Kako mi je Krunoslav Fehir otkrio mučenje civila kiselinom u Glavaševoj garaži

Mjesec dana prije toga, 16. lipnja, dok sam trpao stvari u kofere radujući se dugoplaniranom putu u Peru, zazvonio je telefon, a ono što sam čuo, sličilo je na scenu kakve se gledaju u akcijskim filmovima.

- Imam priču koja bi vas mogla zanimati - rekao je glas s druge strane žice. - Sjećate li se onoga teksta iz Slobodnog tjednika o atentatu na Glavaša. Bio sam tamo kad se to dogodilo. Znam detalje, znam cijelu priču.

Zbunjeni mladić

Iako sam bio usred priprema za daleki put i za nekoliko sati trebao krenuti na zagrebački aerodrom pa zatim u Frankfurt, Sao Paolo i Limu, rekao sam sugovorniku da se odmah možemo naći i kratko popričati. Za desetak minuta na terasi kafića Aroma, tik uz tramvajsku prugu bučne Ulice Josipa Jurja Strossmayera i nadomak zgrade u kojoj stanujem, razgovarao sam s mladićem kojega nikada prije nisam vidio. Ne bih mu dao više od dvadeset i pet. Kratko ošišan i preplanuo, djelovao je nekako zbunjen, gotovo uplašen. Iz plastične vrećice počeo je vaditi ratne fotografije.

- Ovo sam ja - rekao je, gurajući mi pod nos sliku golobradog mladića u crnoj uniformi i s beretkom na kojoj je stršalo slovo U. Lijeva ruka bila mu je ispružena i u njoj je držao bedž HOS-a. U pozadini se vidio snajper i na zidu slika ustaškog poglavnika Ante Pavelića.

- I ovo sam ja - rekao je vadeći iz vrećice još jednu sliku. Na njoj je bio pred osječkom katedralom, u maskirnoj uniformi, s onim istim snajperom, ali sada je desna ruka bila uzdignuta u nacistički pozdrav. U njoj je držao metalno slovo U koje se caklilo na suncu. Imao sam dojam da mi slike ne pokazuje zbog toga da bi me impresionirao, nego da bih vjerovao u ono što će mi ispričati.

Mučili ih i tukli

- Na slikama koje sam vam pokazao imao sam šesnaest i pol godina - nastavio je Fehir. - Sada znam da sam bio još dijete, ali tada se nisam tako osjećao. Bio sam ponosni pripadnik BOB-a, Branimirove osječke bojne, jedinice u koju me doveo moj otac Josip. One večeri kad je ubijen čovjek koga su prozvali atentatorom na Glavaša, osiguravao sam zgradu Sekretarijata za narodnu obranu. Nije to bio nikakav terorist, nikakav atentator. Bio je civil kojega su, zajedno s još jednim, toga popodneva doveli, zatvorili u jednu od garaža i mučili. Tukli su ih palicama i šakama i na kraju natjerali da piju sumpornu kiselinu iz akumulatora odloženih u garaži. Sve sam to vidio jer sam na tome mjestu čuvao stražu. Iznenada je jedan od dvojice civila, u samrtnom hropcu, izletio iz garaže i ja sam zapucao jer sam imao naređenje otvoriti vatru ako netko pokuša bježati. Pogodio sam ga, zateturao je i pao. Nastala je poprilična panika; iz ureda Sekretarijata istrčali su vojnici, a onda sam vidio i Glavaša. Izbezumljeno me upitao: ‘Gdje je onaj drugi?’ Odgovorio sam da je ostao u garaži, a on je odrješito zapovjedio: ‘Odmah ga likvidirajte.’ Tada su ga vojnici utrpali u vozilo i više ga nisam vidio - izgovorio je Fehir u jednom dahu. - Htio sam vam sve to ispričati jer ste pisali o tome i jer sam vidio da vam manjkaju ključne informacije što se toga dana stvarno događalo u dvorištu i garažama Sekretarijata za narodnu obranu u kojem je bio Glavašev ured - rekao mi je, pomalo zbunjeno, mladić kojega sam taj dan prvi put sreo.

Jeziva Fehirova priča

Da je postojao ijedan način da odgodim dugoplanirani put u Peru, učinio bih to bez krzmanja i razmišljanja. Jeziva Fehirova priča uklapala se u dijelove mozaika koji sam mukotrpno skupljao i sklapao, no oni ključni kamenčići, nužni za potpunu sliku, nisu mi bili poznati. Sada ih je Fehir, u samo nekoliko minuta, složio u jasnu, jezivu cjelinu.

Vraćao se događajima

- Nažalost, nemam više vremena - rekao sam. - Ako možeš, pričekaj dva tjedna i kad se vratim, sve ćeš mi potanko ispričati. A dotad, molim te, nikome ništa ne govori.

- Dobro - izustio je pomalo razočarano i poput poslušnog dječaka ispio svoj sok od naranče prije nego što smo se razišli na terasi kafića Aroma u osječkoj Strossmayerovoj ulici.

Penjući se po peruanskim Andama stalno sam razmišljao o onome što mi je nekoliko dana prije toga ispričao Fehir. Iako sam bio željan godišnjeg odmora i više od svega radovao se danima bez mobitela i pristupa e-mailu i internetu, nastojeći isprati mozak svježim planinskim zrakom, nisam se mogao otrgnuti onome što sam čuo. Stravična Fehirova ispovijest pomutila je radost putovanja: umjesto u božanskim prizorima Anda, bio sam u paklu ratnog Osijeka. Vraćao sam se u Osijek 1991., u događaje o kojima se tada - dok su se zbivali - malo znalo i o čemu se tek poslije nevoljko počelo govoriti.

Glavaševi napadi

Kad sam se u nedjelju, 10. srpnja 2005., napokon vratio u Osijek, odmah sam nazvao Fehira. - Jesi li ono o čemu smo razgovarali ikome ispričao? - upitao sam.

- Da - rekao je onim istim zbunjenim glasom kao kad me prvi put nazvao. Premda sam očekivao takav odgovor, svjestan silne potrebe koju je mladić imao da to nekome ispriča, ipak sam se potajno nadao da je tih petnaestak dana o svemu šutio. Njegov odgovor pecnuo me kao dodir meduze. Bila je nedjelja, a Feral izlazi tek u petak. Dovraga, pomislio sam, netko od kolega će me preteći i prvi objaviti tu priču. Nije to bila profesionalna ljubomora, još manje žal za izgubljenom ekskluzivom, nego želja da završim priču koju sam započeo i za koju mi je manjkalo tek nekoliko važnih detalja koje je znao Fehir. Dakako, želio sam i osobnu satisfakciju zbog svih neprilika koje sam imao pišući o tom događaju, zbog silnih Glavaševih napada u kojima me optuživao da objavljujem laži i izmišljam nepostojeće događaje, nazivajući me, njemu omiljenom frazom, psihičkim bolesnikom s podebljim psihijatrijskim dosjeom. No, ponajviše sam priču želio objaviti zbog potpune ignorancije institucija koje nisu pokazivale nikakav interes da istraže osječka ratna ubojstva.

- Sve sam rekao glavnom državnom odvjetniku - objasnio je Fehir.

Tada mi je laknulo.