Unatoč gnjevnoj atmosferi koja se zna zagnojiti oko mnogih pitanja ljudskih prava (rasizam, ženska prava, prava trans zajednice, nastavi niz, sigurno se ovih dana još nešto dogodilo), čini mi se da, uz pomoć novih tehnologija koje neslućenim razmjerima potiču (r)evoluciju naših misli, a samim time i naših života, ipak živimo u najboljem mogućem svijetu od svih svjetova koje je čovječanstvo kreiralo do danas. Naime, pitanja koja se postavljaju još za vrijeme moje nevine mladosti bila bi smatrana progresivnima, pa čak i pitanjima koja namjerno izazivaju reakcije, kao da je to nešto loše per se, kao da je to nešto što se ne smije. Ne uzbuditi misli, ne uznemiriti vodu, ne outati drugu osobu.
Ovo posljednje bila je dogma prema kojoj sam živjela, i, da odmah dodam važan disclaimer, prema kojoj živim, jednostavno jer mislim da je to jedino rješenje koje je prikladno, koje je pristojno, koje je moguće. Međutim, nedavno se u hrvatskoj političkoj strukturi dogodio slučaj obiteljskog nasilja, koje se, pak, nije moglo okarakterizirati kao obiteljsko nasilje jer protagonisti događaja nisu bili u oficijelnoj vezi, i jer su istog spola pa je, dakako, zaključeno, by proxy, da je u pitanju pijana svađa između dva dečka koja ne navijaju za isti nogometni klub. Kao što sam uvijek birala da ne govorim o seksualnim preferencijama svojih prijatelja, poznanika i kolega, čak i kad sam ih znala, tako tijekom pisanja ovog teksta moram odabrati da ne koristim prezimena visokih političkih dužnosnika stranke za koju sam nekad glasovala, ne samo da bih zaštitila njihovu privatnost, koja je ionako već razotkrivena, već i zbog toga što je pitanje je li outanje čin koji smiju raditi drugi ljudi za bilo koga iznad samog konkretnog događaja.
Dakako da je moj prvi odgovor motiviran uobičajenim moralnim imperativom koji je vodio moje ponašanje, bez imalo dilema, svih ovih desetljeća tijekom kojih svjesno sudjelujem u LGTBQ borbi za jednaka prava, no zbog ovog konkretnog slučaja došao je trenutak u kojem smo se barem mi, pripadnici medija, morali zapitati nešto nevjerojatno bizarno, ali u svojoj bizarnosti i logično - ako se smo se nekim prešutnim dogovorom složili, nekada davno, gotovo kao mafija, da “u to ne diramo”, kako možemo zaštititi pripadnike marginaliziranih i diskriminiranih zajednica?
Ako ignoriramo homoseksualnost žrtve obiteljskog nasilja, onda joj oduzimamo pravo da ona (ili on) bude žrtva jer ne možemo to nasilje etiketirati kao obiteljsko ili partnersko, a policija ga, pa ni odvjetništvo kasnije ne može kao takvo provesti. Nije to samo praktično pitanje, već i ideološko - sudjelujemo li šutnjom, šaputanjem, ali i prešućivanjem u podržavanju ideje da je LGTBQ nešto o čemu se treba šutjeti, čega se treba sramiti, nešto što nije prikladno objavljivati, što zbog “respekta prema obitelji” ili posve opravdanog straha za sigurnost ljudi koje bismo eventualno outali takvim potencijalnim člankom ili, pak, jednostavnom “ona je lezbijka” rečenicom. I dok paralelno tabloidi, ali i ozbiljni mediji nimalo ne zaziru od outanja ljubavnika, ljubavnica, ljubavnih afera, izvanbračnih odnosa, prekida, razvoda u koje su uvučena maloljetna djeca i slično kad su u pitanju heteroseksualni parovi, ipak se svi zajedno suzdržavamo kad su u pitanju homoseksualne veze. Jer postoji taj prešutni dogovor da tako nekoga možemo dovesti do ozbiljnih problema koji uključuju i potencijalnu opasnost po život, nažalost, raskole u obiteljima, teške depresije, gubitak poslovnog kredibiliteta, pa i radnih mjesta. Ali ako nastavimo s tom praksom, kada ćemo se izboriti za to da u mainstream dijalog uđe razgovor o homoseksualnim parovima bez ikakve razlike od onog o heteroseksualnim?
Postoji jedna bitna postavka, osim one sigurnosne, a to je da većina ljudi na ovom svijetu smatra da ako netko, bilo tko - bio to teško bolesni predsjednik države ili premijer, ili premijerka koja je dobila sina sa svojom životnom partnericom - ne želi reći nešto o sebi, ne mora, i moram priznati da moja liberalna duša svim srcem vjeruje u tu tezu. No, u trenutku kad se suočimo s činjenicom da žrtvu obiteljskog nasilja ne možemo braniti, pravno ili medijski, jer njezina zajednica nije legalizirana ni outana, a u pitanju je politički establišment, što nije nebitno, kako možemo dalje s borbom za ljudska prava, kad se pravo na privatnost kosi s pravom na zaštitu?
Također, postavlja se dodatno pitanje - jesu li sudionici političkog establišmenta i javne scene koji imaju, poput primjerice srpske premijerke, moć i poziciju da utječu na javno mnijenje, koliko god promjena diskursa i stavova bila bolna, dužni istu koristiti da kroz mirno ili asertivno inzistiranje na otvorenostima o svom privatnom životu pokazuju koliko su statistike na koje se pozivaju konzervativci (broj istospolnih partnerstva, broj djece rođene i odgajane u istospolnim zajednicama, broj tranzicija iz jednog spola u drugi itd.) suludo, opasno pogrešne (a na njima se temelji velik broj presumpcija o našoj zajednici)? Jesu li oni koji nas predstavljaju i koji se “bore” za naša prava dužni biti otvoreni i o svojim životima, da bismo se lakše mogli prepoznati, zrcaliti, umiriti, prepoznati, odrastati? Popkultura je velikim dijelom preuzela tu ulogu i gotovo je bolno bilo gledati kako heroji i heroine MTV generacije (a danas Instagrama) educiraju masu o tome što sve čovjek može biti, a da nije ni čudovište ni bolesnica.
Moje feminističko ishodište i jest taj popkulturalni spektar i silno me smeta kad se ono tretira kao manje vrijedno jer je, baš zbog pseudofrivolnosti i koketerije s cirkusom i performansom, dugo bilo mjesto utjehe, ali i edukacije. Trebamo li inzistirati na tome da politički establišment postane, konačno, isto? Da prestane biti patrijarhalna struktura kojoj je jedina svrha podjela moći? Smeta, dakako, premisa u kojoj bi se zastupnice ili zastupnici morali izlagati jer je sposobnost za to pitanje i karaktera i kapaciteta, ali voljela bih da svi zajedno dovedemo prostor razgovora do tog trenutka da je posve nebitno koje je seksualne orijentacije žrtva. 3