedsku.
Češka se tijekom drugog vala pandemije uvrstila u zemlje s brutalnom brzinom rasta slučajeva i visokom smrtnošću. Relativno napredna članica Europske unije u tri mjeseca prošla je kroz epidemiološku noćnu moru. Zabilježili su do četvrtka nevjerojatnih 602.404 slučaja te strašnih 10.036 smrti, te su se uvrstili među najgore u svijetu. Užasnuti strelovitim rastom slučajeva počeli su se braniti radikalnim epidemiološkim mjerama te su se počeli nadati da su na sigurnoj silaznoj putanji. S više od 15 tisuća novih slučajeva dnevno do zadnjeg tjedna studenoga spustili su se na 4000-5000 novih slučajeva dnevno, a nakon više od 200 smrti dnevno, počeli su bilježiti stotinjak.
Svi koji su pratili Češku počeli su misliti kako su ušli u fazu gdje kontroliraju epidemiološku sudbinu zemlje. Međutim, Česima su slučajevi opet počeli rasti, kao i smrti. Na 16. prosinca zabilježili su jako zabrinjavajućih 7907 novih slučajeva. Ukupni broj aktivnih slučajeva na 1. prosinca pao im je na 36.801 inficiranog, a sa 16. prosincem ponovo imaju 61.854 aktivna. Epidemiološka noćna mora uz stroge mjere. Vrlo im vjerojatno slijedi novi značajan rast smrti.
Iz češkog slučaja vidimo da ne možemo znati gdje je granica na kojoj će okuženost u kombinaciji sa strogim mjerama zaustaviti zarazu.
Švedska je, za razliku od Češke, zemlja koja je prošla jako loše kad je u pitanju broj smrti u prvom valu pandemije, jer su napravili niz propusta u zaštiti starijih koji su bili smješteni u domovima za skrb. To je potvrdila švedska službena istraga. Kad je krenuo drugi val pandemije, u Švedskoj se sve činilo relativno mirnim, ali onda su i njima značajno počeli rasti i slučajevi i smrti. Međutim, ipak ne toliko brzo kao Češkoj. Švedska je slična zemlja po broju stanovnika Češkoj, ali su do 16. prosinca zabilježili čak 253.819 slučajeva manje nego Češka. Ogromna je to razlika, pogotovo ako vodimo računa o tome da su imali blaže mjere nego Česi. Zabilježili su i kumulativno 2234 smrti manje nego Česi. Gledajući na milijun stanovnika, u ovom trenutku Češka je prešla granicu od 1000 mrtvih, Švedska se drži ispod 800.
Ipak, tko se usudi reći da su Šveđani ti koji su u iscrpljujućem epidemiološkom maratonu imali bolju taktiku? Kad maraton završava? Iako u Švedskoj postoje indicije usporavanja drugog vala, znamo li sa sigurnošću da im se neće dogoditi novo ubrzanje kao Česima? Ova pandemija nas je naučila da je glupo biti hrabar s rezolutnim zaključcima. Narativ o "novim" i "punim" znanstvenim istinama o SARS-CoV-2 virusu do sada se mijenjao nekoliko puta.
No, ono što doista možemo vidjeti iz usporedbi jest da epidemiološki radikalizam ne nudi sigurnost. Informiranje, edukacija i dosljednost mjera čine se važnijim faktorom od same strogosti. Konačna presuda po ovom pitanju vjerojatno će ovisiti o razvoju situacije u Njemačkoj. Ako se tamo nastavi rast broja slučajeva, udjela pozitivnih testova i smrti, možemo zaključiti da je epidemiološki radikalizam nudio promašeni narativ. Sva tri spomenuta pokazatelja u Njemačkoj trenutačno, nažalost, ukazuju kako priča ide tim smjerom.
Posvetimo se sada B) pitanju: što možemo očekivati od cjepiva u kombinaciji s okuženošću?
Značajan dio medija euforično je prihvatio brzi dolazak eksperimentalnih cjepiva kao sigurno, brzo i konačno rješenje, ali je upitno koliko brzo cijepljenje može zaustaviti pandemiju.
Proizvođači cjepiva baziranih na mRNA tehnici (Pfizer), koja su prva dobila zeleno svjetlo regulatora, tvrde da su cjepiva 95 posto učinkovita, međutim, mi ne znamo koliko će brzo ta cjepiva stići, koliko doza ćemo dobaviti te koliko će se ljudi cijepiti i hoćemo li, možda, biti više ovisni o cjepivima niže učinkovitosti od Pfizerova. Ovaj tjedan objavljeno je da je samo 50 posto liječnika spremno na cijepljenje, a procjene voljnih za cijepljenje u općoj populaciji jako su razlikuju. Sve to su ključni parametri za izradu epidemioloških scenarija te se nameće zaključak da će predviđanja epidemioloških ishoda, koja uključuju zbroj prirodno okuženih i cijepljenih, biti jako nezahvalna. Uz to, i dalje postoje nepoznanice oko novih cjepiva.
S obzirom na postojanje antivakserske histerije u ovom dijelu priče treba biti ekstremno konzervativan po pitanju spekulacija, ali treba reći da su eksperti koji su dali zeleno svjetlo mRNA cjepivu to učinili uz tezu kako procjene koristi nadmašuju rizike. Nedvojbeno je da dugoročna učinkovitost i sigurnost cjepiva ne mogu biti pouzdani jer istraživanja nisu dovoljno dugo trajala.
Kao velika javna dilema ostaje i redoslijed cijepljenja. Klasična priča podrazumijevala je cijepljenje liječnika i sestara, starijih te drugih rizičnih skupina. No, to nije tako jednostavno. Indonezija je, primjerice, prvo odlučila cijepiti mlađe ljude. Zašto? Model University of Washington je uz hipotezu da će cjepivo biti dostupno za 40-50 posto populacije došao do zaključka da bi bilo mudrije cijepiti one koji prenose zarazu po najvišoj stopi, a to su većinom ljudi mlađi od 50 godina.
Ako ne zaštitite prvo one koji su ključni za održavanje ekonomskih aktivnosti te prenose zarazu po višoj stopi, onda će opet postojati opasnost transmisije na starije. Jesu li možda stoga prioritetne skupine konobari, studenti ili poslovni putnici, a ne stari dijabetičari s više komorbiditeta kojima bi ionako bilo pametno održavati socijalnu distancu plus nositi masku? Nadalje, vodi se i polemika da li prvo cijepiti ljude u najvećim urbanim centrima, a onda tek distribuirati cjepivo po ruralnim sredinama?
Sve su to logična pitanja na koje je bitno hitno tražiti odgovor umjesto da se držimo epidemioloških dogmi te se, uz to, ravnamo prema znanstvenim taštinama, a ne zajedničkim ciljevima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....