Kako stati kad se krene putem epidemiološkog totalitarizma: Politike lockdowna ne nude dokaze da su učinkovite

U prošlu subotu bračni bar iz kanadske provincije Quebec učinio je isto što i svako večer: izašli su u šetnju. No, ovaj put je žena učinila nešto vrlo neobično. Mužu je stavila povodac, kao da je pas, a ne čovjek. Takav tretman supruga nije izazvan nekim psihološkim sado-mazo poremećajem nego prkosnom željom da prošetaju. Naime, dva dana prije tog čudnog događaja, stanovnicima Quebeca nametnut je policijski sat.

Svima je zabranjen izlazak nakon 20 sati osim vlasnicima pasa koji svoje ljubimce ipak mogu izvesti te kružiti oko kuće, ali ne i udaljavati se više od kilometra. Glasnogovornik grada Sherbrooke, udaljenog oko 150 kilometara od Montreala, rekao je novinarima da su policajci ostali šokirani kad su vidjeli da gospođa vodi muža na povodcu. Iako je policajcima pristojno objasnila da su otkrili "rupu" u epidemiološkim regulama te stoga suprug glumi kućnog ljubimca, policajci su i ženi i "kućnom ljubimcu" naplatili kaznu po 1500 dolara.

Je li doista veliko iznenađenje to što je supruga mužu stavila povodac da bi smjeli izaći iz kuće ili to što su kanadske totalitarno-epidemiološke mjere zabranile ljudima boravak na otvorenome iako nije jasno kako će dvoje ljudi koji navečer šetaju potaknuti širenje zaraze? Jasno je da se policijski sat uvodi da bi se građani spriječili u druženju, ali moramo se početi pitati je li ipak stiglo vrijeme da političari koji donose odluke prestanu u potpunosti podcjenjivati ljudsku inteligenciju i karakter? Smatraju li političari da je preveliki broj građana priglup ili zločest te im se treba zabraniti izlazak iz stanova ili kuća kako bi ih se spriječilo u epidemiološki neodgovornom druženju po kućama? Odgovor na ovo pitanje očito je otužno potvrdan.

Iako u Hrvatskoj nije uveden policijski sat, ovo pitanje vrlo je važno i za nas "neodgovorne Balkance" jer se sve jasnije pokazuje kako se uvođenjem strogih mjera ulazi u političko-epidemiološku klopku; kad jednom krenete s radikalnim epidemiološkim mjerama, lako ih je pojačavati, ali jako teško ukidati. Kad jednom zaigrate na kartu velikog javnog straha, onda postaje logično održavati taj strah na životu, čak i ako pri tome ugledate eksploziju zaraze nalik atomskoj gljivi.

Problem je s politikama lockdowna u tome što ne nude dokaze da su učinkovite. Brojne su zemlje s vrlo strogim epidemiološkim mjerama među prvih 20 na svijetu po broju umrlih na milijun stanovnika. Posebno je to očito u EU. Što su Belgija, Slovenija, Italija, Slovenija, Španjolska, Velika Britanija… dobile dugim i strogim mjerama ako imaju redom puno iznad 1100 mrtvih na milijun te uz to još bilježe nove proboje virusa? Je li se logičnije fokusirati na mjere za koje su znanstvenici utvrdili da su najviše učinkovite?

Vratimo se opet u Kanadu, zemlju u kojoj radi naš znanstvenik Igor Štagljar, koji je zazivao strogi lockdown u Hrvatskoj po uzoru na epidemiološki "uspješnu" Kanadu. Manje je sad važno to što je riječ o onom istom Štagljaru koji nam je na samom početku pandemije objasnio da SARS-CoV-2 uopće nije jako opasan pa je onda promijenio izričaj. Fokusirajmo se na to da je Štagljar 21. studenoga upozorio na to da kanadska provincija Ontario sa 14,6 milijuna stanovnika ide u lockdown sa samo 97 slučajeva na milijuna stanovnika. Pa je lijepo opisao kako zatvaraju frizerske i beauty salone, shopping centre i restorane, nakon što su od sredine listopada zatvorili noćne klubove, kafiće i teretane.

Poručio je uz tri uskličnika da Hrvatska upravo ima 893 slučaja na milijun stanovnika. Bila je to poruka da u Vladi i epidemiološkom Stožeru sjede, valjda, neodgovorni luđaci koji ne žele slijediti logične lockdown poteze naprednijih zemalja kao što su njegova Kanada pa onda Francuska, Njemačka, Austrija, Belgija, Izrael, Španjolska, Nizozemska, Italija, Češka i Slovenija. Kako bi začinio svoju priču, usporedio je odnos hrvatskih vlasti prema koroni s ponašanjem osebujnog američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Problem Štagljarevih teza je u sljedećem: Toronto Sun objavio je sredinom ovog tjedna informaciju da je Štagljarev epidemiološki uzorni Ontario zamolio vojsku da postavi poljske bolnice jer im je preopterećen zdravstveni sustav. Ako sada kanadske provincije uz sav višemjesečni epidemiološki radikalizam bilježe znatno ubrzavanje zaraze, i posebno dramatičan proboj virusa u domove za skrb, kako je moguće da trenutačno "neodgovorna" Hrvatska, koja kontinuirano ima znatno slabije epidemiološke mjere, upravo bilježi znatno bolje epidemiološke podatke?

U Hrvatskoj smo u petak zabilježili novi veliki pad slučajeva. Jako se smanjio broj novih hospitalizacija, pada broj zaraženih na intenzivnoj. To pak govori da će dodatno pasti i dnevni broj smrti. Pa ipak, hrvatska Vlada i uz očit trend nije imala hrabrosti ublažiti pojedine mjere jer, ponovimo, jednom kad prijeđete određenu granicu u epidemiološkim mjerama, nalazite se u psihološko-političkoj zamci. Logični odgovori na nezgodna pitanja prestaju biti bitni. Zašto ne rade terase kafića i restorana ako rade trgovački centri?

Zašto još nije dopušten trening svim mladim sportašima, kako je ta mjera uopće imala smisla? Kakvog ima smisla držati više razrede osnovnih škola i nakon praznika na nastavi online, kad prema brojnim istraživanjima nema dokaza da znatno pridonose transmisiji? Zašto ste kasnili sa zatvaranjem noćnih klubova i zabranom svadbi i sličnih većih okupljanja, a sada se ne usuđujete dati zeleno svjetlo čak ni srednjim školama koje mogu osigurati adekvatne epidemiološke uvjete?

Pogledajmo Njemačku. Angela Merkel zemlju je uvela u spiralu epidemiološkog straha (mjerama kakve Hrvatska ni u jednom trenutku nije imala) još 28. listopada. Kafići i restorani im ne rade tri mjeseca, a Nijemci u pojedinim regijama postaju sve svjesniji da im lockdown ipak ne funkcionira. Sada se u Njemačkoj priča da će ostati zaključani sve do Uskrsa. Velika i uspješna zemlja povučena je još dublje u psihološkoj spirali radikalizma. Iz Njemačke čak dolaze informacija da pojedine centre za azilante počinju pretvarati u pritvore za kršitelje karantene. Znaju li Nijemci stati kad jednom krenu putem totalitarizma?

Pogledajmo i Irsku. I tu zemlju prikazivali su nam kao epidemiološku svetinju na čiju krepost bismo se trebali ugledati. Nažalost, i ta paranoična Irska bilježi eksploziju slučajeva. Bilo bi nam u Europi svima puno lakše kad bismo vidjeli da tvrde epidemiološke mjere funkcioniraju. Zaključaš društvo i, koliko možeš, ekonomiju pa čekaš cjepivo. No, u toj opreznoj strategiji, više je zemalja teško stradalo; primjerice, Slovenija i Velika Britanija. I što će sada drugo nego produljiti epidemiološke zabrane? U Španjolskoj su jako dugo prakticirali epidemiološki radikalizam pa opet imaju veliki rast slučajeva. Ako si Njemačka ekonomski može priuštiti lockdown do Uskrsa, može li Španjolska ili Hrvatska, ili bi ipak trebale birati selektivni epidemiološki pristup?

Da, ekstremno je važno zaustaviti brzinu širenja zaraze jer tako čuvamo živote. Pri tome je možda najvažnije fokusirati se na zaštitu starijih dijelova populacije. Pametne mjere ponajprije utemeljene na ideji socijalnog distanciranja i edukacije, čine se kao rješenje koje može ponuditi odgovor.

Trebamo voditi računa i o dvije dobre vijesti: prvo, nova istraživanja pokazala su kako je neopravdano strahovanje da je prirodno stečeni imunitet nakon infekcije SARS-CoV-2 virusom vrlo kratkotrajan. Drugo, više farmaceutskih kompanija razvilo je vrlo učinkovita cjepiva. Kombinacija prirodno stečenog imuniteta i procijepljenosti tijekom 2021. vratit će život u normalu.

Pri tome moramo paziti na to da nije poželjno, kao što neki čine, preferirati pojedinu vrstu imuniteta. Čemu? Je li doista važno ako si imun zato što si se othrvao zarazi vlastitom imunološkom reakcijom ili zato što si cijepljen? U nekim sredinama veći će doprinos zaustavljanju zaraze dati prirodno stečeni imunitet, u drugima cijepljenje. Nevjerojatno je da čak i neki znanstvenici priznaju samo cijepljenje kao "ono pravo", kao rješenje za pandemiju. S obzirom da cijepljenje može ići određenom brzinom, takav javni izričaj u nekim sredinama može značiti samo produljivanje vladavine epidemiološkog straha, što je i nepotrebno i štetno.

BiH je zemlja koja je prošla jako loše prema broju mrtvih na milijun, ali sada imaju očito usporavanje zaraze. Neki to pokušavaju pripisati tobože strogim mjerama u BiH iako je prema prosjeku strogosti mjera BiH na dnu Europe. Vlada atmosfera da se ne smije dopustiti pitanje je li epidemija u BiH stala jer su dosegli određenu razinu okuženosti tj. prirodno stečenog imuniteta. Legitimno je biti oprezan, ali je li mudro zastrašivati bez dokaza?

Zaključno treba reći da apsolutno treba podržati akciju cijepljenja, ali isto tako treba upozoriti da cjepivo ne treba doživljavati kao čarobni štapić. Pomalo se stvara atmosfera da su pristigla cjepiva gotovo pa eliksiri dugovječnosti. Jedno je prosvjećivanje javnosti, pogotovo starijeg dijela, o značenju cijepljenja, a drugo stvaranje neutemeljenih vjerovanja.

Cjepiva su brzo dobila zeleno svjetlo regulatora jer su regulatori procijenili da je potencijalna korist od cijepljenja puno veća od rizika, ali to ne znači da ti rizici ne postoje. Norveški mediji zabilježili su 23 smrti nakon što je u zemlji cijepljeno oko 25.000 ljudi. Ti ljudi koji su umrli bili su stari i krajnje krhkog zdravlja, vjerojatno bi umrli s cjepivom ili bez njega. Ipak, norveški izvještaji govore o tome da se za 13 od 26 umrlih nakon cijepljenja sumnja da bi smrt mogla biti izazvana nuspojavama cjepiva. Bili su toliko slabi. Nejasno je hoće li Norvežani nastaviti s cijepljenjem jako starih i jako bolesnih. Dakle, cjepivo nije jamstvo vječnog života, nego farmaceutska intervencija s prihvatljivim rizicima.